DOKTOR Dario Dilber je istaknuti interventni kardiolog zaposlen u Opatiji, a poznat po svojem profesionalizmu i posvećenosti pacijentima. Aktivno živi sportskim načinom života i svakodnevno trči od stana do posla, svjesno promičući važnost tjelesne aktivnosti i zdravih navika.

Unatoč velikoj odgovornosti koju nosi ovaj posao, u njemu pronalazi zadovoljstvo i ispunjenje. Njegov rad ne obuhvaća samo stručnost u liječenju već i osobni primjer pacijentima o važnosti prevencije kardiovaskularnih bolesti. 

U razgovoru za Index podijelio je svoje razmišljanje o ključnim izazovima i vrijednostima u svojem poslu, pacijentima i teškim slučajevima s kojima se nerijetko susreće. 

Što je najvažnije u vašem poslu? 

Svi koji se bave odgovornim poslom moraju pažljivo strukturirati svoje vrijeme jer drugačije ne bi stizali obavljati obaveze i zadatke te u konačnici raditi ovako odgovoran posao. Moj posao zahtjeva iznimnu odgovornost i na njega uvijek moram doći odmoran, spreman i koncentriran. 

Na interventnoj kardiologiji se ne smiju događati greške proizašle iz loše organiziranog vremena zato što i najmanja greška može završiti fatalnom posljedicom. Posao je vrlo detaljan, a zahtjeva visoku dozu koncentracije, spremnosti i brze reakcije. 

Za sebe kažete da ste izrazito disciplinirani. Kako se pripremate za posao? 

Meni je iznimno važna osobna disciplina pa zbog toga svaki dan započinjem aktivno tako da ili trčim od kuće, iz Rijeke do posla u Opatiju, ili tamo odlazim biciklom. Stan je od bolnice udaljen devet kilometara i trčeći mi do ondje treba otprilike 40 minuta. Po dolasku na radno mjesto u bolnici se otuširam, popijem kavu s kolegama iz sale i nakon toga službeno započinje moj radni dan. 

Kolika je važnost dobrih suradnika u timu?  

Iako je doktor najistaknutija osoba u timu, tim u pravom smislu čine i inženjer medicinske radiologije i instrumentari u sali bez kojih izvođenje posla ne bi bilo moguće. Jako je važno da su i oni koncentrirani i educirani. Na koncu je najbitnije da u timu vlada dobra atmosfera jer ona potiče napredak.  

Imam sreću da radim u timu za kojeg bez imalo skromnosti mogu reći da je sastavljen od  visoko motiviranih mladih ljudi i sretan sam da su mi baš oni kolege. Fokusirani su, predani poslu te spremni ulagati svoje vrijeme u edukaciju.

Osjećate li odgovornost prema pacijentima, da im vlastitim primjerom pokazujete na koji način bi se trebalo više posvetiti svojem zdravlju?  

Trudim se prema svakom pacijentu postupati kao da je netko moj. Pacijentima je potrebno pristupati s maksimalnom dozom poštovanja, odgovornosti i bliskosti kako bi im se približio i pojasnio njihov zdravstveni problem te na koncu i riješio.  

Što se tiče nekakvog osobnog primjera, ja im se kroz vlastita iskustva trudim sve objasniti. Najviše se trudim oko objašnjavanja razloga prepisivanja terapije jer je važno da razumiju zašto ih moraju uzimati. Često ljudi odbijaju uzimanje lijekova. 

Ne vole lijekove i prepisivanje terapija jer im to dokazuje da su bolesni. Posebice je to istaknuto kod ljudi koji terapiju trebaju uzimati dugoročno ili cjeloživotno. No ako im doktor približi bolest, objasni zašto lijek moraju uzimati, oni će pristati na terapiju. 

Kako se nosite s pritiskom i stresom na poslu?  

Na samom početku karijere, kad sam se počeo baviti intervencijskom kardiologijom, imao sam podršku starijeg brata, koji je intervencijski dječji kardiolog. Kad mi se dogodila prva komplikacija, ne greška, bio sam jako potresen. Trčao sam ujutro u četiri sata, a sljedeći dan sam se našao s bratom.

On mi je tada kazao: "Dobro, što očekuješ? To je takav posao. Reci mi što si naučio iz toga i jesi li napravio grešku. Ako jesi, prepoznaj što si napravio, a ako je u pitanju bila komplikacija, osvijesti se da je to nešto što nisi mogao predvidjeti i vidi kako ti je tim reagirao. 

Ako je tim reagirao dobro u takvoj situaciji, ako ste sjeli, pogledali u čemu je bio problem i iz toga nešto naučili, a ne međusobno si predbacivali, onda ste na dobrom putu." U tom mi je trenutku laknulo.  

Kako se nosite s nepredvidljivim situacijama na poslu? 

Ljudi se znaju psihički slomiti, a ne znaju reći kako je došlo do toga. Poljuljaju vjeru u sebe radi loših timova. Što sam stariji, sve više vjerujem da treba ulagati u ljude, a ne samo u opremu. Što smo duže zajedno, proživljavamo više hitnih i stresnih situacija, a kroz njih se trebamo zbližavati i bolje upoznavati. Sve sam uvjereniji u to da su ljudi temelj ovoga posla i da je ulaganje u kvalitetan kolektiv najbitnije. 

Koje situacije vas najviše pogađaju? 

Najviše me pogađaju situacije kada možeš izgubiti sve. To su uvijek akutni koronarni incidenti kod mladih ljudi u kojima na stolu imate mladog čovjeka kojemu možete ili dati priliku za jedan zdrav život ili ju, ako ne napravite adekvatnu intervenciju, oduzimate. 

Naravno, u to pripadaju i situacije kada je pacijent nestabilan i u kojima morate izvući maksimum svojih vještina te najbolje moguće odraditi svoj posao. To su najteže situacije, kritično ugroženi nestabilni pacijenti kod kojih nema prostora za pogreške, a sve se odvija u jako kratkom vremenu. Naše intervencije mogu odrediti život te osobe u budućnosti. 

Koji su vam se trenuci na poslu urezali u pamćenje? 

I najljepši i najgori. U jednom mjesecu su tri mlada muškarca od 39, 40, 41 godinu, koji su naizgled bili zdravi, dobili infarkt miokarda. Kad su sve tri intervencije protekle uspješno, bio sam najponosniji na sebe. 

Jednako tako su mi se u pamćenje urezale situacije kada sam imao komplikacije ili jednostavno bio nemoćan pomoći jer ponekad zaista ne ide. U takvim trenucima moraš stati na loptu, promisliti, promijeniti strategiju, preispitati se, napraviti maksimalno što možeš te, ako je potrebno, danima i tjednima razmišljati je li se moglo napraviti još nešto da bi intervencija bila uspješnija. 

Pamtim jednu gospođu, umirovljenu profesoricu koja je imala teški infarkt. Od tri koronarne žile su dvije bile zatvorene. Uspio sam jednu otvoriti, ali drugu nisam uspio. Na sreću, preživjela je jer sam drugu žilu uspio otvoriti u sljedećem aktu i postaviti stent. No pri prvom zahvatu je to tehnički jednostavno bilo neizvedivo. 

Ona je, primjerice, simptome i tegobe dugo ignorirala. 

Koji su to simptomi? 

Bolovi u prsima, osjećaj napora kada bi obavljala neki rad i zaduha. 

Često znate isticati da je kod ljudi mlađih od 40 godina veća smrtnost od infarkta.

Srce mlađih ljudi nije pripremljeno na ishemiju. Nema dugoročnih promjena krvnih žila koje onda mogu rezultirati ponekad i manje teškom kliničkom slikom infarkta srca. Kod mladih ljudi dolazi do iznenadnog prekida opskrbe nekog dijela srca krvlju i oni često dobiju po život opasne aritmije. Oni češće preminu i prije same mogućnosti za intervencijom. 

Tek nakon što dođe do toga, oni koji prežive osvijeste važnost prevencije. Ponekad mi bude žao što neki faktori rizika nisu bili prepoznati ranije i to mi teško pada.  

Koji su to faktori rizika?

Faktori rizika su de facto tihe ubojice. Prvi je svakako hipertenzija koja je u 50 posto slučajeva uzrok neprepoznatih kardiovaskularnih incidenata, potom povišene vrijednosti masnoća, tjelesna neaktivnost i pušenje. To su faktori rizika koji se mogu modificirati, a uz njih postoje i oni nepromjenjivi poput genetske sklonosti, odnosno situacije u kojima je netko od člana uže obitelji imao koronarni incident u mlađoj dobi.

Je li istina da je u prvih godinu dana izvjesnost od ponavljanja infarkta i do pet puta veća?  

Svaki infarkt povećava mogućnost ponovnog dobivanja infarkta i posljedično eksponencijalno povisuje rizik od smrti. Zato je  sekundarna prevencija izrazito važna. Upravo je zbog toga važno svim ljudima objasniti da njihov problem nije riješen te da je pred njima put prihvaćanja bolesti, liječenja te postavljanje i ostvarivanje ciljeva.