Naslovna fotografija: Žarko Bašić/Pixsell, Galerija: Privatna zbirka Igora Rudana

IGOR RUDAN, prvi hrvatski znanstvenik nakon Ruđera Boškovića koji je postao redovni član Royal Societyja (Kraljevskog društva), jedne od najuglednijih znanstvenih institucija svijeta, autor preko 400 znanstvenih radova od kojih su mnogi objavljeni u prestižnim časopisima poput Lanceta i Naturea, ovih dana boravi u Hrvatskoj gdje je održao uvodno predavanje na 20. kongresu Europskog antropološkog društva. Inače živi u Edinburghu, gdje na poznatom sveučilištu vodi Centar za globalno zdravlje i suradni centar Svjetske zdravstvene organizacije, pa je posjet Zagrebu bio prilika koju nisam mogao propustiti.

U ugodnoj atmosferi jedne gornjogradske pivnice našeg uglednog stručnjaka za međunarodno zdravstvo i genetska istraživanja u medicini pitao sam o svemu što je zanimalo mene, ali i što bi moglo zanimati svakog čitatelja: o tome kako je tako mlad postao član Kraljevskog društva, o nevjerojatnom razvoju biomedicine koji će ljude vjerojatno učiniti vječnima, o tome kako bi mogao izgledati svijet bez smrti, o razlozima zbog kojih ljudi strahuju od najnovijih proboja u biomedicini i biotehnologiji, zbog čega neki ljudi pa i cijeli pokreti u 21. stojeću promoviraju nazadovanje kao što je primjerice odustajanje od cijepljenja, o problemima u predstavljanju biomedicine javnosti itd. Zadržali smo se duže nego što smo obojica planirali pa je i intervju ispao podug. No, mislim kako nema sumnje da ćete pod svakim od podnaslova naći cijelo mnoštvo vrlo zanimljivih informacija.

JEDAN OD NAJMLAĐIH ČLANOVA ROYAL SOCIETYJA

Što vam je osiguralo ulaznicu u Kraljevsko društvo i to u tako ranoj dobi od samo 44 godine?

Imao sam sreću jahati na dva velika vala znanstvenih prodora u 21. stoljeću. Jedan je bio u istraživanju genetske podloge bolesti, gdje smo s projektom "10.001 Dalmatinac" sudjelovali u otkriću preko tisuću gena povezanih s ljudskim bolestima. Pravovremeno sam shvatio da su naši otoci idealni za takva istraživanja jer nema puno miješanja stanovništva, a obitelji, njihove životne navike i bolesti mogu se pratiti pokoljenjima. Baza koju smo stvorili u tom projektu, koja još uvijek raste, bila je i ostaje temelj za brojne vrijedne znanstvene radove. Drugi val temeljio se na mojoj spoznaji da će rad na rješavanju genskih uzroka bolesti biti dug i mukotrpan jer su sve one poligenske – ne ovise o jednom već o brojnim genima.

Odlučio sam se stoga posvetiti području mađunarodnog javnog zdravlja u kojem sam smatrao da već sada možemo učiniti mnogo - smanjenju smrtnosti djece u svijetu, gdje sam radeći u jednoj manjoj skupini stručnjaka za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, UNICEF, Zakladu Billa i Melinde Gates te Svjetsku banku pridonio prikupljanju ključnih informacija o uzrocima smrti djece u svijetu na temelju kojih se zakotrljao cijeli niz procesa koji su doveli do smanjenja smrtnosti djece za više od 50 posto u zadnjih 15 godina – s 12 milijuna na šest milijuna. Ja sam u tom projektu ukazao na dva vodeća, a zanemarena uzroka smrti - upale pluća i proljeve; prije toga smatralo se da su to malarija i sida. Zatim sam razvio neke od glavnih metoda određivanja prioriteta koje su danas u najširoj primjeni i pomogle su u postizanju spomenutog napretka. Temeljem toga primljen sam u britansko Kraljevsko društvo znatno ranije nego što sam to mogao očekivati.

ATTENBOROUGH ZA BIOMEDICINU

Možete li mi ispričati na kakvom to novom velikom projektu radite, za koga i koja je njegova ključna ideja?

Nakon spomenute dvije sretne i spretne okolnosti, moj novi cilj bit će da pokušam šire mase stanovništva obrazovati o gorućim pitanjima suvremene medicine i biomedicine te kako taj napredak biomedicine može utjecati na budućnost cijelog čovječanstva. Mislim da za razliku od drugih znanosti, koje su već imale svoje popularizatore - kao što su u fizici i astronomiji bili Carl Sagan, Stephen Hawking, Brian Cox i Neil deGrasse Tyson, u biologiji mora Jacques Cousetau, u biologiji općenito David Attenborough ili u evoluciji Richard Dawkins, biomedicinske znanosti nisu imale nekog istaknutijeg predstavnika. A u njima se svakodnevno događaju silni prodori. Mislim da je to jedan od razloga zbog kojih izostaje jasna politika prema zdravstvu, kako lokalno tako i globalno. Osim toga bojim se da je šira javnost često uznemirena raznim senzacionalističkim interpretacijama biomedicinskih istraživanja, od istraživanja dugovječnosti do pitanja utjecaja prehrane na zdravlje. O tim stvarima ljudi danas čitaju jedno, a sutra drugo.

Osim toga, tu u medijima ima puno senzacionalizma i nedostaje kritičnosti u tretiranju znanstvenih istraživanja, zbog čega ljudi ne znaju čemu bi vjerovali, a čemu ne. Mislim da postoji ogroman prostor za popularizaciju biomedicinskih znanosti koje su se jako razvile u 21. stoljeću.

Postigli smo mnogo u medicini, no široke primjena tog znanja jako zaostaje, osobito u zemljama trećeg svijeta. Kako vidite taj problem?

Mi danas živimo u prilično bizarnoj situaciji. S jedne strane otišli smo jako daleko, više nego što to opća populacija možda danas zna, u smislu da možemo proizvoditi rezervne organe, mijenjati vlastite genske upute, pomlađivati se i zamrzavati ili zaustavljati proces starenja. Puno brže nego što mnogi misle, najbogatiji među nama moći će si produljivati život i živjeti mnogo duže nego što danas živimo. S druge strane, na drugom kraju spektra imamo na milijarde ljudi koji su i danas nepismeni, koji nemaju struje, pitke vode ili zahode i umiru od bolesti koje su još u 19. stoljeću harale kao glavni uzroci smrti. Djeca na porodu umiru u milijunima, a rodilje u stotinama tisuća. Istovremeno ulažemo u naoružanje, u najrazličitije pripravke za uljepšavanje ili pak u narkotike, alkohol i cigarete; pritom, još uvijek nismo riješili problem preživljenja najsiromašnijih ljudi na svijetu, što sam prije 10-ak godina prepoznao kao svoj osobni izazov.

Imate li kakvu podršku za svoj novi projekt? Tko je pokazao interes za njega?

Ja sam nedavno, nakon prijema u Kraljevsko društvo, zaključio da sam kao znanstvenik u svojoj dobi već napravio više no što sam se objektivno mogao nadati, te me sve više počela privlačiti ideja o preuzimanju uloge u populariziranju biomedicinskih znanosti. Za to sam dobro pozicioniran. Imam potporu Wellcome Trusta, najveće privatne zaklade za biomedicinska istraživanja, koja mi je već dala sredstva da snimim film o napretku globalnog zdravlja u zadnjih 15 godina. Imam i podršku svojeg Sveučilišta u Edinburghu. Danas ulazimo u eru u kojoj se komunikacija među ljudima sve više temelji na kratkim video zapisima, a ne više na knjigama. Svi smo mi na društvenim mrežama, a naša djeca i budući studenti odrastaju na informacijama koje stječu preko kratkih videa i educiraju se preko njih. Mislim da je to medij budućnosti. Trenutno se vodi velika bitka za nasljeđivanje uloge televizije među Facebook Liveom, BBC Socialom, YouTubeom, Amazonom, Neflixom i slično. Vjerujem da dolazi vrijeme u kojem će televiziju malo, pomalo zamijeniti internet, da će gledanje sadržaja biti na zahtjev, da će ljudi plaćati samo ono što ih zanima.

Mi smo prva generacija ljudi koja se gotovo uopće ne boji zaraznih bolesti. Nalazimo se u neobičnom razdoblju kakvih ranije nije bilo. Ljudi su u prošlosti znatno redovnije išli u crkve moliti se, živjeli su u strahu jer nisu znali je li im to posljednji tjedan života. Naime, svaka bakterijska ili virusna infekcija unešena hranom, vodom, mlijekom ili posjekotinom, čovjeka je mogla stajati glave jer se od njih nije mogao obraniti. Danas živimo znatno preko evolucijske potrebe. Mi smo evolucijski, nakon što se reproduciramo, uglavnom nezanimljivi. Stoga je naše današnje produženje životnog vijeka ljudi na više od 50 godina nešto krajnje neobično u prirodi. Mi smo jedini koji imamo taj luksuz da možemo doživjeti staračke bolesti poput artritisa i ateroskleroze, osim možda životinja u zoološkim vrtovima. Mi danas kao čovječanstvo ulazimo u doba u kojem prominentne postaju kronične nezarazne bolesti kojih ranije nije ni bilo.

U petoj epizodi govorimo o tim "novim" bolestima, a u šestoj o procesima starenja i smrti koji su danas neminovni, ali bi u doglednoj budućnosti mogli postati preventabilni. U sedmoj epizodi ćemo se posvetiti pitanju tko vlada svijetom globalnog zdravlja i kako je on ustrojen. Tu ćemo malo demistificirati uloge svih čimbenika kao što su Svjetska zdravstvena organizacija, preko raznih filantropskih organizacija i tijela UN-a pa do biotehnološke, farmaceutske i medicinske industrije. Njihove su interakcije vrlo komplicirane i teško ih je razumjeti, a velika je potreba za njihovom koordinacijom koja danas ne postoji ili je vrlo loša. U osmom poglavlju ćemo se orijentirati na pitanje možemo li se danas dogovoriti oko nekih ciljeva važnih za čovječanstvo koji bi svima bili prihvatljivi. Milenijski ciljevi UN-a bili su sjajni, mada tu organizaciju često kritiziraju, nerijetko i opravdano. U zadnjih 15 godina smo na temelju njih napravili ogromne pomake u obrazovanju stanovništva, u poboljšanju higijenskih uvjeta, u dostupnosti vode, u jednakosti spolova, u smanjenju smrtnosti djece, u zauzdavanju pandemija poput AIDS-a i malarije, kao i u zaustavljanju klimatskih promjena. Mnogo je postignuto u zadnjih 15-ak godina. Svijet u cjelini dramatično napreduje, trebamo biti optimisti.

Velikom dijelu svijeta postale su dostupne mobilne komunikacije, njima je pokriveno 80 do 90 posto stanovništva, a internetom oko 50 posto. U svijetu u kojem sam se ja rodio 1971. bilo je upola manje ljudi. No pomak je od tada drastičan. Tada je još uvijek oko 80-90 posto svjetskog stanovništva bilo seosko. U mnogoljudnim zemljama poput Indije i Kine većina ljudi još je bila nepismena tako da nisu mogli sudjelovati u razvoju čovječanstva. Danas imamo dvostruko više ljudi, ali gotovo svima su dostupne informacije tako da se mogu besplatno školovati i pokretati poduzetničke projekte. Stoga je konkurencija za svako mjesto u svijetu danas mnogo veća, nije se samo udvostručila, već možda udeseterostručila. Našoj djeci bit će teže naći mjesto u novom svijetu. Tome treba pridodati masovnu robotizaciju koja će još više povećati pritisak.

U devetom poglavlju, koje mi je jedno od najdražih, govorit ćemo o tome koliko će taj novi svijet biti ravnopravan, a koliko će određeni slojevi imati veće potencijale od drugih. Nadam se da ćemo živjeti u svijetu u kojem će svi imati zadovoljen barem minimum potreba da se mogu prehraniti i živjeti dostojanstveno. U desetom poglavlju dotaknut ćemo se budućnosti i svih nevjerojatnih mogućnosti koje nam napredak u biotehnologiji nudi, koliko smo blizu tome da počnemo vlastite dijelove zamjenjivati umjetnima, koliko ćemo moći "krasti" evolucijska rješenja drugih bića da si poboljšamo ili čak dodamo neka osjetila koja nismo imali, koliko smo blizu tome da počnemo ugrađivati umjetne organe ili tehnološke dodatke poput memorijskih čipova. Sve to dolazi i to vrlo brzo. U početku će biti skupo pa će biti dostupno samo najbogatijima. No, može se spekulirati o tome da će doći generacija ljudi koja se više neće morati reproducirati jer će biti besmrtna. Mi zapravo danas svi radimo za njih desetak milijardi, ili koliko već, koji će imati cijelu Zemlju za sebe, koji će svi imati vremena upoznati jedni druge, koji neće biti pod nikakvim vremenskim pritiskom. Roboti će im proizvoditi sve što im treba. Moglo bi im biti jako, jako dobro. Vjerojatnije je da će se to dogoditi nego da neće, a zamislite kako će biti lijepo živjeti na Zemlji bez straha od prolaznosti (pogledajte trailer gore, a prvu epizodu dolje).

Dokle ste stigli u razvoju ovog programa i kontaktima s medijskim kućama?

Mi ovaj program već razvijamo kao masovni otvoreni online kurs. To je nešto relativno novo. Danas je studente teško zadovoljiti klasičnim oblicima predavanja. To je njima danas jako dosadno. Oni sve žele imati na YouTubeu, žele sve gledati online, kada žele i koliko žele. Danas je i trajanje fokusiranosti mladeži kraće nego nas dinosaurusa koji smo učili iz debelih knjižurina. Danas postoje internet tečajevi koje onda studenti ocjenjuju. Mi ove tečajeve želimo napraviti kao uvodne na najnižoj mogućoj uvodnoj razini za populaciju od 10 do 90 godina. Za taj tečaj pokazali su interes i BBC Social koji je nova online televizija. Čuli smo da protiv nje ima dosta otpora, međutim, mislimo da nezadrživo raste jer ima odlične rezultate. I Facebook Live je stupio u kontakt s nama.

MASOVNI MEDIJI, TEORIJE ZAVJERA I ZAGLUPLJIVANJE

Područje biomedicine i biotehnologije jedno je od područja znanosti koje ima velikih problema s komunikacijom prema javnosti. Logično je očekivati da će ljudi biti posebno osjetljivi, oprezni i kritični kada su u pitanju njihovo zdravlje i hrana. No danas svjedočimo rađanju svojevrsnih pseudoznanstvenih kultova otpora mainsteream znanostima. Sve je popularniji antivakcinalistički pokret, jača nepovjerenje prema farmaceutskoj industriji, prema stručnjacima koji se bave genetikom i biotehnologijom, ljudi ponovno sve više vjeruju raznim vračarama i trgovcima travama i čudotvornim eliksirima. Što se tu može učiniti?

Na pravom ste tragu. U tom kontekstu najviše me brine omasovljenje medija i podilaženje najširim krugovima, a s time nazadovanje struke i gubitak za znanost. Jako bih se volio posvetiti istraživanju dokaza u biomedicini kako bih onda omogućio ljudima da kroz vrlo popularan pristup shvate sve kompleksnosti ovih tema. Zapravo možda postoje jasni razlozi zašto popularizacija znanosti nije tako zaživjela u ovom području kao što je u drugima. U drugim područjima često se radi o teorijskim znanjima zanimljivima svima nama, poput astronomije ili evolucije, koja nemaju neke šanse da budu komercijalizirana. U biomedicinskim znanostima ogroman dio znanstvenika ipak ima negdje u primisli da bi neki pomaci mogli u primjeni u praksi imati komercijalni potencijal. Stoga se možda radije posvećuju tom radu nego popularizaciji znanosti. No možda smo stoga baš mi koji radimo u javnom zdravstvu najviše pozvani da radimo na tome. Drugi razlog mogao bi biti u tome što je biomedicina jako fragmentirana. Teško je naći znanstvenika koji bi mogao izaći iz svojeg uskog područja i obuhvatiti veći broj tema. Treći i možda najvažniji razlog vjerojatno je taj da će svaki čovjek koji uđe u složenosti biomedicine i shvati koliko tu nikada ništa nije konačno, jasno i jednostavno, već je riječ o multidimenzionalnim i iznimno slojevitim razumijevanjima, biti oprezan u davanju bilo kakvih konačnih ocjena. Ljudi koji su svjesni te složenosti ne žele olako istrčavati u znanosti koja je tako povezana s našim zdravljem i cijelom čovječanstvu upućivati nekakve pogrešne savjete.

Zbog toga je jako nezahvalno u biomedicini decidirano tvrditi bilo što. Ni ja sam ne bih htio upasti u tu zamku. Mislim da to i nije konačan cilj, već da ljudima treba predstavljati informacije na temelju kojih će sami moći zaključiti kakva je razlika između spoznaja do kojih smo došli na temelju istraživanja i dokaza i onih koje nikako ne mogu biti relevantne. Nažalost, u nedostatku relevantnih informacija grupacije koje su zagrižene za razne bizarne ideje koje je znanost već odavno odbacila danas ponovno dobivaju neku kritičnu masu. Mislim da bismo trebali barem dovoljno obrazovati čovječanstvo da ne ide unazad, ako već ne može punom brzinom slijediti napredak. Ako uspijem sudjelovati u tome, bit ću prezadovoljan.

Koliko vam se opasnim čini trend da se ljudi danas sve češće informiraju na izvorima koji su znanstveno nepouzdani, odnosno čak antiznanstveni? Mislite li da ljudi mogu shvatiti razliku između medicine utemeljene na dokazima i one koja to nije?

U svijetu nakon II. svjetskog rata svjetske organizacije svoje su odluke temeljile na savjetima vodećih stručnjaka. Tako su iskorijenile brojne zarazne bolesti, a udvostručili smo životni vijek. To nam je uspjelo jer je postojala jasna veza između struke i politike. U zadnja tri desetljeća širenje dostupnosti masovnih medija predstavlja gubitak za prosječnog čovjeka jer on ne uspijeva razlikovati između spoznaja do kojih smo došli na temelju dokaza dobivenih u vrlo rigoroznim istraživanjima i nekih proizvoljnih mišljenja ljudi koji ta svoja mišljenja uspijevaju podjednako uspješno plasirati kao ljudi koji se određenim problemima bave pola stoljeća ili više, i koji o njima znaju sve što se o njima može znati. Nažalost, pojavio se problem da živimo u vremenu u kojem su forma i način predstavljanja važniji od sadržaja. Bojim se da smo došli u ozbiljnu opasnost da izgubimo vezu između znanstvenika koji su generatori znanja i političara i javnog mnijenja s druge. Bojim se da biomedicinari previše često misle da je njihov posao završio kada nešto objave u znanstvenim časopisima.