BLIŽI se desetogodišnjica ulaska Hrvatske u EU pa je vrijeme da se sagledaju sve prednosti i mane ostvarivanja tog političkog, društvenog i ekonomskog cilja. Sam proces ulaska se zaista može opisati kao nacionalni cilj jer su u njemu sudjelovale razne vlade i političko-ideološke struje.

Zahtjev je podnesen još 21. veljače 2003., u vrijeme 8. vlade u povijesti Hrvatske, s premijerom Ivicom Račanom i lijevom koalicijom na vlasti. Službeni status kandidata dobiven je 18. lipnja 2004., za vrijeme HDZ-ove vlade Ive Sanadera, a sljedeće godine su otvoreni pregovori.

Proces koji je trajao deset godina završava stupanjem na snagu Ugovora o pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. U tih deset godina je u nekoj fazi sudjelovalo čak pet vlada, dvije lijeve i tri desne, te četiri premijera.

S obzirom na to koliko je energije, vremena, ali i financija Hrvatska uložila da bi pristupila EU, razumno je zapitati se je li se to Hrvatskoj isplatilo. Za odgovor na to pitanje mogu se pogledati podaci o tome kako se kretala kvaliteta života u Hrvatskoj, kakve su bile ekonomske performanse, rast plaća i slično.

Standard u Hrvatskoj je rastao, ali sporije od većine usporedivih država

Zadnja godina za koju postoje podaci je 2021. jer nije prošlo dovoljno vremena za izračunavanje pokazatelja za 2022. Postoji velik broj različitih pokazatelja o kvaliteti života, ekonomskoj snazi i standardu u nekoj državi, ali se za dobivanje ukupne slike koristi pokazatelj bruto domaćeg proizvoda (BDP).

On uglavnom dobro korelira s ostalim pokazateljima ekonomske snage, blagostanja i kvalitete života pa se uvidom u njega može dobiti šira slika. Naravno, ta se šira slika može dalje secirati, ali u globalu daje dobru opću sliku, s određenim iznimkama koje se ne odnose na Hrvatsku.

Kako zemlje s većim brojem stanovnika lakše ostvaruju i veći ukupni bruto društveni proizvod (BDP), uputno je gledati BDP po stanovniku i još to korigirati za razliku u cijenama. To daje dobru usporedbu između standarda u dvije ili više zemalja.

Gledano prema BDP-u po stanovniku korigiranom za razliku u cijenama, Hrvatska se od ulaska u EU približila njenom prosjeku. To znači da je standard građana u Hrvatskoj 2021. bio bliži prosjeku standarda građana u EU nego 2013.

U godini ulaska u EU Hrvatska je bila na 61 posto prosjeka BDP-a po stanovniku (korigirano za razliku u cijenama) EU, a 2022. na 73 posto. Iako je pomak za 12 postotnih bodova u devet godina bliže prema prosječnom standardu EU dobar rezultat, druge zemlje sa sličnim standardom napredovale su još brže.

Apsolutni rekorder u napretku je Rumunjska, koja se s 55 posto prosjeka EU 2013. razvila do 77 posto prosjeka EU 2021., čak 22 postotna boda. U usporedbi s tim, hrvatskih 12 postotnih bodova ne izgleda impresivno, posebno s obzirom na to da je bila bliže prosjeku EU (61 posto) prve godine članstva nego Rumunjska.

Tako je Rumunjska pretekla Hrvatsku još 2018., a od tada se razlika povećala. Najveća razlika je nastala 2020. jer je tada Hrvatska bila na 65 posto od prosjeka EU, a Rumunjska na 73 posto. Razlog je to što je Hrvatska te godine imala jedan od najvećih padova BDP-a u EU jer je u vrijeme pandemije turizam bio prepolovljen.

Bugarska i Litva su se također brže približavale prosjeku EU, Poljska i Malta podjednako brzo kao Hrvatska (12 postotnih bodova), a Mađarska, Slovenija, Latvija, Estonija nešto sporije (9 i 11 postotnih bodova).

Da je ulazak Hrvatske u EU bio dobra odluka, bar s ekonomske strane, sugerira jako sporo napredovanje Srbije i BiH prema prosjeku EU. Kao najnerazvijenije od svih promatranih zemalja, Srbija na 44 posto, a BiH na 33 posto prosjeka EU, trebale bi se najbrže približavati najrazvijenijima.

No taj je proces jako spor, Srbija je s 40 posto od prosjeka EU 2013. došla na 44 posto u 2021., a BiH s 30 posto na 33 posto. 4 postotna boda (Srbija) i 3 postotna boda (BIH) u osam godina je jednostavno presporo jer bi Srbiji trebalo više od sto godina tim tempom da dođe na prosjek EU, a BiH više od 150 godina.

Hrana je u Hrvatskoj skupa, ali je tako bilo i prije ulaska u EU

Otkako je Hrvatska uvela euro kao službenu valutu početkom godine, među glavnim temama bile su usporedbe cijena između nje i ostalih članica. Euro je jednostavno olakšao usporedbu cijena u Hrvatskoj s cijenama u ostalim članicama eurozone, a ljudi su se neugodno iznenadili, posebno oko cijena hrane.

Za razliku od bogatijih članica EU, u Hrvatskoj najveći dio troškova kućanstva otpada na prehranu. Podaci o odnosu cijena hrane u Hrvatskoj s prosjekom EU zaista otkrivaju da je ona preskupa s obzirom na plaću, ali ta činjenica nije novijeg datuma, točnije nema veze s uvođenjem eura.

2013. su cijene hrane i alkoholnih pića u Hrvatskoj bile na 93 posto prosjeka EU, daleko više nego što je standard mjeren BDP-om po stanovniku, koji je bio na 61 posto prosjeka EU. Do 2021. su se približile na 98 posto prosjeka EU, za 5 postotnih bodova.

Slovenija s većim plaćama i boljim standardom ima tek neznatno veće cijene hrane (100 posto prosjeka EU). Češka, također s boljim standardom i plaćama, ima jeftiniju hranu nego Hrvatska (90 posto prosjeka EU). Poljska i Rumunjska s neznatno manjim plaćama nego Hrvatska imaju daleko jeftiniju hranu, Poljska 73 posto prosjeka EU, a Rumunjska 70 posto.

Čak i cijene u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj i ostalim bogatim državama EU nisu toliko veće nego u Hrvatskoj s obzirom na razliku u plaćama. Ali za to se ne može kriviti ulazak u EU jer je ista situacija postojala 2013. kao i 2021. To se može vidjeti iz podataka za Srbiju i BiH, koje nisu toliko jeftinije od Hrvatske s obzirom na to da je prosječna plaća u Srbiji te godine bila malo više od 600 eura, a u BiH oko 550 eura.

Godišnja primanja obitelji su rasla sporije nego u sličnim članicama

Osim cijena, ljude najviše zanimaju plaće. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojih se ljudi iseljavaju iz Hrvatske. Ali cijene se među državama razlikuju pa tu činjenicu treba uzeti u obzir prilikom usporedbi. Čak i tada Hrvatska spada među najsiromašnije zemlje EU, a, što je još gore, napreduje sporije od standardom usporedivih država.

Razlike u plaćama među državama mogu se korigirati za razliku u cijenama preko standarda kupovne moći (PPS). Teoretski se njima izjednačavaju cijene; u državama s manjima cijenama se povećava stvarna plaća jer se njome može kupiti više nego u državama s većim cijenama, i obratno.

Tako gledano, prosječno kućanstvo s dvoje djece u kojem muž i žena rade za prosječnu državnu plaću godišnje ostvari 31.570 eura korigiranih za standard kupovne moći, tj. za cijene. Iako je hrana u Hrvatskoj relativno skupa, ostale stvari su jeftinije pa su cijene na 71.4 posto prosjeka EU (u 2021.). Zbog toga se plaće ovom metodom korigiraju na više jer zbog manjih cijena svaki euro vrijedi više nego što je prosjek EU.

Hrvatska je po tome četvrta država EU s najmanjim primanjima četveročlanog kućanstva u kojem muž i žena imaju prosječne plaće, iza svih osim Latvije, Bugarske i Slovačke. Ispred Hrvatske su 2021. bile Rumunjska, Mađarska, Portugal i Slovenija.

2013. Hrvatska je bila ispred Rumunjske i Litve, ali te države su gospodarski brže rasle i pretekle Hrvatsku po plaćama. Te godine je spomenuti tip obitelji zarađivao 23.817 eura korigiranih za standard kupovne moći (cijene) u Hrvatskoj, a 2021. 31.570 eura, što je rast od 32.6 posto.

To je daleko manji rast nego u Rumunjskoj (101.8 posto, tj. primanja su se udvostručila) i Litvi (92.8 posto). Manji je nego što je bio u Mađarskoj (41.9 posto) i Poljskoj (57.9 posto). Latvija i Bugarska su još uvijek iza Hrvatske, ali kako imaju puno snažniji rast godišnjih primanja (79.1 i 88.4 posto), samo je pitanje godine kada će prestići Hrvatsku.

Okvirni zaključak koji se može izvući je da se Hrvatskoj i njenim građanima isplatio ulazak u EU, bar prema navedenim pokazateljima. Posebno je to jasno kada se usporede susjedne države koje nisu ušle u EU.

To ipak ne znači da je Hrvatska izvukla maksimum koji je mogla jer države usporedivog standarda napreduju brže po većini kriterija. Jedno objašnjenje je kasniji ulazak, ali to ne može biti opravdanje. Države koje su nekada zaostajale, poput Rumunjske i Poljske, napredovale su daleko brže.

Plaće su rasle, izvoz je također snažno rastao, a gospodarstvo Hrvatske je u konačnici snažnije nego što bi bilo da nema zajedničkog tržišta. Cijene nekih proizvoda, poput hrane, relativno su visoke. Ali takva je bila situacija i prije ulaska u EU.

Puno ljudi se iselilo u ostale članice u potrazi za boljim životom, posebno mladih. Ulazak u EU je očito pojačao trend iseljavanja, ali BiH i Srbija nisu članice EU pa masovno gube stanovništvo. Dakako, time se gubi potencijal za budući ekonomski razvoj, ali s obzirom na to da je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj bila jako visoka prije ulaska u EU, pitanje je koliko bi taj potencijal uopće bio iskorišten da su ljudi koji su se iselili ostali u Hrvatskoj.

EU je Hrvatskoj bila obećanje boljeg standarda i većeg gospodarskog rasta. To obećanje je djelomično ispunjeno, ali ne u potpunosti. U konačnici, sve ovisi o samoj Hrvatskoj, njenim građanima, politikama i spremnosti za promjene.

Potencijal koji je stvoren ulaskom u EU ipak nije sasvim iskorišten, ali za to je kriva Hrvatska, a ne EU. Ulazak se isplatio, ali nije iskorišten onoliko koliko je mogao biti. Napredak je očit, ali je sporiji nego kod ostalih usporedivih država. Drugi su očito bolje iskoristili pružene prednosti.