ULAZAK Finske u NATO je povijesni događaj s golemim implikacijama. Granice saveza s Rusijom su udvostručene, udaljenost od finskih (sada NATO-a) granica do važnih središta Rusije kao što je "druga prijestolnica" Sankt Peterburg, Murmansk (jedini velika luka s direktnim izlazom Rusije na otvoreno more u Europi), Severomorsk (sjedište Sjeverne flote Ruske Federacije), Gadžijevo (baza ruskih nuklearnih podmornica) i dr. smanjuje se od 15 do 200 km.

To su sve strateške stvari koje bi trebale zabrinjavati Putina. Ne zbog toga što NATO predstavlja prijetnju Rusiji, jer se primarno radi o obrambenom savezu, nego zbog toga što ograničava teritorijalne i geopolitičke pretenzije Rusije prema drugim državama.

Ulazak Finske u NATO je pun simbolike. Datum potpisivanja sporazuma kojim je nastao NATO 1949. je također 4. travnja, a glavni razlog za njegovo osnivanje je kolektivna obrana od SSSR-a. Danas je glavni razlog zbog kojega je Finska ušla u savez odvraćanje Rusije od napada na nju, kao što je to učinila u Ukrajini.

Putinov režim se često poziva na kontinuitet nasljeđa SSSR-a i carske Rusije, a to ima snažan simbolični odjek kod Finaca. U vrijeme Ruskog Carstva su bili ugnjetavani, a SSSR je tu državu pokušao vojno okupirati prije Drugog svjetskog rata.

Veliki SSSR protiv male Finske

Staljinova odluka da okupira Finsku, nakon što nije uspio revolucijom uspostaviti marionetski režim u njoj, dovela je do tzv. Zimskog rata. Finska je sama, bez značajne inozemne pomoći i s daleko manjom vojskom (posebno po pitanju tenkova i zrakoplova), izdržala tri i pol mjeseca.

SSSR je imao velike gubitke u ljudstvu (oko 150.000 mrtvih i nestalih) i naoružanju (tisuće tenkova i stotine zrakoplova), ali je na kraju zbog brojčane nadmoći pobijedio. Finska je izgubila 10 posto teritorija, naseljeno i industrijski razvijeno područje države, ali Finci su očuvali nezavisnost.

Finska je imala samo tridesetak zastarjelih tenkova, stotinjak borbenih zrakoplova i otprilike jednog vojnika na dva ruska. To je bio sraz Davida i Golijata koji je, bez obzira na ishod, uništio vojnu reputaciju SSSR-a u svijetu.

Brojni su razlozi za to što je Crvena armija pretrpjela tolike gubitke od brojčano i tehnološki daleko slabijeg neprijatelja, ali jedan od njih je iznimno velika volja Finaca da se brane od okupatora. Kao svaki obrambeni rat, i Zimski rat ima svoje junake kojih se i danas Finci sjećaju.

"Bijela smrt", najbolji snajperist u povijesti

Jedan od njih je Simo Häyhä, znan po nadimku "Bijela smrt" koji je dobio za vrijeme Zimskog rata zbog vještog rukovanja snajperom. Prema raznim izvorima i njegovoj procjeni iz osobnog dnevnika, ubio je oko 500 vojnika Crvene armije prije nego što je ranjen.

Zimski rat je trajao samo 104 dana, a Simo je ranjen 10 dana prije njegova kraja. 500 ubijenih vojnika u manje od sto dana ga čini najubojitijim snajperistom u povijesti, a puška kojom je to ostvario (M/28-30 Mosin-Nagant) je do početka rata već bila zastarjela.

Rođen je kao jedan od osmero djece siromašne obitelji farmera, u regiji koja je u to vrijeme bila u srcu Finske. Kako se nakon rata granica pomakla (Finska je izgubila 10 posto teritorija te demografsko i gospodarsko središte), njegovo rodno mjesto se danas nalazi na samoj granici Finske s Rusijom, a dio regije u kojoj se nalazilo je danas u Rusiji.

Uspijevao je iznenaditi vojnike Crvene armije jer je bio pripremljen za uvjete ratovanja u Zimskom ratu. Kao i ostali vojnici Finske, nosio je bijelu uniformu da se uklopi u snježnu okolinu. Za razliku od Finaca, Crvena armija je bila kronično nepripremljena i nosila je obične uniforme koje su se lako isticale na snijegu.

Finska vojska posramljuje daleko veću i tehnološki superiorniju Crvenu armiju

Staljin je očekivao da će brzo dobiti rat, pa je vojsku poslao nepripremljenu. Nešto slično kao Putin kada je poslao vojsku na Ukrajinu, očekivalo se da će zemlja pasti u dva-tri tjedna. Iako su neki generali upozoravali Staljina na to da takve prognoze nisu izgledne, Staljinove čistke 1930-ih su potpuno osakatile vojni zapovjedni kadar.

To je dovelo do krive strateške procjene i niza krivih taktičkih procjena na terenu. Časnici Crvene armije koji su preživjeli čistke i kojima su zamijenjeni pobijeni časnici pokazali su se nesposobnima.

Svakoj jedinici je dodijeljen "politički komesar", oni nisu imali gotovo nikakvog vojnog iskustva (posebno ne u zapovijedanju), ali su sve taktičke odluke morali oni odobriti.

Finci su s druge strane bili jako motivirani da obrane svoju državu, jako dobro su poznavali teritorij koji su branili i iskorištavali su obilje šuma i jezera za učinkovitu obranu. Posebno su teške gubitke nanosili gerilskim taktikama u kojima bi uhvatili jedinice Crvene armije u zasjedi, a zatim se povukli prije nego što se reorganiziraju.

Tako su uz daleko manje vojnika i minimalnu tehničku opremljenost nanositi teške gubitke, uz upotrebu malih jedinica. Upravo je u takvom načinu ratovanja Simo Häyhä bio specijalac.

"Bijela smrt" je iskorištavao okoliš Finske u svoju korist

Kretao se s minimalno opreme i zaliha i na svojim "ekspedicijama " uglavnom je jeo samo kruh i šećer. Temperature su padale duboko ispod nule, od minus 10 do minus 40 stupnjeva Celzijevih (zabilježeno je i minus 49).

Simo se kretao uglavnom prije svitanja da bi došao na odabrani položaj, a tek bi se pred sumrak vratio u bazu. Prema nekim izvorima, tijekom ciljanja je u usta stavljao snijeg kako bi spriječio da mu dah otkrije lokaciju.

Koliko je bilo veliko njegovo umijeće sa snajperom dovoljno govori činjenica da je koristio obični željezni ciljnik umjesto optičkog.

Prema dostupnim izvorima, karakterno je bio introvert. Puške je koristio većinu života u lovu po nepreglednim šumama Finske. Kao i većina njegovih sunarodnjaka, bio je dobar skijaš. To je omogućavalo daleko lakše kretanje u zimskim mjesecima, što je bila jedna od ključnih prednosti Finaca u ratu protiv brojčano i tehnološki superiorne Crvene armije.

Postao je heroj i simbol otpora Finaca daleko jačem okupatoru

Tijekom rata se borio u 34. pješačkoj diviziji na području sjeverno od jezera Ladoga. Kako je u ratu Finska izgubila 10 posto teritorija, jezero koje je prije bilo pola unutar granica Finske, a pola unutar granica SSSR-a danas je sasvim u granicama Rusije, a područje koje je "Bijela smrt" branio danas pripada Rusiji.

Sama regija je bila jako šumovita i s malo infrastrukture, što je bilo idealno za Simu i ostale branitelje. Dubina snijega je bila do dva metra i temperatura bi ponekad iznosila i do minus 40 Celzijevih stupnjeva. Finci su znali da zbog velikog nerazmjera u ljudstvu i naoružanju ne mogu pobijediti u otvorenoj bitci, pa su se oslanjali na zasjede.

Sam nadimak "Bijela smrt" nisu smislili vojnici Crvene armije nego finska propaganda, ali daleko od toga da vojska SSSR-a nije znala za njega. Brojni snajperisti su ga pokušali eliminirati, a Crvena armija bi često preusmjerila artiljeriju na područje za koje se sumnjalo da se na njemu nalazi Simo.

Ranjen je nekoliko dana prije kraja rata eksplozivnim metkom u čeljust. Zbog kaotičnih ratnih uvjeta, proglašen je mrtvim i u Finskoj i u SSSR-u. Morao je poslati pismo novinama da objavi kako je ipak živ.

Dodijeljeno mu je nekoliko odličja i farma. Nije se oženio. Jednom su ga pitali osjeća li grižnju savjesti što je ubio toliko ljudi. "Učinio sam ono što mi je rečeno da učinim, koliko sam mogao. Ne bi bilo Finske da svi drugi nisu učinili isto", odgovorio je. Umro je 2002. u dobi od 96 godina, slavljen kao heroj diljem Finske.

Finska ne želi da se povijest ponovi, zbog toga su ušli u NATO

Sjećanje na "Bijelu smrt" i Zimski rat je jako u Finskoj. Tik uz granicu s Rusijom postoji muzej u sjećanje na  Simu, a diljem Finske postoji nekoliko muzeja posvećenih Zimskom ratu. Nakon rata je skovana fraza "Talvisodan henki", u prijevodu "Duh Zimskog rata", što je postao nacionalni poklič Finaca.

Ne radi se samo o otporu prema agresoru, nego je to i nacionalno jedinstvo koje je zavladalo oko zajedničkog cilja obrane zemlje. Ujedinile su se sve političke opcije i svi slojevi društva.

Iako je Finska tehnički izgubila rat, očuvala je nezavisnost. Cijena je osim u ljudskim žrtvama bila predaja 10 posto teritorija. Danas među Fincima ne postoji izražena želja za povratak izgubljenog teritorija, ali postoji jak nacionalni naboj za očuvanje slobode.

Upravo zbog kolektivnog sjećanja na Zimski rat je Finska tako brzo zatražila članstvo u NATO-u jer je shvatila da u Rusiji opet postoji autokratski vladar koji s argumentom zaštite Rusije i Rusa (isti je argument koristio Staljin) vodi ratove protiv okolnih država.