PROŠLOTJEDNI sastanak na vrhu država-članica Europske Unije se u Hrvatskoj promatrao isključivo na osnovu odgovora na pitanje hoće li biti donesen novi Reformski ugovor, odnosno zamjena za propali Ustav, a s njime i formalni uvjeti da Hrvatska konačno postane članicom Unije.

Međutim, to je skroz pogrešno pitanje, odnosno uopće nije toliko važno koliko pitanje čiji su odgovor prošli tjedan donosili europski čelnici – kakva će biti Europska Unija kojoj Hrvatska tako želi pristupiti. Neke, i to ne baš ohrabrujuće, naznake odgovora na to pitanje su se mogle vidjeti i kroz način na koji je postignut Reformski ugovor čije se samo donošenje tumači kao nekakav veliki hrvatski trijumf.

U prilog tome ide to što je hrvatska EU-forija nakon "happy enda" s kojim je u subotu ujutro ujutro završio briselski samit imala svoj odraz u drvlju i kamenju koje se bacalo na Poljsku i njenu delegaciju – glavnu prepreku postizanju spasonosnog sporazuma.

Međutim, kritike koje se upućuju prema Poljskoj – koja je bila spremna torpedirati sporazum da očuva status quo, odnosno spriječi gubitak utjecaja u budućoj EU -  ne trebaju biti vezane isključivo na pitanje hoće li nedostatak Ustava ili "Ustava" spriječiti hrvatski ulazak u Uniju ili – što je preciznije – odgoditi ga za par godina. Tvrda igra braće Kaczynski, motivirana nastojanjem da se interesi nacionalne države promoviraju na račun nekakvog apstraktnog europskog jedinstva, ukazala je na jedan mnogo mračniji fenomen, nešto s čime se eurofili koji dominiraju hrvatskim medijsko-političkim prostorom još uvijek ne žele suočiti.

Europska Unija koja postoji danas, a još više Europska Unija kojoj će se Hrvatska pridružiti za dvije do četiri godine, definitivno nije ista ona Europska Unija za čijim se žutim zvjezdicama žudilo prije petnaest godina. EU kakva postoji danas više ne izgleda kao ekonomska, politička i kulturna supersila koja je trebala dominirati posthladnoratovskim svijetom, pa čak ni oličenje nekakvih apstraktnih "europskih vrijednosti" koje su bile antiteza balkanskog mulja u kojem je Hrvatska bila zakopana u proteklim desetljećima.

Naprotiv, braća Kaczynski, a s njima i Poljska, su pokazali da se i u Uniji može vidjeti fenomen koji je postao kristalno jasan svima koji su gledali "Pjesmu Eurovizije" – da je nova Europa svojim širenjem na "divlji" istok polagano počinje gubiti svoj "zapadni", "civilizirani" identitet, odnosno da je postala inficirana istom onom mračnom prošlošću koju je trebala prevladati.

Bijes koji su izazvali braća Kaczynski u Hrvatskoj se tako može vidjeti i u ostatku Europske Unije, ali ne zbog spremnosti na zaustavljanje proširenja. Pravi je razlog u mahanju krvavom košuljom, odnosno spremnošću da se radi jeftine dnevne politike potežu neraščišćeni računi iz krvavih sukoba kojima obiluje europska povijest. Toga u Europskoj Uniji dosada nije bilo, ali su braća Kaczynski uništila tu iluziju, izgovorivši riječi koje se u novoj Europi nisu smjele čuti više od šest desetljeća.

Taj neugodni presedan pokazuje kako Unija ima potencijal da se od "Europe" pretvori u "Balkan", odnosno kako i u toj novoj zajednici država postoji mjesta za beskrupulozni nacionalizam, Osme sjednice, Miloševiće, a možda čak i Gazimestane. Toga svega će biti još više kada se nastavi širenje na istok, a s njima i rasprave prema kojima one o "fojbama" i Piranskom zaljevu budu izgledale poput bure u čaši vodi.

Tko god bude uveo Hrvatsku u Europsku Uniju će o tome morati itekako voditi računa, jer projekt koji se danas reklamira kao panacejsko rješenje za ovu državu veoma lako može postati njen glavni problem.

Dragan Antulov

>>>Ostale komentare Indexova novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenim blogu www.draganantulov.bloger.hr