EVO JEDAN vic. Čovjek se vozi automobilom preko njive i upadne u blatnu rupu. Zove seljaka da ga izvuče. Ovaj za uslugu traži 50 eura, jer to je već deseti puta da toga dana vadi aute iz ove iste rupe. "Pa kad stignete obrađivati njivu, ako stalno izvlačite aute", pita zbunjeni vozač. "Možda noću?". "A ne, ne stignemo ni noću, tada ovu rupu punimo vodom", mrtav-hladan odgovori seljak.

Nije smiješno, jel' da? Ali je zato veoma poučno. Nesretni vozač simbolizira Hrvatsku koja pod vlašću HDZ-a uvijek upada u istu rupu. Taman kad se uspije nekako iskobeljati, HDZ se pobrine da ponovno u nju upadne. Tako je bilo 1999. godine, tako je i 2009. Isti simptomi, isti trikovi, isti problemi.

Drugo vrijeme, isti problemi

Unutarnja nelikvidnost, proračunski deficit, pad proizvodnje i životnog standarda, rast inflacije i nezaposlenosti, tvrtke su u blokadi i ne isplaćuju plaće, vanjskotrgovinski deficit raste, zaustavljaju se strana ulaganja, kreditni rejting pada, turizam je u krizi, europske integracije su zaustavljene, proračun se bazira na potrošnji i kupovanju socijalnog mira... Tako je bilo 1999. godine, tako je dobrim dijelom i danas.

Istovremeno, vlast je nevoljka (ili nesposobna) poduzeti drastične rezove, a opoziciji se diže kosa na glavi od pomisli da jednog dana mora preuzeti državu u ovakvom stanju. I izložiti se onome što je baš ovih dana spomenula sindikalna čelnica Spomenka Avberšek.

"Vlada može sve. Može nam smanjiti plaće jer ima moć, ali će to radništvo naplatiti i to s kamatama", izjavila je nakon pritiska Vlade da se sindikati javnih službi odreknu 6-postotnog povećanja plaće u ovoj godini i tako državi prištede milijardu kuna. "Koalicijska vlast je plaće u državnim i javnim službama srezala 30 posto, a nakon toga je izgubila izbore".

Ravno u blatnu rupu

Nažalost, nakon toga Hrvatska je zakoračala istom njivom kao i devedesetih i upala u istu rupu koju je HDZ ponovno napunio vodom. Država se zaduživala kako bi kupila socijalni mir, proračun je bujao kao i devedesetih, bez pokrića u rastu BDP-a, sindikati su bili zadovoljni, ali proračunska rupa je svejedno narasla na 11 milijardi kuna. Nisu za to krivi sindikati. Kriva je država koja im je praktički izdavala čekove bez pokrića. I to, nažalost, ne samo njima.

Devedesetih godina država je bila posebno široke ruke prema sindikatima državnih i javnim službenika, jer je naprosto kupovala njihove glasove. Prema nekim podacima, svaki državni službenik koštao je koliko i pet zaposlenih u proizvodnji, odnosno masa plaća za 50 tisuća činovnika otprilike je bila jednaka masi plaća za 260 tisuća radnika u industriji.

I kad je Račanova vlast krenula u rezanje socijalnih prava, smanjenje porodiljnih naknada, reviziju braniteljskih prava, rezove u sektoru obrane i druge mjere, naravno da je naišla na otpor sindikata koji su, kako se hvali Avberšek, "srušili vlast na izborima". Za kormilo je opet zasjeo HDZ i sve je krenulo ispočetka. I prema istom završetku. Ravno u blatnu rupu.

Drastične rezove netko mora provesti

Koja god politička opcija dođe na vlast nakon Sanaderova HDZ-a naći će se u gotovo identičnoj situaciji kao Račan nakon Tuđmana. Dakle, gotovo bezizlaznoj. Danas, baš kao i krajem devedesetih, nema novca za kreditiranje izvoza, nema jeftinog kapitala za gospodarstvo jer sve uzima država za krpanje svojih rupa, unutarnja nelikvidnost i odgode plaćanja narasle su opet do zabrinjavajućih razmjera.

Iako su državne tvrtke i ustanove dobile naredbu da rokove plaćanja smanje na 90 dana, taj rok u nekim slučajevima se odgađa prolongiranjem papirologije. Nema kreditnih plasmana izvana ili su užasno skupi, građani sve teže krpaju kraj s krajem, pada zaposlenost, zaustavljaju se investicije. Naravno, pristojan obol ovoj situaciji daje i globalna financijska kriza, ali Hrvatska je već godinama praktički u recesiji. Godinama troši više nego što zarađuje, ali tome jednom mora doći kraj.

Premda je Ivo Sanader u famoznoj jamstvenoj kartici prije izbora obećao da, "za razliku od drugih, Hrvatsku neće odvesti u stečaj", to se upravo sada događa. Drastičnih rezova mora biti i netko ih mora provesti: ako neće (i ne želi) hrvatska Vlada, provest će ih MMF. Ako ništa drugo, barem je to jedna institucija koju ne mogu rušiti bijesni sindikalci.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index (Arhiva)