OELILTON Araujo dos Santos, poznatiji kao Etto, bio je jedan od najomiljenijih igrača među Dinamovim navijačima u svojoj generaciji. Danas 42-godišnji Brazilac ostao je živjeti u Zagrebu, koji smatra svojim jedinim domom, a i dalje igra nogomet. Član je Jadrana iz Štefanca, koji se natječe u 3. međimurskoj ligi.

Sjajni desni bek je od 2005. do 2011. godine za Dinamo odigrao 130 utakmica te upisao sedam golova i 13 asistencija. U intervjuu za Index govorio je o danima s Lukom Modrićem i Vedranom Ćorlukom i o tome kako su mu propali transferi u Inter i Borussiju. Prepričao je kako se nogometom počeo baviti sasvim slučajno, a još slučajnije završio je u Dinamu. Tu je upoznao i današnju suprugu, s kojom ima petero djece.

Imate 42 godine, a još se bavite nogometom?

Preko jednog prijatelja sam završio u Jadranu iz Štefanca. Super mi je s njima, glavno da se družimo, da pojedemo, popijemo i baš uživam. Igram sve što treba. Malo vezni, malo stopera, malo napad, malo beka. To su niže lige, a tereni su bolji od nekih drugoligaša. Inače me u Zagrebu zovu stalno na neke termine, ali ne stignem. Petero djece je tu, bavim se njima, tko bi to sve stigao. 

Kako ste se uopće počeli baviti nogometom?

Ja sam ozbiljnije nogomet počeo igrati tek s 18 godina. Igrao sam s prijateljima na ulici i to, ali nisam nikad prije trenirao. Bio sam automehaničar u mojem malom gradiću Valenteu u Brazilu i taj posao bio mi je najveća ljubav. Uopće nisam razmišljao o karijeri nogometaša. Vikendima su se uvijek igrale neke utakmice i jednom su me prijatelji pozvali da dođem igrati.

Tamo je bio čovjek koji se inače bavi farmaceutikom i nakon utakmice je došao do mene i pitao me tko sam i kako se zovem. Pitao me jesam li ikad išao negdje na probu, a ja sam mu rekao da nisam. Pitao me u kojem klubu treniram, ja sam mu odgovorio da nigdje ne treniram, nego da popravljam automobile. To ga je šokiralo.

Ponudio mi je da odem na probu u Fluminense, ali ne “pravi” Fluminense, nego onaj iz Feire de Santane, grada oko 100 kilometara udaljenog od Valentea. Pristao sam, ali sam prvo šefa u radionici morao pitati da me pusti. Da me on nije pustio, ne bih išao jer sigurno nisam želio riskirati siguran posao koji volim zbog nekakve probe u nogometnom klubu.

Rekao mi je da mogu ići ako si nađem neku zamjenu jer je bilo baš puno posla. Bio je korektan i rekao mi da me posao čeka ako ne uspijem na probi, a u radionici me zamijenio jedan prijatelj iz škole.

Tjedan dana je sa mnom radio, ja sam mu sve objasnio što, gdje i kako i onda sam otišao na probu. On danas ima vlastitu automehaničarsku radionicu, koju ne bi imao da ja nisam išao na tu probu. Uvijek se oko toga šalimo kad dođem u Brazil, roštiljamo i smijemo se.

Kako je prošla prva proba?

Nakon par treninga su me htjeli zadržati. No, konkurencija je bila ogromna, a na mojoj poziciji desnog beka bilo je par igrača. Ja sam po prirodi uporan i kad nešto odlučim, onda se toga držim. Tako sam odlučio da ću se tamo izboriti za poziciju. Ušao sam u juniorsku momčad i tamo sam bio treća zamjena jer je bilo igrača koji su dugo tamo bili.

Cimer u sobi se čudio kako sam ja tako strpljiv i treniram, a ne igram. Rekao sam mu da samo čekam svojih pet minuta i da će onda biti sve u redu. Ponedjeljkom su seniori, koji nisu igrali za vikend prvenstvo, igrali prijateljsku utakmicu s juniorima kluba. Tad sam već godinu dana bio u klubu i opet sam sjedio na klupi. Desetak minuta prije kraja trener mi je rekao da se skinem i da malo odigram.

To je bila šansa koju sam čekao. Jako dobro sam odigrao tih deset, dvanaest minuta, letio sam po terenu jer sam znao da je sad ili nikad. Nakon utakmice mi je prišao pomoćni trener seniorske momčadi i odveo me na stranu. Pretrnuo sam od straha da sam sve krivo napravio.

Pitao me kako se zovem i koliko imam godina i pitao me zašto ne igram u juniorskoj momčadi redovito, a ja sam mu rekao da ima igrača ispred mene. Suigrači su u čudu gledali što ja radim s pomoćnim trenerom seniorske momčadi, malo mi je bilo i neugodno. On mi je rekao da od sutra treniram u seniorskoj momčadi jer ili je problem u meni ili u treneru juniora što ja ne igram.

Nije mu bilo jasno kako trener juniorske momčadi ne vidi u meni da sam pet puta bolji od ostalih, a on je to vidio u tih pet, deset minuta koliko sam igrao. Suigrači nisu mogli vjerovati jer su neki od njih od malih nogu bili u tom klubu, a nikad nisu ni trenirali sa seniorima.

Znači, u godinu dana iz automehaničarske radionice, preko juniora, do ozbiljnog seniorskog nogometa. Kako ste se tamo snašli?

Kapetan momčadi bio je, kao za vraga, desni bek. Najstariji i najiskusniji igrač i prihvatio sam da ću njemu vječno biti rezerva. Nije baš bio u najboljoj formi, par utakmica je slabo odigrao. Gubili smo u jednoj utakmici na poluvremenu 1:0 i trener u svlačionici ostavi toga kapetana i ubaci mene u igru.

Stvarno mi nije bilo svejedno jer je on bio miljenik navijača koji su se čudili kad su mene vidjeli na terenu u drugom poluvremenu. Prije nego što je utakmica počela, trener mi je rekao: “Što god pogriješiš - ja sam kriv. Samo igraj i ne brini se ništa.” Nitko me nije mogao zaustaviti jer sam znao da je to moja šansa koju sam tako dugo čekao. Mogao sam trčati pet dana da je trebalo.

Počeo sam igrati sve češće u prvoj momčadi u državnom prvenstvu. Kapetan je malo bio ljut, ali je bio svjestan da je na zalasku karijere i da mi ne može fizički parirati. Na kraju mi je on puno pomogao jer je ostajao sa mnom nakon treninga, vježbali smo centaršuteve, udarac i sve jer ja to nikad nisam učio kao klinac budući da nisam nikad trenirao nogomet dotad. 

Igrao sam sve više i onda je došla posudba u Bahiju, koja je bila prvoligaš. U ovaj prvi klub sam došao kao rezerva, a u Bahiji na mojemu mjestu - Dani Alves! Opet ja rezerva… Bio je nevjerojatan. Nikad nisam upoznao takvog igrača. To je bio čovjek koji nije propuštao nijedan trening.

Znate kako igrači dan nakon utakmice imaju regeneracijski trening ili odmor. On nikad. Bio je na svakom treningu, radio je kao konj. Promijenio se trener i novi trener nije mu dao da toliko trenira i nastala je svađa. Liječnici su objasnili treneru da njegovo tijelo sve to najnormalnije podnosi i da je takav bio od juniorskih dana. Nevjerojatan tip, bio je gušt biti uz njega.

Odakle Dinamo u čitavoj priči?

Došao sam 2005. godine iz Atletico Paranaensea. Trebao sam te zime ići u Inter, manje-više je sve bilo gotovo. Došao sam iz Brazila u Zagreb jer je moj menadžer tad bio Božo Slišković. On je radio u Brazilu i postao je moj agent. Bio sam ovdje neko vrijeme i iz Zagreba smo trebali putovati u Milano na potpis ugovora.

No, Inter je tad dobio kaznu zbog namještanja utakmica i nisu mogli više dovoditi strance pa je to propalo. Budući da sam bio u Zagrebu, menadžer mi je predložio da potpišem za Dinamo kad sam već tu. Tad je u Dinamu bila loša situacija. Klub je igrao u onoj famoznoj ligi za bedaka sezonu prije i nije baš sve bilo super.

Čuo sam da je jedan Brazilac u Dinamu, Eduardo, pa sam se našao s njim da malo popričamo i da mi kaže kakva je situacija. Atletico Paranaense je tad bio super klub i nisam bio siguran kakav je Dinamo. Dudu mi je rekao da je situacija katastrofa i da kasne plaće. Dinamo je tih dana igrao kup utakmicu sa Zagrebom. Išao sam ih pogledati, izgubili su i bili su grozni.

Pomislio sam: “Isuse bože, što je ovo? Što da radim?” Istekao mi je ugovor u klubu u Brazilu, propao mi je transfer u Inter i nisam imao baš puno opcija. Iz Brazila su me zvali da se vratim, da će mi dati novi ugovor, ali kad sam već toliki put prešao, ipak sam želio probati u Europi.

Sve odluke u životu sam donio sam i tako sam odlučio da ću unatoč svemu potpisati za Dinamo. Vidite kako vam jedna odluka promijeni život. U mojem životu odluka da potpišem za Dinamo je vjerojatno najbolja koju sam donio.

Kako ste se priviknuli na život u potpuno drugoj kulturi i na drugome kraju svijeta? Tad je u Dinamo došao i Luka Modrić, kako njega pamtite?

Hvala bogu, ja sam došao ovdje tijekom ljeta, a ne u onu zimetinu kao Sammir i neki drugi igrači. Ali, šokiralo me koliko je bilo hladno kad je došla zima, bilo je i minus dvadeset. Trenirali smo na Hitrec-Kacijanu, a snijeg je bio do koljena. Tad sam prvi put u životu uopće vidio snijeg. Znalo je biti hladno na jugu Brazila, dva, tri stupnja, ali ne tako kako je bilo hladno u Zagrebu tih godina.

Bilo je puno mladih igrača kad sam došao. Fascinirao me Ante Tomić, kakva tehnika… Bio sam siguran da će napraviti veliki karijeru, ali nažalost nije. Ne mogu reći da mi je Luka Modrić bio čudo iako se vidjelo da je klasa. Ali, stvarno nisam mislio da će biti ovo što je danas.

Bio je super dečko, družili smo se svi zajedno. Ekipa je bila fenomenalna, baš dobri dečki. Najviše pamtim pokojnog Ivana Turinu, on mi najviše fali iz tih nogometnih dana. On je bio jedna od najboljih osoba koje sam u životu upoznao. Uvijek nasmijan, uvijek za društvo, organizirao je momčadske ručkove i večere, fenomenalan lik. Neopisivo mi je žao što ga više nema.

Drago mi je da sam sa svima bio dobar, to mi je najbitnije. Eduardo, Ćorluka, Modrić, Buljat… Stvarno je tu bilo majstora. Recimo, kad god vidim Modrića, uvijek se srdačno pozdravimo i zezamo. Ne mogu reći da se čujemo stalno, nemamo takav kontakt, ali nam je drago kad se sretnemo i to je stvarno lijepo.

Iako su jezici potpuno različiti, slovite kao jedan od stranaca koji je najbrže i najbolje naučio hrvatski...

U klubu smo imali učiteljicu hrvatskog, ali meni nije pasao njezin način učenja. Ona je inzistirala na gramatici i detaljima, što po mojem mišljenju nije bilo toliko bitno. Meni su hitno trebale riječi i komunikacija sa suigračima na terenu, lako ćemo za gramatiku. Nisam ja došao tu studirati, nego igrati nogomet.

Daj mi “lopta”, “pazi”, “leđa”, dvadeset riječi koje ću koristiti svaki dan, a onda ćemo ovo ostalo. Brzo sam odustao i onda sam sam počeo učiti. Nabavio sam si portugalsko-hrvatski rječnik i počeo sam si zapisivati sve riječi koje su mi trebale. Svaki dan sam sve zapisivao. Imao sam riječi koje su mi bile potrebne da u dućanu kupim što mi treba.

Zamolio sam tetu u dućanu da izgovori te riječi da naučim kako se izgovara, recimo, mlijeko. Na kave sam nosio rječnik sa sobom pa su mi se dečki smijali. “Što će ti to?” govorili su mi. Izlazili smo van pa su mi Luka Modrić i Vedran Ćorluka sugerirali što da kažem jednoj djevojci. Rekao sam joj, a ona me mrko pogledala, okrenula se i otišla.

Kasnije sam saznao da sam joj rekao da se ružno obukla. Tako sam malo-pomalo učio i nakon godinu dana sam normalno pričao sa svima. Uvijek su slagali neku spačku strancima, ali to je bila zdrava atmosfera jer smo se svi stalno družili. Kad se išlo na večeru ili u izlazak - svi zajedno. Nema da netko ne dođe. Super, super klapa.

U to vrijeme ste upoznali i današnju suprugu, kako je do toga došlo?

Suprugu sam upoznao preko drugog Brazilca, Carlosa, koji je sa mnom bio u Dinamu. On je vani upoznao neke cure i preko tjedna su se dogovorili da idu na piće. Ta djevojka mu je rekla da povede nekog prijatelja jer se ona s prijateljicom vraća s faksa i dovest će je na kavu.

Tako smo se upoznali i ta prijateljica je bila moja današnja supruga. Ajde, nije mi trebao rječnik jer sam tad već znao hrvatski i sad smo skupa već 16 godina i imamo petero djece. Sve neke slučajnosti u mojem životu...

Par mjeseci nakon vas u Dinamo je stigao i Sammir. Rekao je da ste mu puno pomogli u prilagodbi, je li Sammir mogao više u karijeri?

Meni je uvijek najbitnije da sam, kao prvo, dobar čovjek, a onda sve drugo. Takav sam uvijek bio i tako odgajam svoju djecu. Naravno da sam pomogao i njemu i svima kojima sam mogao. On je bio tu, bili su i Carlos i Anderson Costa, a ja sam jedini imao auto pa sam ih vozio gdje je trebalo.

Išli su se nalaziti s curama i tad sam ih morao voziti. Ljudi imaju svakakvo mišljenje o Sammiru, ali nitko ne zna koliko je on imao teško djetinjstvo i što je sve prošao. Ja sam njega prvi put vidio još u Atletico Paranaenseu. On je bio junior kad sam ja bio senior.

Po talentu je vjerojatno mogao puno, puno više. Igrao je za sve mlade kategorije u Brazilu, ali nogomet nije samo talent. Nema smisla da ja ili bilo tko drugi o tome pričamo, on najbolje sam zna koliko je mogao ili nije mogao. Tko to zna… Možda da je došao u Dinamo kad je bilo više kvalitetnih igrača, možda bi napravio veći transfer. Teško je o tome pričati.

Dinamom je tada vladao Zdravko Mamić. Kako njega pamtite?

Kao gazdu. Ja o njemu ne mogu reći ništa loše. Jako je teško napraviti to što je on napravio s Dinamom bez obzira na to kako je sve na kraju ispalo. U to ne ulazim. Meni je bilo odlično s njim. U Brazilu neki klubovi isto životare tako da znam kako je teško voditi klub da bude uspješan i rijetki su ljudi koji su to u stanju napraviti.

Uvijek je cijenio svoje igrače i prodavao ih za ogroman novac, da ih sad sve ne nabrajamo. Znao je ući u svlačionicu i znalo je biti neugodno. Dolazio bi kad smo igrali loše i vikao je na nas jer smo, objektivno, igrali loše, a imali smo sve što nam je trebalo.

Nisam imao ništa protiv toga jer mi je drago bilo vidjeti da je nekome stalo. Meni kao osobi to paše, a sigurno je bilo nekih kojima nije. Ja sam uvijek volio snositi odgovornost za sve što radim i sviđalo mi se što je uvijek bio direktan. Mene je to motiviralo.

Koja je bila najbolja utakmica koju ste odigrali za Dinamo?

Mogu odabrati dvije? Protiv Arsenala u Londonu (1:2, op.a.) i Ajaxa u Amsterdamu (3:2, op.a.). Protiv Arsenala sam namjestio gol Eduardu i imao sam jednu veliku šansu na 1:0. Igrali smo stvarno odlično, opušteno i ostavili smo sjajan dojam.  

Ma, Amsterdam mi je možda i najljepša uspomena uz titule s Dinamom. Par dana prije utakmice mi je pukla kost u ruci i morao sam na operaciju. Doktor je rekao da se možda neću oporaviti za utakmicu. Rekao sam da ne idem na operaciju ako neću moći igrati.

Stisnut ću zube pa neka se onda šest mjeseci oporavljam, ali tu utakmicu moram igrati. Zamotali su mi ruku i igrao sam. Svi su nas bili otpisali, novine su pisale da idemo kao turisti. I onda krene utakmica, vidiš da si unutra i čak smo se mi iznenadili na terenu kako se sve odvija.

Imaš 2:0 protiv Ajaxa u Amsterdamu, pa 3:0… Oni nisu znali gdje su niti što da rade. Fenomenalno je bilo. Navijači su nas dočekali na aerodromu, fešta usred noći. To se pamti po onom cirkusu koji je Zdravko napravio, ali i njega je valjda ponijela euforija.

Koje su najljepše uspomene koje čuvate iz Dinama?

Kvalifikacije za Ligu prvaka protiv Arsenala u Zagrebu, to nikad neću zaboraviti. Bili smo u karanteni u Tomislavcu na Sljemenu. Spustili smo se u grad kad smo išli na utakmicu i čitava Maksimirska ulica je bila u plavom, nešto prekrasno. Probijali smo se busom kroz navijače, ma divno.

Dobro smo se držali protiv viceprvaka Europe, Arsenal je bio strašan. Na doping-kontroli sam bio s Gilbertom Silvom koji mi je rekao da smo odlična momčad, ali da se vidi da smo jako mladi. Da smo tad imali ovakav sustav kvalifikacija za Ligu prvaka, svake ili svake druge godine bismo ušli u skupinu. Mi smo igrali protiv Werdera, Arsenala, Šahtara…

Sjetite se onog Werdera, Diego, Naldo, Carlos Alberto, Mertesacker, to je strašna momčad bila. Napromašivali smo se u prvoj utakmici u Bremenu i onda glupo izgubili 2:1. Poslije se teško bilo vaditi u Zagrebu, izgubili smo 3:2.

Bili smo jako dobri, ali jako mladi, nedostajalo je iskustva, a protivnici su bili puno jači nego danas. I onda odem iz Dinama i oni odmah uđu u Ligu prvaka! Ja sam se uvijek šalio da sam ja pripremio teren za ulazak u Ligu prvaka. Nikad neću zaboraviti ni proslavu naslova prvaka kad smo se otvorenim autobusom vozili po gradu, a ulice su bile pune navijača. To su scene koje ostaju za čitav život.

Sjećate li se derbija s Hajdukom?

Nisam nikad imao osjećaj nekog derbija protiv Hajduka jer smo mi u to vrijeme bili puno, puno jači od njih. Nisu nam mogli parirati u igri, nego su samo napucavali loptu i stalno radili faule. Na Poljudu je protiv njih bilo nemoguće igrati, to su bile utakmice na nož, ali nisu mi to bile tako teške utakmice. 

Tih godina bili ste jedan od najboljih Dinamovih igrača. Jeste li bili blizu transfera u neki veći klub?

Negdje oko 2008. godine sam bio jako, jako blizu Borussije iz Dortmunda. Dogovorili smo se sve s Nijemcima, ali se oni nisu mogli dogovoriti s Dinamom oko odštete. Ne znam koja cifra je bila u pitanju. 

Pitaju me je li mi žao. Rekao sam da nije jer ja mislim da je svakom čovjeku sve u životu određeno unaprijed. Bilo je onako kako je trebalo biti. Pogledajte odakle sam ja došao do ovoga što imam danas. Iz nekog malog sela, automehaničarske radione sam došao do Dinama iz Zagreba. Inter? Borussia? Tko to zna…

Možda ne bih imao moju divnu obitelj koju danas imam i petero djece. Za čime da ja žalim? Ja sam uživao u Dinamu i danas uživam u Zagrebu. Ovo je moj grad, obožavam ga. U Brazil odem na godišnji i već nakon mjesec dana mi fali Zagreb i želim se vratiti.

Propala je Borussia, ali ste završili u PAOK-u. Kako je došlo do tog transfera?

Ugovor s Dinamom mi je bio pri kraju, a oni su me spazili 2010., kad smo igrali protiv njih onu odlučujuću utakmicu na -14 na Maksimiru u Europa ligi. Kakva je ono hladnoća bila… Teren je bio smrznut, a ja s kramponima igram. Čuli su se na onom ledu kao da kopita imam, ha-ha. To mi je bio najteži poraz u dresu Dinama, baš mi je teško pao.

Uglavnom, u PAOK-u je bio Brazilac Lima i on mi je rekao da im baš jako treba desni bek i da su jako zainteresirani za mene. Pričao sam s ljudima u klubu i menadžerom i zaključili smo da je vrijeme da odem, a i želio sam neki novi izazov koliko god sam uživao u Zagrebu. Dolazili su neki novi dečki, Šime Vrsaljko je bio tu i odlučio sam otići.

Dobro je bilo u Grčkoj iako je klub bio u financijskim problemima. Ja gdje god dođem - financijski problemi! No, klub je preuzeo novi predsjednik i situacija se smirila. Prije njega su plaće kasnile mjesecima pa smo se dogovorili da isplate jedan dio na ruke, a ostatak sam im oprostio.

Grčka je luda. Gostovanja kod Olympiakosa, Panathinaikosa i AEK-a su stvarno pakao. Nema gostujućih navijača, samo domaći i to je potpuna ludnica. PAOK-ov stadion je specifičan, tamo je atmosfera stvarno sjajna. Dobri smo bili, tukli smo strašno jaki Tottenham u Londonu, imali smo dobru momčad.

Istekao mi je ugovor s PAOK-om, nisam ga želio produžiti i otišao sam u Azerbajdžan. Tamo je bila katastrofa, najgori period karijere. Imao sam dobar ugovor, ali meni novac nikad nije bio na prvome mjestu i tamo se nisam mogao uklopiti. Osjećao sam se kao da sam u godinu dana izgubio pet godina života.

Bilo je naših ljudi, Srba, Slovenaca, Hrvata pa sam bar imao nekog svojeg, ali svejedno je bilo grozno. Mentalitet taj, ljudi te samo hoće prevariti, užas. Jedino dobro je bilo što nije bilo dugih putovanja jer je većina klubova u Bakuu. Jedva sam čekao da se vratim. Čak sam i ostavio neke novce tamo, ostali su mi dužni, ali me nije bilo briga. Samo me pustite da se vratim doma.

I onda kraj?

Da, osjetio sam da je dosta. Dogovorio sam se sa ženom da odemo nakon moje karijere živjeti u Brazil godinu dana. Želio sam to jer sam ja od kuće otišao s 18 godina pa da malo budem s roditeljima, a i da moja djeca vide odakle je tata došao. I da vide kako teško njihovi vršnjaci tamo žive i da shvate koliko im je dobro u životu.

Bili su fenomenalni. Odmah su se uklopili, bosi su kao svi mali Brazilci trčali uokolo, mi ih po cijeli dan nismo vidjeli. Nakon godinu dana sam rekao: “E, sad možemo doma!” Prije smo išli jednom godišnje na odmor, ali sad nismo bili jedno tri godine, iako klinci vole otići tamo. 

Upisao sam trenersku akademiju, želim trenirati klince. Obožavam s njima raditi, gledati ih kako napreduju. Kako svoje doma, tako i drugu djecu, to me ispunjava. S nekim klincima radim i privatno i zadovoljni smo i ja i roditelji. Baš imam volju za to i mislim da ću se time baviti.

Djeca se danas generalno premalo bave sportom, nemaju koordinacije i to mi je žao. Moja generacija je živjela vani, skakali smo preko ograda, penjali se po drveću, igrali smo se, a danas je toga sve manje. Sve se vrti oko tehnologije, sve je ubrzano i nije to dobro.

Nije sve samo do roditelja, svijet je jednostavno postao takav. Nemaju ljudi ni vremena baviti se svaki dan djecom jer im to obveze ne dopuštaju. Neki sport shvaćaju kao priliku da im dijete uspije. Ljudi, pa to je kao dobiti na lotu. Sport je bitan zbog niza drugih stvari.

Od fizičke aktivnosti i same igre, preko momčadske pripadnosti, do osjećaja da nekome pružiš ruku kad padne ili da imaš poštovanja prema starijima. To je sve dio odrastanja i sport u tome može puno pomoći.

Je li bilo govora o tome da zaigrate za hrvatsku reprezentaciju, kao što su igrali Eduardo i Sammir?

Pojavila se jednom ta priča da bih možda mogao igrati, ali nikad se time nisam opterećivao. Da su me pozvali, to bi mi bila najveća moguća čast. Meni je Hrvatska domovina kao i Brazil. Ja se ovdje osjećam bolje nego puno Hrvata koji su ovdje rođeni.

Nisam ovdje rođen, ali osjećam se kao da jesam. No, kažem, nikad nisam bio ni ljut ni tužan zbog toga što nisam zaigrao za Hrvatsku, iako mislim da sam u svojim najboljim igračkim danima imao kvalitetu za hrvatsku reprezentaciju.

Ako se dobro sjećam, samo je Darijo Srna bio pravi desni bek, a rezerva mu je bio Vedran Ćorluka koji je u biti bio stoper. Izbornik je bio Slaven Bilić, možda me nije zvao jer je hajdukovac, ha-ha. Šalim se, naravno, nikome ništa ne zamjeram.

Pratite li HNL? Kakav je u usporedbi s vašim vremenom u Dinamu?

Mislim da je danas kvalitetnije nego u moje vrijeme. Dosta toga još fali, moglo bi biti puno bolje, ali više se ulaže nego prije. Mislim da će Dinamo biti prvak, ipak je najjači, iako je Hajduk stvarno dobar ove sezone.

Pobjeđuju i kad ne igraju baš najbolje i utrka će biti zanimljiva. Sad je derbi, ali ne mora on biti ključan. Bit će sad i pripreme, vidjet ćemo kakav će tko krenuti u nastavak sezone, ništa to još nije gotovo.

Popravljate li i danas vlastiti automobil?

Naravno, iako je danas sve drukčije nego kad sam ja to radio. Danas moraš spajati te aute na kompjutore, imaju hrpu senzora, ali ono osnovno, sve što mi treba, radim sam. Promijenim si kočnice i ulje, nisam još zaboravio kako se to sve radi.