JORGE CRUZ CAMPOS poznatiji kao Sammir bio je jedan od najtalentiranijih Dinamovih igrača svih vremena. Popularni "filho", odnosno "sin" Zdravka Mamića po mišljenju brojnih njegovih suigrača i trenera najbolji je igrač kojeg su ikad vidjeli u Dinamovoj svlačionici.

No, turbulentno djetinjstvo, teško odrastanje i problematični odnos s Dinamom kočili su ga da realizira nevjerojatan potencijal koji je imao. S 11 godina je otišao od kuće, u Dinamo je došao kad mu je bilo 19, a kasnije je igrao u Getafeu, Kini i Brazilu prije nego što se vratio u Lokomotivu u kojoj je s 33 godine završio igračku karijeru.

S Dinamom je osvojio osam uzastopnih naslova prvaka i pet kupova, a bio je dio generacije koja je 2011. ušla u Ligu prvaka nakon 12 godina. Dobio je i hrvatsko državljanstvo te upisao sedam nastupa za reprezentaciju iako je i tu bio česta meta kritika javnosti koja je smatrala da ga je u Štimčevu reprezentaciju ugurao Zdravko Mamić.

U intervjuu za Index Sammir je govorio o planovima za budućnost, danima u Dinamu i svim frustracijama koje je u sebi držao zbog činjenice da ga Dinamo nije želio prodati. Najavio je da će možda objaviti i knjigu koja bi, kako kaže, nekim ljudima mogla biti vrlo neugodna.

Dugo vas nije bilo u Zagrebu, gdje ste, što radite?

Nije me bilo tri godine, došao sam malo vidjeti ljude. U Brazilu sam se tri godine odmarao, razmišljao malo o životu i o tome što ću raditi. Da su Kinezi isplatili sve što su dužni možda ne bih morao, ali ovako moram, ha, ha. Prestao sam igrati i sad sam se počeo baviti menadžerskim poslom. Kad sam već toliko dugo bio u nogometu, zašto ne.

Volio bih mladim igračima dati sve ono što je meni nedostajalo dok sam bio u njihovim godinama, volio bih im pomoći jer im nije lako. Ne želim im biti samo menadžer nego i prijatelj, netko na koga se mogu osloniti. Imam i svoj biznis u Brazilu, imam i biznis s građevinom i nekretninama i maknuo sam se od nogometa. Morao sam, svega je bilo. Nisam ga igrao čak ni s prijateljima.

S 11 godina sam bio u velikom klubu, bilo je puno pritisaka i morao sam se malo maknuti od nogometa. Prestao sam igrati s 33 godine. Možda se nekome čini prerano, ali ja mislim da sam prerano ušao u profesionalni nogomet i sve to skupa mi je jednostavno bilo previše.

Želim više vremena posvetiti sebi, a ne samo nogomet, nogomet nogomet. Sad ga radije malo gledam izvana, počeo sam se baviti menadžerskim poslom, ali ni u ludilu ne bih bio trener. Isto ti je jesi li trener ili igrač, stalno si na putu negdje, po hotelima i nogomet ti je u glavi. Sad skautiram igrače, neke već imam potpisane u Brazilu.

Imate li nekog novog Sammira?

Teško. Takvu budalu ćete teško opet naći, ha, ha. 

Je li istina da planirate napisati knjigu o svojem životu?

Razmišljam još, ali imam puno materijala. Svašta bih napisao, ali nisam još siguran hoću li krenuti. Puno je toga što se o meni ne zna. Morat ću paziti što pišem jer se nekim ljudima neće svidjeti što napišem i morat ću se paziti. Svi novinari koji su u meni pisali dok sam bio u Dinamu u biti nisu ni znali što se oko mene događa.

Pisali su samo da bi pisali, a ja se nisam nikako mogao obraniti. Ruku na srce, davao sam im materijala da se piše o meni, ali se puno toga preuveličavalo i tu ne možeš ništa. To su novine, moćnije su od tebe. Mogao sam se braniti samo na terenu.

Biste li nešto danas drukčije napravili?

Ne bih toliko izlazio iako bih na terenu bio isti. Ljudi govore da sam mogao puno više, ali glupo mi je sad o tome govoriti. To je iza mene, ne volim puno pričati o prošlosti. Nisam ja bio jedini koji je izlazio u toj Dinamovoj momčadi i ne znam zašto se samo o meni pisalo. Pretpostavljam da su preko mene napadali Zdravka Mamića i nikako se nisam mogao obraniti.

 Ja sam uvijek volio trenirati, a to je još jedna stvar koja je o meni iskrivljena. Trenirao sam svaki dan, čak bih i jutro nakon utakmice bio na terenu. Nitko to nije znao, a možda nisu ni željeli vidjeti.

Možda sam mogao više da nisam tako mlad došao u Dinamo ili da me Dinamo prodao u Španjolsku kad je imao ponudu i kad je mogao. Samo su ljudi u Dinamu željeli da ja valjda cijeli život ostanem u Dinamu.

I dobro, ako su to zaista željeli, zašto mi to Zdravko nije rekao i dao mi neki dobar ugovor? Prihvatio bih ga i ostao. Na kraju sam im rekao da me pošalju na posudbu bilo gdje samo da odem jer više nisam mogao tu biti. Bio sam nesretan.

Sreli ste nedavno Zdravka Mamića u Međugorju. U kakvim ste danas odnosima?

U dobrima. On nema ništa protiv mene niti ja imam išta protiv njega. Ja sam samo želio tad iz Dinama otići u veći klub jer sam znao da mogu. Čuo sam da me želi prodati i bio sam tužan jer me ne kraju nije prodao kad je trebao. To je bilo njegovo pravo jer sam ja bio igrač kluba i nema tu puno filozofije.

Na kraju sam se morao posvađati s ljudima iz kluba da me prodaju. Htjeli su da produžim ugovor, a ja sam rekao da ne želim više biti u Dinamu. Zaključali su me u kancelariju i natjerali me da produžim ugovor na šest mjeseci. Neću reći tko je to bio, ali to ću objaviti u knjizi ako je ikad napišem. 

Kako ste uopće završili u Dinamu?

Preko Bože Sliškovića, menadžera koji je bio stalno u Brazilu. U klubu u kojem sam igrao sam bio pozvan u U-17 reprezentaciju i išli smo na neki turnir u Japan na kojem je bila i Hrvatska. Tamo sam igrao jako dobro, bio sam desetka i taman mi je isticao ugovor koji nisam želio produžiti.

Prišao mi je Božo i ponudio mi je Dinamo. Nisam imao pojma ni o Dinamu ni o Zagrebu ni o Hrvatskoj, ali sam prihvatio. Imao sam 19 godina. Došao sam u studenom 2006. i šokiralo me koliko je bilo hladno. 

Tko vam je bio najbolji trener u Dinamu?

Kruno Jurčić. On je najviše razumio nogomet od svih trenera s kojima sam radio. Znam da se puno pričalo o njemu, ali on strašno puno zna o nogometu i kod njega sam najbolje igrao.

A suigrač?

Uh, bilo ih je jako puno. Volio sam igrati s Ademijem i Brozovićem jer su dosta trčali za mene, a stalno su me tražili s loptom. Najdraže im je bilo meni dodati i s njima sam se dosta dobro razumio. Igrao sam i s Modrićem od kojeg sam bio bolji kad sam imao 20 godina, u to sam siguran. No, to što je on u karijeri napravio je sjajno. Ante Rukavina je bio sjajan igrač, imao je sve.

Kakve uspomene nosite iz Dinama?

Bio sam dvaput najbolji igrač lige, to mi je puno značilo. Bilo je lijepih trenutaka, ali laknulo mi je kad sam otišao iz Dinama. Morao sam se maknuti, trebalo mi je mira iako sam s navijačima uvijek imao jako dobar odnos. Nikad nisam imao neku neugodnu situaciju na ulici, dapače, samo sam dobivao pohvale.

Volio sam igrati derbije s Hajdukom i uvijek sam ih dobro igrao, a i zabio sam im puno golova. Volio sam igrati na Poljudu. Tukli su jako, ali takve utakmice su mi uvijek bile drage. Najviše pamtim Srđana Andrića, taj je udarao kad god je stigao. Znao sam ja i njemu vratiti, bez brige.

Igrao sam i Ligu prvaka s Dinamom, ali to su pomiješani osjećaji.  Igraš Ligu prvaka, a momčad ne može ništa. U tim utakmicama sam vidio koliko sam bolji od ostatka HNL-a. Uvijek sam te utakmice igrao dobro, bio sam na nivou protivnika, ali me suigrači nisu mogli pratiti. Frustriralo me to, ništa nismo mogli. Žao mi je što s nekom boljom ekipom nisam igrao Ligu prvaka. 

Rekli ste jednom da ste prerasli HNL?

Ja sam HNL prerastao već nakon dvije godine u Dinamu i to sam baš osjetio. Možda sam zato nekad igrao ispod svojeg nivoa jer sam i takav bio bolji od skoro čitave lige. Toliko sam bio dominantan. Vidio sam to na terenu pa sam se nekad mogao malo šlepati.

Onda su govorili da ne trčim puno, ali ja ih pitam zašto sam uvijek igrao i kod svakog trenera? Ako je bio netko bolji od mene zašto on nije igrao? Nego uvijek je Sammir kriv i sve krivo radi. Ako se smijem “Vidi ga, samo se zajebava”. Ako se ne smijem “Vidi ga, tužan je”. To je strašno frustrirajuće bilo.

Znao sam da ćemo dobiti utakmicu ligi bio ja na pedeset ili sto posto i uvijek sam bio među najboljima na terenu. Kako da se ti u takvim okolnostima motiviraš za nešto više, a nije da nešto puno zarađuješ pa da time to kompenziraš?

Kako je propao vaš transfer u Valenciju?

Ne znam, sve je bilo dogovoreno s Valencijom. Oni su nudili sedam milijuna eura i otputovao sam u Valenciju kako bih upoznao ljude, klub i kamp. Ne znam što se dogodilo da se nije realiziralo, ali pretpostavljam da je Dinamo onda digao cijenu i posao je propao.

Bio sam ljut i tužan, pogodilo me to. Svi su mogli otići iz kluba, svi su bili prodani, ali mene nisu puštali. I Zdravko Mamić mi to nikad nije objasnio, samo mi je rekao da ne mogu ići. On ima kontakte s cijelim svijetom, mogao me prodati gdje je želio, ali uopće nije mislio o tome što ja želim i kako se ja osjećam. Bio sam taoc Dinama, njegov najveći problem i rješenje za sve probleme.

Zvali su vas "filho" zbog očinskog odnosa kojeg je Mamić imao prema vama. Oca u djetinjstvu niste imali, je li vam Mamić zaista bio kao otac?

Ma, kakvi. On mene možda je volio stvarno, ali mislim da me samo vidio kao priliku za zaradu. Nikad ja njega nisam gledao kao oca i uopće mi nije odgovarali da su me zvali ‘filho’. Bilo mi je neugodno i zbog mene i zbog suigrača jer se stvarao dojam kao da sam ja privilegiran što nije bilo točno.

Ja to nisam tražio i to mi je stvorilo puno veći pritisak. Od mene se uvijek tražilo više. Na svakom sastanku i treningu se od mene uvijek tražilo više. Daj, pustite me da igram.

Iz Dinama ste 2014. otišli u Getafe. Kako vam je bilo u Španjolskoj?

To mi je u nogometu bilo najljepših godinu dana. Uživao sam. Trebalo mi je par mjeseci da se adaptiram i da se naviknem na taj brzi nogomet, ne može se to usporediti s HNL-om. Poveo sam sa sobom kondicijskog trenera iz Zagreba i kad sam ušao u ritam sam igrao stvarno dobro.

Zato je nakon godinu dana došla ponuda iz Kine, bio je to ogroman novac i morao sam to prihvatiti. Trener je bio Quique Flores s kojim mi je bilo super. On je šefu Getafea rekao da me ne prodaje u Kinu, želio me zadržati jer me volio kao igrača. Kad su me prodali, on je drugi dan dao otkaz. Eto, samo neki problemi sa mnom, ha, ha. 

U Kini mi je bilo dobro. Vrlo jednostavno, otišao sam zbog love iako su mi i dalje dužni i na sudu smo. Nisam bio jedini Brazilac, bilo nas je par ma mi je prilagodba bila lagana. Liga je bila lagana, ali su me putovanja ubijala. Sve je daleko, stalno si u avionu i naporno je. Momčad je bila dobra. Kineski igrači su isto dobri bili iako ništa ne znaju. No trude se jako, napreduju i žele učiti. 

Bili ste i u hrvatskoj reprezentaciji. Kako pamtite to razdoblje?

Lijepo sjećanje. Nisam igrao puno za Hrvatsku, ali mislim da sam odigrao dobro. Zaslužio sam po kvaliteti igrati za Hrvatsku iako se svašta o meni pričalo i u toj epizodi. Čuo sam priče da nekim igračima iz reprezentacije nisam odgovarao zbog boje kože. Nisam to nikad osjetio, ali sam čuo da se priča. Tužno...

Pred kraj karijere ste se skoro vratili u Dinamo, ali ste na kraju završili u Lokomotivi. Što se dogodilo?

Sve je bilo dogovoreno s Mamićem i s Nenadom Bjelicom koji je bio trener. Bjelica mi je dao ruku, sve smo se dogovorili, ali je onda Mamić otišao i to je propalo. Pretpostavljam da je Bjelica spustio rampu iako mi nikad nije osobno rekao što se dogodilo. Sreo sam ga jednom, ali nismo o tome pričali. Mislim, to je bilo njegovo pravo i poštujem tu odluku.

Pratite li danas HNL?

Ne. Dinamo također slabo, samo popratim rezultate na internetu. Kažem, uopće nogomet ne gledam. Tu i tamo pogledam neke utakmice Lige prvaka, one bitnije, ali ništa drugo. Iako, volio bih igrati s Brunom Petkovićem, mislim da bismo se dobro razumjeli. Gledao sam Dinamo protiv Sparte i mislim da u toj momčadi danas nema dovoljno kvalitete.

Kažete da ne igrate nogomet, hoćete li ikad?

Da živim u Zagrebu možda bih igrao za veterane Dinama ili Lokomotive ha, ha. No, kakve sam sreće i tu bi se počelo pisati da sam star, da više ne mogu i da se vučem po terenu. Jednom van izađem pa bi bilo ‘Evo ga, nije se promijenio, ostao je isti’.