IVAN KVESIĆ (29), najbolji hrvatski karatist, iza sebe ima uspješnu 2025. godinu. Početkom mjeseca osvojio je broncu na Svjetskom prvenstvu u Egiptu u kategoriji do 84 kilograma, što mu je treća medalja s velikih natjecanja ove godine. Ima pojedinačno zlato i timsko srebro s Europskog prvenstva iz petog mjeseca, a na Svjetskim igrama osvojio je srebro.

Kvesić je jedan od najboljih hrvatskih sportaša. U karijeri je osvojio svjetsko i europsko zlato, ima mnoga odličja s raznih natjecanja, a jedino što mu nedostaje jest olimpijska medalja. Predstavljao je Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju i bio jedan od favorita za medalju, ali je završio natjecanje u skupinama.

Ivan Kvesić dao je intervju za Index

Nakon uspješne godine Kvesić je dao veliki intervju za Index. Osvrnuo se na sva postignuća u 2025., pričao nam je o karateu i svim benefitima bavljenja sportom. Otkrio nam je kako je bilo odrastati u Hercegovini i kako je s bratom Anđelom došao do svjetskog vrha. Pričao je i o Olimpijskim igrama, onome što ga je izgradilo kao čovjeka i kakvi su mu planovi za budućnost.

Sjajno ste završili godinu, osvojili ste broncu na Svjetskom prvenstvu u Egiptu. Možete li opisati svoj put na natjecanju?

Zanimljivo je da sam 10 dana prije početka prvenstva slomio nos na završnim pripremama. Išao sam na prvenstvo u borilačkom sportu sa slomljenim nosom, što je veliki peh u startu. Imao sam sreću da mi ta ozljeda nije smetala u borbama.

Radio sam sedam mečeva, format je takav da prvo radimo tri borbe u skupini, dvojica prolaze u osminu finala. U skupini sam tri puta pobijedio i prošao kao prvi. Prošao sam dalje u četvrtfinale i polufinale, tamo sam izgubio, a zatim sam pobijedio u borbi za broncu.

Kako je slomljen nos utjecao na performans, postoji li kočnica?

Više je to psihička kočnica. Da me netko u prvoj borbi jako pogodio u nos, opet bih krvario jer je slomljen. Mogao se dogoditi zalutali udarac i za mene bi natjecanje bilo gotovo. Morao sam promijeniti i taktiku. Inače radim ofenzivno s puno tempa, a sada sam morao raditi ziheraški, promijenio sam stil.

Time sam možda i zbunio protivnike jer su navikli da napadam, a cijeli turnir sam koristio greške protivnika i to se pokazalo dosta uspješnim. Bio sam fokusiraniji. Ljudi obično mijenjaju stil početkom sezone, ne par dana prije SP-a, ali sam bio primoran to napraviti.

Presretan sam što je ovako završilo jer mi je ovo prva medalja sa svjetskih prvenstava još od zlata 2018. godine. Prošlo je puno bolje od očekivanog jer dosta toga nije ovisilo o meni. Da me netko udario u nos u prvoj borbi, ozljeda bi se osvježila i turnir bi za mene bio gotov.

Godina 2025. bila je sjajna za vas. Osim bronce sa SP-a, osvojili ste zlato na Europskom prvenstvu, na istom natjecanju osvojili ste timsko srebro, a imate i srebro sa Svjetskih igara. Jeste li zadovoljni ovom godinom i smatrate li da je jedna od najboljih u vašoj karijeri?

Sigurno je jedna od najboljih. Jedini sam Europljanin koji je uspio osvojiti medalje na sva tri velika natjecanja. Ta činjenica govori koliko je bilo izazovno biti u vrhunskoj formi na svim natjecanjima, tako da sam stvarno sretan.

Posebno zbog EP-a jer mi je nedostajalo europsko zlato. Pobijedio sam superiorno u finalu s osam bodova razlike. U najvažnijim borbama sam bio najbolji, odlično ih odradio i to me veseli.

Tako sam pobijedio i Talijana Martinu u borbi za broncu, što ima poseban značaj jer sveukupno više gubim od njega nego što ga pobjeđujem. Nisam bio sretan kad sam čuo da se moram boriti s njim, ali tako se odvio meč.

Kakav je karate zapravo sport?

Borilački sport koji se ne radi na full contact, takvi su udarci dozvoljeni samo u tijelo. Ako se dogodi jači udarac u glavu, sudac to kažnjava. U karateu se to zove chui. Kad se skupi pet takvih upozorenja, to je diskvalifikacija. Bodovanje je jednostavno i složeno. Udarci rukom su jedan bod, nogom u tijelo ili glavu tri boda, rukom u tijelo dva boda i bacanja s udarcem tri boda.

Suđenje je malo subjektivno, nemamo senzore kao primjerice u taekwondou, već je svaki udarac subjektivna procjena suca. Riječ je o brzom i eksplozivnom sportu, što znači da je nekad teško procijeniti tko je prvi udario. Može se reći da je to siva zona našeg sporta. Prije svega, karate je jedan od najmasovnijih sportova u Hrvatskoj.

Biste li ga preporučili djeci?

Definitivno. Odličan je za razvijanje motorike i discipline. Kao i u ostalim borilačkim sportovima, poštuje se hijerarhija, trener i starije osobe. Riječ je o plemenitom sportu.

Borite se u disciplini kumite. Kakva je to disciplina?

U karateu postoje dvije discipline: kumite (borba) i kata (forma). Forma funkcionira tako da imate točno određene zadane tehnike koje morate izvesti tim redoslijedom i tehnikom, a onda suci ocjenjuju više parametara. U borbi nismo ograničeni tehnikama, mogu izvesti bilo koju tehniku bilo kada.

Borac uvijek treba ocijeniti što treba napraviti u kojem trenutku. Pravilo je da ako sam borac, ne radim formu. Ona više služi da bi dijete naučilo kako se pravilno izvode udarci. Može se reći da je forma baza za sve koji kreću u ovaj sport.

Možete li opisati svoj početak u karateu i zašto ste se odlučili baš za taj sport?

Krenuo sam sa sedam godina. Prvo je u sport krenuo stariji brat Anđelo i bio je logičan slijed da pratim starijeg brata. Karate je bio jedini pojedinačni sport u Širokom Brijegu, odakle dolazimo. Brat i ja smo više individualni tipovi, nismo za ekipne sportove.

Ako igramo ekipne sportove, uvijek pucamo i nismo baš zahvalni suigrači, haha. Naš otac je isto volio borilačke sportove pa smo odlučili probati. Malo po malo su krenula natjecanja, osvojili smo prve medalje, ali nismo mogli ni zamisliti da ćemo dogurati do ovoga što se događa danas.

Jeste li trenirali neke druge sportove?

Ne. Kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole, krenuo sam s karateom. Rekreativno sam igrao razne sportove, ali sam se uvijek profesionalno bavio samo karateom.

Koliki je utjecaj na vas imao brat Anđelo?

Imali smo velik utjecaj jedan na drugoga, pogotovo sada kad smo stariji i ozbiljniji. Najiskusniji smo u reprezentaciji. Naši sparing partneri imaju oko 20 godina i teško bismo držali ovu razinu da nemamo jedan drugoga. U počecima je on bio taj koji je probijao led, ja sam se uvijek trudio dohvatiti ga i biti kao on. Činjenica je da smo postigli puno u karijerama.

Jedina smo braća koja su osvojila medalje na EP-u i Svjetskim igrama. Stalno postavljamo nove standarde na svjetskoj razini. Moram napomenuti da dolazimo iz obitelji koja nije bila sportska. Roditelji se nisu bavili karateom i nije da smo ga imali od koga učiti, sve je išlo spontano. Bili smo marljivi, puno trenirali i volimo pobjeđivati. 

Jeste li imali uzore u mladosti?

Naravno, uvijek smo se ugledali na najbolje u ovom sportu. Što se tiče karatea, najveća zvijezda je Azerbajdžanac Rafael Agajev, najbolji karataš u povijesti. Svi žele postati kao on. Imam sreću da smo sada dobri prijatelji i jako je lijepa priča da se netko tko mi je bio uzor danas druži sa mnom. To je jedna od najvećih ljepota ovog sporta.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Hercegovini?

Bilo nam je odlično, živjeli smo u Kočerinu, selu pored Širokog Brijega. Seoski život, puno igre, tada još nije bilo tehnologije. Dolazili smo iz škole i igrali se vani, navečer smo išli na trening. Vikendima smo putovali na natjecanja. Tada mi je to bilo normalno, a sada vidim da smo imali odlične preduvjete za uspjeh.

Poznato je da su seoska djeca uvijek motorički sposobnija od gradske djece. Zdravo smo živjeli, jeli domaću hranu... Bilo je puno parametara koji su pozitivno utjecali da izrastemo u uspješne sportaše. Djeca su danas cijeli dan u školi, voze se u tramvaju i jedina aktivnost im je trening navečer. Ja sam provodio pet sati dnevno vani i prošao sam u jednom danu koliko oni u tjedan dana.

To se kasnije ne može mjeriti u sportu. Ono što razviješ u djetinjstvu, ne možeš nadoknaditi kasnije. Imali smo sreću da smo spontano razvijali sposobnosti za koje ljudi u gradu moraju dodatno plaćati. Nisam morao plaćati treninge, nego sam cijeli dan u polju igrao nogomet s prijateljima i tako sam stekao kondiciju.

Kako ste usklađivali školu i natjecanja?

Kad sam bio u osnovnoj školi, nisam imao problema s tim. U srednjoj školi sam morao češće izostajati i nadoknađivati stvari. Tada sam shvatio da mi treba posvećenost. Fakultet je priča za sebe. Sve se stigne, ali treba biti posložen i graditi karijeru izvan sporta.

Kada ste otišli u Zagreb?

Preselio sam se u Zagreb sa 17 godina, došao sam zajedno s bratom i to je bilo najviše zbog sporta. Više nismo mogli napredovati u Širokom Brijegu, a bili smo talentirani i znali smo da moramo ići dalje ako želimo uspjeti. Postalo nam je naporno svaki vikend ići u Zagreb i bilo je logično da se preselimo tamo.

Naoko ste jedan od rijetkih boraca koji je završio fakultet.

To je činjenica. Očito vlada stigma da borilački sport i fakultet ne idu zajedno, ali u karateu ima odličnih primjera. Imamo sportaše koji su liječnici, farmaceuti, FER-ovci... Ja sam završio fizioterapiju.

Uz to što je karate uspješan sport na svjetskoj razini, imamo puno intelektualaca i ne bih karate svrstao u isti koš s drugim borilačkim sportovima, gdje je iznimka da je netko fakultetski obrazovan. U karateu je to pravilo.

Koliko vam znanje s fakulteta pomaže u sportu?

Imao sam operaciju ramena pa mi je fizioterapija puno pomogla u rehabilitaciji. Uz sport sam išao dva puta s mlađim uzrastima kao fizioterapeut. Nakon karijere želim spojiti akademsko znanje i ljubav prema karateu.

Olimpijske igre u Tokiju 2021. nisu bile najsretnije za vas. Ispali ste u grupi, a bili ste favorit za medalju. Kako danas doživljavate taj događaj?

Javnost ni ne zna da sam otišao na Igre s potrganim ramenom. Odgađao sam operaciju godinu dana jer ne bih mogao nastupiti, tako da sam tamo otišao na 50 posto i opet sam bio na korak do medalje. Ljude zanima priča samo ako si uspio i to je onda inspiracija.

Prije SP-a nisam rekao da sam slomio nos jer bi se sve vrtjelo oko toga. Za nas je 2021. bila jedina prilika za OI, ali sam na kraju bio sretan jer sam izborio nastup. Naše kvalifikacije bile su vrlo zahtjevne. Samo dva borca su išla direktno, to smo bili Turčin iz moje kategorije i ja.

Nije prošlo kako sam očekivao, ali da sam osvojio medalju, možda ne bih sazrio kao čovjek. Moja najveća pobjeda je ta što odvajam sebe od sportskih uspjeha. Da sam osvojio zlato, ne bih razmišljao o tome i to bi me dočekalo za pet, šest godina. Na vrijeme sam dobio lekciju za cijeli život.

Na Olimpijskim igrama 2024. nije bilo karatea, kako to komentirate? Zašto se to dogodilo?

Nitko ne zna pravi odgovor. Svjetska karate federacija nije se očitovala po tom pitanju, što znači da su u pitanju bile neke zakulisne igre i politika. Mi smo već u Tokiju znali da nećemo biti u Parizu, a Francuska je jedna od najvećih sila u karateu i imaju olimpijskog pobjednika. Ništa nije bilo logično, nekome politički nije bilo u interesu da karate bude na OI u Parizu.

Neće nas biti ni u Los Angelesu 2028. godine, a ušli smo na shortlistu za Brisbane 2032. godine. S nje se biraju sportovi pa ćemo vidjeti hoćemo li ući u program. Priliku koju smo izgubili nakon Tokija za Pariz je najveći poraz jer je karate u Francuskoj jedan od najmasovnijih sportova.

Njihov Savez je jedan od najjačih u svijetu i nitko ne zna što se dogodilo da nema karatea u Parizu. Čim se Svjetska karate federacija nije očitovala, znamo da tu nešto smrdi.

Koji je vaš najveći uspjeh u karijeri?

Kad nemate nijednu medalju, onda razmišljate: "Da mi je samo jedna medalja. "A kad ih imate 10, onda pokušate pronaći neki drugi smisao. Kad sam bio peti na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine, bio sam razočaran jer sam išao tamo kao favorit i aktualni svjetski prvak.

Trebalo mi je dugo vremena da odvojim sebe od sportskih rezultata i da uvijek mogu reći: "Ja sam Ivan Kvesić, super sam bez obzira na to jesam li osvojio medalje." Mislim da mi je to najveći uspjeh. Ne vrednujem sebe kroz sportski uspjeh. Da sam na ovom SP-u ispao u prvom kolu, ja sam i dalje isti Ivan kao i uvijek. To je teško postići sportašima.

Moje najbliže osobe nije briga jesam li ja svjetski prvak ili ne ako sam u lošem odnosu s njima. Moju baku nije briga jesam li prvak ako se loše odnosim prema njoj. Smatram da mi je to najveća pobjeda. Zbog medalja se boriš i treniraš, ali nisam bezvrijedan ako izgubim. To je sastavni dio koji čini moj život. Ako ću gledati sebe kroz sportske uspjehe, neću dobro proći.

Godine 2021. sam izgubio meč za broncu na SP-u i EP-u te sam bio peti na OI. U cijeloj godini nemam medalju, a svaki put sam bio na korak do nje. Ako ću biti sretan samo kad osvojim medalju, nešto nije u redu sa mnom. Moram izmijeniti sustav vrijednosti i biti dobro čak i ako ne osvojim medalju.

Na kraju dana, to je samo komad metala koji visi na mom zidu. Ako će on činiti sreću ili nesreću u mom životu, onda sam negdje promašio. Mnogi sportaši tako ne razmišljaju.

Možete li usporediti karate s najpoznatijim borilačkim sportovima, poput boksa, kickboksa i MMA-a? Općenita percepcija karatea naspram navedenih sportova je da je "lakši" i nema toliko kontakta.

Mnogi ljudi ne znaju da i u karateu ima jako puno kontakta, pogotovo u seniorskoj konkurenciji. U dječjoj konkurenciji su zabranjeni udarci u glavu, što je odlično. Ima jako puno cura u sportu, ovo nije dominantno muški sport, već je 50/50. Sport je kao šah, morate nekoga nadmudriti i izabrati pravi udarac u pravom trenutku. Nije sve u snazi, treba koristiti i mozak.

Možda baš zato karatisti i završavaju fakultet jer cijeli život uče da je vještina ispred snage, koja je samo jedan od parametara. Ako nemate emocionalnu stabilnost, džaba vam snaga.

Mislite li da je karate dobra baza za MMA?

Definitivno jest. Prijatelji se bore u FNC-u (Ivan i Tomislav Sičaja) i cijene karate jer imamo jako dobar osjećaj za distancu, udaramo rukama i nogama, imamo i bacanja. Na kraju dana, i braća Sičaja su trenirala karate. Dosta je kompleksan sport, imamo dobar osjećaj kada što napraviti. Karate je priznat u MMA-u upravo zbog svestranosti.

Jeste li ikada razmišljali o prelasku na MMA?

Ne, ne bih volio mijenjati sport jer bih morao graditi nešto od nule. U karateu sam ostvaren i nemam afiniteta probati nešto novo.

Kako bi se karate mogao popularizirati?

Da se ubaci više kontakta jer je ljudima zanimljiviji jači kontakt, ali, ako to napravimo, gubimo bit našeg sporta. Nije nam cilj ozlijediti protivnika, nego ga nadmudriti. Treba uložiti u marketing i publici približiti karate. Putujemo po cijelom svijetu, nije kao kad igraš nogomet u Hrvatskoj pa igraš samo ovdje. Ima puno benefita sporta.

Kakvi su uvjeti u karateu, može li se živjeti od sporta?

Ovisi o razini na kojoj se borite. Anđelo i ja živimo od sporta, nisu to astronomske cifre, ali možemo živjeti od toga, što je odlično. Imamo podršku naših sponzora, a i zaposleni smo u MUP-u. Naši rezultati su prepoznati i živimo dobro od sporta. Na nekoj nižoj razini je puno teže živjeti od sporta. U Hrvatskoj samo brat i ja živimo od toga.

Na kraju dana, nije baš sve u novcu. Možda je i bolje da nemamo skroz riješen život od sporta jer nam je lakši prijelaz nakon kraja karijere. Znamo da se moramo razvijati i na drugim poljima. Puno sportaša ima problem s tim: nogometaši, tenisači, košarkaši... Završe karijeru, imaju masu novca, a što onda? Nastupi depresija i izgubljenost.

Ja već sada znam čime ću se baviti kad završim sa sportom. Nemam prazan hod. Prekid sportske karijere nije lagan, ali barem imam zaokupirane misli s nečim drugim. Na prvu djeluje da nisam financijski riješio život, ali imam kvalitete koje prenesem na nešto drugo i rezultat mora biti dobar.

Kakva je percepcija karatea u društvu u smislu borilačkog sporta, jeste li imali probleme s pronalaženjem sponzora zbog toga što je ovo borilački sport?

U Hrvatskoj je teško naći sponzore kojim god sportom da se bavite, haha. Vjerojatno bi trebalo pitati druge o statusu karatea, ali ima puno obrazovanih ljudi u sportu i koliko znam, priznati smo zbog kvalitetnih ljudi i ne gleda ih se kroz prizmu boraca koji se samo idu potući.

Ljudi će ionako za nekoga tko ima dva metra, 110 kg i pet tetovaža reći da je krkan. Ne treba se puno obazirati na ostale, treba se pokazati svojim primjerom i da ljudi vide da ste normalni. Ako znam tko sam i što sam, nijedan komentar ne može utjecati na mene.

Kakva je budućnost karatea u Hrvatskoj?

Nadam se da će se sport nastaviti razvijati, puno ovisi i o financijskoj podršci. Što se tiče muške konkurencije, iskreno, za svjetsku i europsku razinu se još nitko nije nametnuo. Imamo nekoliko talentiranih momaka i o njima ovisi hoće li uspjeti. Naravno, treba naglasiti da je u borilačkom sportu puno teže uspjeti u muškoj konkurenciji.

U ženskoj konkurenciji je to puno lakše. Imamo Emu Sgardelli koja je s 21 godinom dvostruka prvakinja Europe. Iz mog kluba, KK Hercegovina, tu je i Sara Tomić koja je svjetska juniorska prvakinja i seniorska prvakinja Hrvatske. Treba puno rada, sreće i da se sve posloži kako treba.

Svake godine ste nominirani za sportaša godine u Hrvatskoj. Jeste li svjesni koliko je to velika stvar i kako se osjećate znajući da vas krasi takva titula?

Sretan sam zbog toga, naravno. Drugi put u karijeri izabran sam i za najboljeg sportaša grada Zagreba, što je veliko priznanje jer je sport u Zagrebu najmasovniji i najveća je konkurencija.

U izboru za najboljeg sportaša 2018. godine bili ste odmah iza Luke Modrića, koji je te godine, između ostalog, osvojio i Zlatnu loptu. Može se reći da ste bili "best of the rest".

Te godine sam bio jedini svjetski prvak u olimpijskom sportu i bio sam predodređen osvojiti, ali je Modrić onda osvojio Zlatnu loptu i pao sam u drugi plan. U jednu ruku mi je žao jer je to možda bila jedina prilika da osvojim tu nagradu jer mi treba svjetsko zlato, ali sam jako sretan da me se uopće stavlja u istu rečenicu s Modrićem.

To je veliko priznanje i dokaz da sam sedam godina u kontinuitetu među najboljim sportašima u Hrvatskoj. Sve to me čini sretnim. Te godine Modrića ne bi pobijedio ni Ronaldo, haha.

Imate li planove za budućnost u natjecateljskoj karijeri?

Iduće godine na rasporedu imam Europsko prvenstvo i Mediteranske igre, to su mi dva najvažnija natjecanja. Trenutačno odmaram jer je sezona bila duga, 11 mjeseci bez prestanka. Krajem mjeseca krećem ponovno trenirati i pripremati se za novu sezonu. Cilj mi je obraniti naslov europskog prvaka i uživati u sportu.

Sve sam osvojio osim olimpijske medalje, moram se iznova motivirati za svaku godinu. Neka nam obećaju da ćemo ući na Igre u Brisbaneu pa ćemo vidjeti što će biti za tih sedam godina, haha.