HRVATSKI gluhi i nagluhi sportaši i sportašice odradili su rekordne Deflimpijske igre. S najvećeg svjetskog natjecanja za gluhe i nagluhe donijeli su devet medalja - četiri zlatne i pet brončanih. Trećinu medalja osvojio je Nikola Zdrilić, 20-godišnji plivač iz Viškova.

Vratio se iz Japana s tri bronce oko vrata. Osvojio ih je u disciplinama 200 metara prsno, 200 metara mješovito i 100 metara prsno. Na zatvaranju Igara nosio je zastavu Hrvatske, što je zadaća samo za istaknute sportaše. Student Građevinskog fakulteta u Rijeci naporno je trenirao da bi stigao do olimpijske medalje.

Drugo mu je ovo veliko natjecanje, nakon što je sa 17 godina nastupio na Svjetskom prvenstvu. Htio bi se okušati i na "pravim" Olimpijskim igrama te na njima predstavljati Hrvatsku. Svoju priču Zdrilić je ispričao u Indexovom Intervjuu tjedna.

S kolegama ste donijeli doma rekordan broj medalja. Kakva su razmišljanja sad kad su se slegli dojmovi?

Ako se ne varam, prijašnji je rekord bio sedam medalja. Velika je ovo stvar i počinjem shvaćati da sam ja zapravo donio jednu trećinu tih medalja. Lijepo je vidjeti da je naša općina Viškovo priredila odličan doček za mene i Andreja (Juričevića op. a.). Sve je bilo lijepo organizirano.

Doček je organizirao i moj plivački klub Nevera. Dojmovi su se slegli i shvatio sam koliko je zapravo ogromna i velika stvar koju sam napravio. Prošle su i suze radosnice, s obitelji sam konačno i evo baš sam sretan.

Jeste li se nadali ovakvom dočeku u Hrvatskoj?

Uh, nisam, iskreno. Trener i cijeli stručni tim u Japanu je to držao u tajnosti. Tako da sam to saznao tek na letu i tako je bilo zanimljivije. Nisam htio znati detalje, samo uživati u trenutku. Općina je napravila nešto lijepo za nas. Tako da nisam ništa očekivao, nisam ni znao detalje.

Kakav su dojam na vas ostavili Japan i Japanci?

Definitivno su jako vrijedan i discipliniran narod. Pokušavam uvijek naučiti nešto od drugih ljudi i drugih kultura. U Japanu se sve doima posloženo i disciplinirano, jako su uredni i marljivi, tako da je to jedna stvar koju sam naučio.

Svaka zemlja ima svoju kulturu, drugačiju hranu i stil odijevanja. Bilo je zanimljivo vidjeti kako to izgleda i probati hranu kakva je u drugim državama.

Je li vam se svidjela njihova hrana?

Naviknuti smo više na meso i ribu, a ovo je malo drugačije. Sushi sam probao jednom prije odlaska u Japan. OK je, meni nije toliko fino, ali je uvijek zanimljivo i gušt probati nešto novo.

Dosta ljudi pratilo je natjecanja s tribina. Publika je bila brojna i na plivačkim natjecanjima.

Je. Stvarno je bila jako dobra konkurencija. Organizacija je bila super. Kao što sam rekao, Japanci su disciplinirani i marljivi, kako im se reklo tako su i radili. Stvarno je sve super.

Je li vam ovo prvo veliko plivačko natjecanje ili ih je bilo prije?

Bilo je svjetsko prvenstvo za gluhe i nagluhe u plivanju u Argentini prije dvije godine. Bilo mi je 17 godina i prvi sam put letio u avionu. Let je trajao 11 i nešto sati iz Frankfurta do Buenos Airesa.

Trebao sam prevladati i jet lag, ali uspio sam osvojiti dvije brončane medalje. Sad smo bili iskusniji i bolje pripremljeni, mentalno i fizički. Zato se sve lijepo poklopilo i sav trud se isplatio.

Iza ovih medalja stoji jako puno napornog rada.

Dosta ljudi ne zna što to znači, koliko je odricanja da dođeš na ovakvu visoku razinu. Mogao bih čak i spomenuti jednu sliku koje se sjećam i dan danas. Bila je sredina sedmog mjeseca, vrućine su bile velike. Vježbao sam s trenerom na bazenu Kantrida, odakle se mogla vidjeti plaža. Rekao sam: "Vidi ove sve ljude, uživaju, a mi treniramo".

Teško je bilo gledati da neki ljudi uživaju u godišnjem i ti bi volio odmoriti, ali radiš, žrtvuješ se da nešto dobro napraviš i da budeš ponosan na samog sebe i da obitelj bude ponosna na tebe.

Broj treninga varira. Ima duplih treninga, ali uvijek se vrtimo između osam i deset treninga tjedno, nikad ispod toga. Uz to idu i dvije teretane tjedno te dodatna istezanja doma ili takve nekakve stvari koje treba mrvicu dodatno napraviti da bi se tijelo bolje oporavilo za nadolazeće treninge.

Je li vam trener dao malo slobode nakon osvajanja medalja ili ste nastavili u istom ritmu?

Dobio sam samo malo produženi vikend i već sam u punim treninzima. Danas sam već odradio jedan trening i idem popodne na drugi. Spremamo se punom parom jer imamo državno prvenstvo u Splitu za dva tjedna na 25-metarskom bazenu.

Preferirate li neku od ove tri discipline u kojima ste osvojili medalju?

Svaka mi je draga na svoj način. 200 prsno mi je prva disciplina i tu je bilo dosta pritiska i dosta sumnje jer sam sva natjecanja odradio na 25-metarskom bazenu. Nismo imali priliku natjecati se u 50-metarskom bazenu. Onda smo trener i ja gledali što ćemo i kako.

Nije ista taktika, nije isti broj zaveslaja. Disciplina 200 mješovito mi je najbolja zbog cijelog tog događaja. Toliko je bilo blizu između drugog, trećeg i četvrtog mjesta, baš smo nas troje bili jako blizu u stotinkama. Bogu hvala, ušao sam u cilj kao treći. Ta medalja mi je posebna.

Za nagradu ste nosili hrvatsku zastavu na zatvaranju natjecanja.

Kad su mi rekli da ću nositi zastavu, prvo sam zvao tatu i on se rasplakao jer je znao kolika je to stvar. Velika stvar je uopće vidjeti hrvatsku zastavu na velikom natjecanju, a kamoli je nositi. Kad sam stajao na postolju i vidio našu zastavu na velikom ekranu, jedva sam se suzdržao da ne pustim suzu. Pamtit ću taj trenutak dok sam živ.

Obitelj vam je velika podrška.

Moj otac Zdravko bio mi je najveća podrška. Jako puno me podržala i sestra Tina. Bez njih dvoje ne bih bio tu gdje jesam. Zajedno smo prošli uspone i padove, ozljede, sumnju, strah i neuspjeh.

Atmosfera je bila sjajna među hrvatskim sportašima. Jeste li već prije natjecanja razgovarali da biste mogli osvojiti ovoliko medalja? Je li bilo predviđanja?

Pokušavao sam ne pričati o medaljama. Fokusirao sam se da budem što bolji u utrci. To smo trener i ja, kad su nas pitali očekujete li medalju, govorili da ćemo vidjeti, da se spremamo. Spremni ćemo biti sigurno.

Nismo pričali o tome, a onda je lijepo prva medalja stigla iz streljaštva, dok sam ja osvojio drugu. Onda je krenula atletika, a zatim i taekwondo. I onda šećer na kraju – rukometaši i ja. Nisam očekivao da ćemo srušiti hrvatski rekord. Bogu hvala, uspjeli smo. Mi smo zadovoljni, došli smo sretni kući, to je najbitnije.

Kao što je rekao kapetan rukometaša Tomislav Bošnjak, vi se često i šalite sa svojim invaliditetom. Imate himnu "Svi pjevaju, ja ne čujem". Zanimljiv je to pristup koji sigurno diže atmosferu.

Šalimo se da je to naša himna. S godinama zapravo shvatite da je invaliditet nešto s čime morate živjeti. Kad sam bio mali, sve mi je to bilo novo, neugodno, sramio sam se. Danas je to dio mene. Htio bih svakom mladom sportašu reći da se ne srami toga. Šalim se dan danas na račun svog invaliditeta zato što mislim da je to stvar koju treba prihvatiti i živjeti s tim. Ne treba biti ogorčen i tužan.

Gluhe i nagluhe sportaše ne smatra se parasportašima, odnosno paraolimpijcima?

Ne, ne. Po Zakonu o sportu mi smo posebna kategorija.

Dogodi li se nekad da se netko od gluhih i nagluhih natječe na "pravim" Olimpijskim igrama?

Ne znam je li netko od gluhih ili nagluhih predstavljao Hrvatsku na normalnim Olimpijskim igrama. Imao sam priliku upoznati jednog plivača Terencea Parkina iz Južnoafričke Republike, koji je bio na pravim Olimpijskim, ako se ne varam u Sydneyju 2000. godine.

Drag je kao osoba i popričali smo. Nadam se da će jednog dana netko iz Hrvatske otići na prave Olimpijske igre. Drago mi je da sam imao priliku upoznati inspiraciju, čovjeka koji je otišao ne samo na Deflimpijske igre nego i na prave Olimpijske igre.

Je li vama cilj nastup na Olimpijskim igrama za Hrvatsku?

San je jednog dana doći na tu razinu. Svakom je sportašu san i cilj predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Cilj mi je barem biti blizu plasmana na Olimpijske igre za regularne, odnosno za čujuće sportaše.

U financiranju vam pomaže Općina Viškovo. Ima li još nekih izvora financijske pomoći za ova natjecanja?

Što se tiče financiranja natjecanja, puno pomaže Hrvatski sportski savez gluhih. Savez je za bilo kakve moje potrebne bio tu. Zadovoljni smo i mi i oni. Barem se nadam, haha. Što god smo trebali, bez problema iskomuniciramo, pošaljemo plan i vidimo što možemo. Definitivno su bili podrška.

Koliko zarađuju gluhi sportaši od natjecanja?

Znate što? Još sam mlad i ne razmišljam toliko o financijama. Bavim se plivanjem iz ljubavi prema sportu. Vjerujem da će mi se otvoriti neka vrata i pružiti financijska pomoć, jer olimpijska medalja ima težinu i znači puno u sportu.

Je li vam plan nastaviti se baviti plivanjem, uz studiranje?

Jest, definitivno ću se nastaviti baviti plivanjem. Što se tiče akademskog dijela i fakulteta, cilj ga je završiti. Sad sam se vratio, mjesec dana sam bio odsutan. U dogovoru s profesorima i prodekanicom idem pomalo rješavati ispite. Imam dosta zaostataka.

Vaši kolege deflimpijci svi rade, a sportom se bave zapravo iz hobija?

Da, svi oni s kojima sam imao priliku popričati u Japanu. Razgovarao sam s jednim od rukometaša, Florijanom, on mi je rekao da je završio Građevinu. Dobio sam savjete kako uskladiti akademski i sportski život.

Završili ste salezijansku gimnaziju? To je katolička škola?

To je katolička gimnazija u kojoj sam završio sportski smjer. Svi smo u razredu bili sportaši. Bilo je super biti okružen prijateljima koji se bave sportom rekreativno ili profesionalno. Imam lijepe uspomene s prijateljima koji su mi čestitali na medaljama.

Vidjeli smo se, tako da mogu reći da je srednja škola bila predivno iskustvo. Bilo je naporno jer je gimnazija teška, ali posložila se lijepo uz sport. Profesori su izlazili ususret koliko god su mogli, uz razgovor s mojim trenerom da mi se olakšaju dijelovi nastave. Ostao sam u jako dobrom odnosu s profesorima. S nekima sam se čuo i čestitali su mi. Uskoro ću i u posjet školi.

Jeste li se okušali u nekom drugom sportu osim plivanja?

Trenirao sam košarku u osnovnoj školi. Volim je i danas jer sam sportski tip i volim timske sportove. Pogotovo se tijekom ljeta kad je ljepše vrijeme skupimo i odigramo nogomet ili košarku. Da nisam plivač, probao bih biti košarkaš. To sam oduvijek volio i pratio. 

Ima li klub koji podržavate?

Od malena sam bio fan Ronalda i zato sam uvijek volio Real Madrid. Za njega dan danas navijam. Što se tiče košarke, uvijek sam navijao za Golden State. Volio sam ih gledati kad su počeli osvajati prvenstva.

Imate li hobi van sporta?

Volim čitati knjige. Pogotovo sam ih puno čitao na godini pauze između kraja srednje škole i upisa na fakultet. Imao sam dosta vremena. Ponekad igram i videoigre, to mi je gušt otkad sam bio mali.

Vaš plivački klub zove se Nevera. Upoznajte nas malo s njim.

Počeo sam u Plivačkom klubu Primorje pa sam 2022. odlučio promijeniti klub. U plivački klub Nevera baš kod mog današnjeg trenera Lea Škerjanca. Imamo puno talenata u klubu. Primjerice, imamo Mara Miknića, koji je europski juniorski viceprvak.

Jako smo dobri prijatelji i jako mi je drago zbog njega. Upisao je Harvard, koji mu je poslao poziv da dođe tamo studirati. Sad će se vratiti za državno prvenstvo u 12. mjesecu pa ću imati priliku vidjeti kako mu je u Americi.

Napravili su za mene i doček u klubu. Svi ti dečki su dobri i drago mi je da sam član kluba, družimo se i gušt mi je trenirati.

Jeste li zbog invaliditeta doživjeli diskriminaciju?

U srednjoj školi i na fakultetu nisam. Uvijek sam se šalio na svoj račun. Ali u osnovnoj školi mi je bilo neugodno, sramio sam se. Bilo je malo zadirkivanja, to uvijek tako ide. Kad si u osnovnoj i kad si nekako drugačiji, svi te zadirkuju, ali to je normalno. Najviše se to događalo u petom i šestom razredu. Nisam ni ja znao što to nosim na ušima, a kamoli oni.

Imate li poruku za mlade sportaše koji su slični vama?

Nikad ne odustajte. Život je sam po sebi težak i uvijek će biti nešto, ali morate prvo vjerovati u sebe i boriti se. Bit će svega, ozljeda, bolova i sumnje u samog sebe. Ali nikad nemojte odustati jer sve je to put k uspjehu.