DA SE ODMAH razumijemo. Petković je jedan od najvećih igrača u povijesti Dinama. Možete se na tu rečenicu nasmijati, ali ona je vrlo lako dokaziva. Po broju trofeja, važnih europskih golova i pobjeda u Plavom dresu samo se nekolicina igrača može mjeriti s njim. Neki ga obožavaju, neke nervira, treći ga podcjenjuju, ali baš nitko tko je pratio hrvatski nogomet proteklih sedam-osam godina nije ostao ravnodušan prema njemu.

Ima rijetko viđenu nogometnu inteligenciju, virtuoznost i vic u igri. Jednog dana će pored riječi španer u rječniku zagrebačkih ulica stajati njegovo ime. Petković nas i vas nije samo oduševljavao i izluđivao na terenu. Oduvijek se postavljao kao snažan karakter izvan njega. U moru floskula i beskrvnih likova koji daju intervjue nakon utakmice, njegovi nastupi su bili osvježenje.

Čak i kada je po mnogima pretjerao i Jarnija nazivao kalunom, čak i kad mu je dio Dinamovih navijača zamjerio "bratimljenje" i stajanje uz Livaju jer je bio jedan od rijetkih reprezentativaca koji ga je podržao kada mu je bilo najteže, pozorno smo ga slušali. Nakon sinoćnjeg nastupa u Podcast inkubatoru više nema sumnje - Petković se zaljubio u to što smo se zaljubili u njega.

Razlikuje li se uopće Bobanova i Petkovićeva priča?

Ključan dio razgovora bio je onaj u kojem je Petković pričao o svojem odlasku iz Dinama. Iako je zbog teških dijagnoza poput Bobanovog bipolarnog poremećaja taj dio razgovora podigao najviše prašine, u njemu nismo čuli ništa novo što nismo čuli od Dinamovog čelnika koji je par dana ranije pričao o tome u puno formalnijem formatu.

Ni jedan ni drugi nisu rekli da je stvar bila u novcu, a obojica su potvrdila da je Boban od Petkovića tražio veću dozu profesionalizma i ponašanje pravog kapetana. Petković je potvrdio da o tome treba razmisliti, na što ga je Boban prekrižio.

Jedini detalj u kojem se priča razlikuje jest onaj u kojem je Petković naglasio da je na odlasku iz Bobanovog ureda mislio kako se s predsjednikom Uprave dogovorio da će dobiti potreban odmor da razmisli, da bi idući dan saznao da je otpisan.

Jučer ste odgovarali na anketu kome više vjerujete, ali ovdje se vrlo vjerojatno, kao i uvijek u životu, radi o nekoj verziji rašomon situacije, u kojoj se isti događaj s obzirom na perspektivu prepričava na drugačiji način, a obje verzije su vjerojatne i nijedna strana ne laže s namjerom. Poanta Petkovićevog izlaganja nije bila pokazati ni dokazati da Boban laže. Poanta je bila pokazati koliko je on povrijeđen.

Njegov sukob s Bobanom je osoban i samim time nevažan

Boban je na konferenciji kada je došao u Dinamo jasno poručio novinarima da "ni njima neće biti lako s njim". Nije nikakva tajna da je on, u nedostatku bolje riječi, zajeban čovjek. Njegov instinkt da odluke donosi rezolutno, a ponekad i način na koji ih komunicira, neće svima uvijek biti pretjerano ugodan.

Petkovićev sukob s Bobanom je osobne naravi, a u tom smislu i nije pretjerano važan. S druge strane, neke stvari koje je rekao i način na koji ih je predstavio nisu razina Dinamovog vođe, najblaže rečeno.

Izjave o Stojkoviću i demokraciji su čista zloba. Ili u najboljem slučaju glupost

Najbanalniji, a ujedno i najbizarniji primjer je citat o Stojkoviću. "Boban mi je rekao za Stojkovića da je divlji igrač koji ne može igrati za Dinamo. To neka se zna", rekao je Petković o mladoj nadi Dinama i nakon toga istaknuo da je Stojković bio jedan od najboljih igrača na pripremama.

Čak i da je Boban točno to rekao, te stvari po svima razumljivom kodeksu ne smiju izaći iz svlačionica ili kancelarija na Maksimiru. Komunikacijski problemi normalan su dio klupske svakodnevice. Ta izjava, kao i ona o Dabcu zapisničaru, ne iznosi se ako ti je stalo do Dinama više nego do toga da demoniziraš Bobana.

Povezao je te situacije i sa zaključkom kako "u Dinamu nema demokracije". Ta parola se uglavnom može čuti po birtijama nakon pete pive i fejs statusa dežurnih dokoličara, uglavnom onih koji baš nikada, kao ni Petković, nisu vidjeli problem u tome koliko je demokratičan bio prethodni režim.

Demokracija u Dinamu nikad nije bila, suprotno podvalama onih koji su završili na poraženičkoj strani povijesti, zamišljena na način da će navijači referendumom birati formaciju ili da će 27 ljudi donositi odluku hoće li se kazniti Petkovića jer je zakasnio na trening.

Poanta demokracije u Dinamu jest da članovi mogu ostvariti zakonom zajamčeno pravo birati vodstvo kluba. I još važnije od toga, da taj koji bude izabran nekome odgovara i da ga ti isti mogu smijeniti. To klub nije imao nikad u povijesti, a kapetan Dinama bi to trebao znati.

O tome je li Dinamo autokracija možda svjedoči i činjenica da je Boban požurio prijedlog izrade novog statuta i izbora, kako bi imao legitimitet i bio izabran od strane članova, a ne kao čovjek kojeg je imenovao Izvršni odbor kao zaposlenika kluba.

Petković neke stvari ne razumije. Ili ne želi razumjeti

Petković je većinu stvari racionalno i pošteno rezonirao, ali puno toga ne razumije. Žalio se kako se "najviše kritiziralo takozvanu seniorsku pušačku sobu iako su oni najmanje igrali". Pritom vjerojatno nije ni sam shvatio da je točno objasnio zašto su oni dio problema, a ne rješenja.

Kada imaš najveće ovlasti u ekipi, kada se stil nogometa godinama gradio oko tebe i kada imaš najveću plaću, onda je problem kada ne igraš. A posebno je problem ako ne igraš jer si nemarom doveo svoje tijelo u to stanje. Je li Petković tu bio potpuno iskren prema sebi, možemo samo špekulirati.

Ne razumije ni zašto je problematično da na zadnjoj proslavi naslova javno zahvaljuje Vlatki Peras, čelnici kluba koja je samo par dana ranije otišla iz kluba, s teretom USKOK-ove optužnice na leđima za malverzacije u aferi Varga.

Je li Petković zbilja bez dlake na jeziku?

Tada Petković nije prenosio izjave i pikanterije iz maksimirskih ureda na račun drugih igrača, trenera i dužnosnika. Dignitet u Plavom salonu počinje se mjeriti, čini se, tek od trenutka od kojeg više nemaš ugovor s klubom.

Na spomenutoj proslavi, netom prije zahvale upućene Peras i Barišiću, dogodio se još jedan važan moment. Petković je samodopadno 15 tisuća ljudi koji su ga došli slaviti utišavao i ponižavao, stavljajući ih tamo gdje im je mjesto, ispod Boga koji je progovorio. Godinu dana kasnije, za istu stvar proziva Bobana.

Petković se zaljubio u imidž sebe kao buntovnika

Petković nije zaslužio nikakav linč javnosti. Važno je i dobro da je iznio svoju stranu priče, ali ni ona, naravno, nije potpuna. Kada je naglašavao koliko je dao Dinamu, preskočio je činjenicu da je zadnja tri prijelazna roka "ucjenjivao" klub i da je ugovore produžavao tek kada je stavljena odštetna klauzula od par sto tisuća eura koja mu praktički uvijek ostavlja mogućnost izlaska.

Nije ni pričao o tome kako je njegov menadžer par mjeseci ranije jasno rekao da na kraju sezone odlazi iz Dinama, prije nego što se znala ozbiljnost njegove ozljede. Je li shvatio da će s takvim problemima teško naći sličan ugovor bilo gdje drugdje pa je promijenio retoriku, ne znamo točno, ali činjenica je da njegov ostanak u Dinamu nikad nije bio bezuvjetan.

Od četiri nositelja igre koja su otišla, Petkovića je uzeo donedavni turski drugoligaš, a ni godinama prije toga nitko nije platio odštetnu klauzulu. Ristovski je otišao u Sarajevo, Ademi u osrednji mađarski klub, a Pjaca još uvijek nije našao klub. To je trenutačno njihova realna vrijednost na tržištu koliko god se ljutili na bilo koga tko je to primijetio ili odlučio presjeći agoniju.

Petković je odavno zaljubljen u imidž sebe kao buntovnika. Nakon jučerašnjeg nastupa treba sebi postaviti samo jedno pitanje - je li u to možda zaljubljen više nego što je zaljubljen u Dinamo? Jer kapetan, bio on u klubu ili ne, neke stvari nikad ne bi napravio.