GODINA 2024. je bila ona u kojoj su održana dva velika sportska natjecanja: Olimpijske igre u Parizu te Europsko prvenstvo u nogometu u Njemačkoj. Nogomet neovisno o godini i natjecanjima sam po sebi generira najveću pozornost na svijetu, no i Olimpijske igre su prošle godine, pored svih kritika i komentara, bilježile rekordnu gledanost.

Pored ta dva natjecanja koja su prikupila najviše pažnje, održano je i sve ono što gledamo svake godine poput teniskih Grand Slamova, utrka Formule 1, finala NBA i NFL liga, no i prvenstva kao Europsko u rukometu, Svjetsko dvoransko u atletici, itd. 

U jednoj takvoj godini u kojoj smo pored standardnog sportskog kalendara imali i spomenuta dva velika natjecanja, potraga za najboljim sportašem godine bi najčešće bila usmjerena na te terene. Nagrada Laureus je na kraju i otišla u ruke Armanda Duplantisa nakon sezone u kojoj je obarao svjetske rekorde gdje god da se pojavio pa tako i na Olimpijskim igrama.

Međutim, Duplantis nije lakoćom osvojio tu nagradu jer mu je prijetio čovjek koji je odradio jednu od najuspješnijih sezona u povijesti biciklizma, i koji je tu formu prenio i u ovu godinu. On je Tadej Pogačar, najveći biciklist našeg doba, a možda napokon nakon i prema žiriju Laureusa kada godina istekne i najbolji sportaš u 2025.

Pogačarova dominacija

Pogačarova prošla sezona je bila za pamćenje, a vrijeme nam pokazuje da bi mogla biti i ova. Kada je u sezonu 2024. ušao s pobjedom na jednodnevnoj utrci u Toskani, Strade Bianche i to na način da ga nitko nije mogao ni približno pratiti, bio je to znak svega što dolazi.

Nakon što je osvojio treće mjesto na Monument utrci Milano-Sanremo u ožujku, Pogačar je osvojio svaku utrku u kojoj se natjecao do rujna prošle godine. Uslijedili su Volta a Catalunya, Liege-Bastogne-Liege, Giro d'Italia i Tour de France. Pogačar je dominirao na svakoj od njih.

Nakon Toura je vozio jednodnevnu utrku u Quebecu gdje je bio sedmi, da bi nakon nje opet do kraja godine nanizao same pobjede. Prvi je bio na jednodnevnim utrkama u Montrealu, na Giro dell'Emilia i na kraju sezone u utrci Il Lombardia. Značilo je to da je Pogačar osvojio čak 75% jednodnevnih utrka u kojima se natjecao.

Između kanadske i talijanske faze kalendara je Pogačar usput osvojio i Svjetsko prvenstvo održano u Švicarskoj čime je postao prvi čovjek unazad 37 godina koji je osvojio Trostruku krunu biciklizma koja se sastoji od osvajanja Gira, Toura i Svjetskog prvenstva.

Brojke su zapanjujuće

U povijesti su još samo dva biciklista to napravila, a radi se o Eddyju Merckxu i Stephenu Rocheu. Pogačar je bio pak jedini koji je u istoj sezoni osvojio i dvije Monument utrke. Ako ćemo Pogačaru gledati ukupan broj pobjeda prošle godine, odnosno i etape višednevnih utrka, onda dolazimo do brojke od čak 25 pobjeda.

To za moderni biciklizam jednostavno nije normalno. S tih 25 pobjeda, Pogačar se nalazi na drugom mjestu svih vremena po broju pobjeda u jednoj sezoni, a okružen je na tom popisu s ljudima koji su biciklirali u sedamdesetima. Iznad njega je Freddy Maertens koji je 1977. slavio u 44 utrke, no ta sezona se s obzirom na konkurenciju i biciklizam tada ne čini kao toliko moćnija od Pogačareve.

Uspoređujući njegovu prošlu sezonu s nekim ostalim povijesnim sezonama, prema All-Time Ranking tablici Pro Cycling Statsa, samo je jedan biciklist osvojio više bodova u sezoni od Pogačara prošle godine, a radi se o sezoni Eddyja Merckxa iz 1972.

Neovisno o tome, stručnjaci za biciklizam nisu jedni od onih koji koriste ružičaste naočale nostalgije pa tako ima nekolicina njih koji smatraju da je prošla sezona Pogačara impresivnija čak i od te Merckxove kada se uzme u obzir način na koji je pobjeđivao. Jedan od najimpresivnijih podataka je onaj da je Pogačar na etapnim utrkama koje je vozio prošle godine bio vodeći čovjek u čak 91.3% slučajeva.

Pobjeđuje i kad pada

Ova sezona ide u identičnom smjeru kao i prošla pa je tako Pogačar na 16 pobjeda, no ovoga puta je promijenio raspored utrka. Slovenac je odlučio pojačati tempo na jednodnevnim utrkama, tzv. klasicima i Monumentima.

Strade Bianche je osvojio potrgan i krvav nakon što je pao s bicikla i to s minutu i 27 sekundi prednosti. U možda najboljoj Milan – San Remo utrci ikada je završio treći, na Utrci kroz Flandriju upisuje novu Monument pobjedu, ukupno osmu, a nedugo nakon toga i devetu novim slavljem u utrci Liege-Bastogne-Liege.

Pogačar je između te dvije pobjede bio i dva puta drugi na Paris-Roubaix te Amstel Gold Raceu, dok je slavio na ardenskom klasiku, Valonskoj strijeli. Tim nizom utrka je jasno dao do znanja da mu je cilj ove godine nastupati u svakoj od bitnih jednodnevnih utrka, a sama činjenica da je u svakoj bio ili prvi ili u vrhu je nevjerojatna.

U generalki pred Tour de France, Pogačar je nastupio na osmodnevnoj utrci na jugoistoku Francuske, Criterium du Dauphine, gdje je upisao novu pobjedu, s 59 sekundi prednosti ispred rivala Jonasa Vingegaarda.

A onda je stigao Tour za kojeg je sam Pogačar rekao da izgleda kao da je dizajniran ove godine s jednom namjerom: da ga staze pobijede. Naime, u posljednjih 10 dana Toura, vozile su se tri etape u kojima je u proteklim godinama Pogačar gubio na vremenu protiv Vingegaarda – Hautacam, Mont Ventoux i Col de la Loze.

Samo dan prije uspona na Hautacam, Pogačarev kotač je zakačio onaj drugog biciklista i vodeći biciklist svijeta je završio na asfaltu. Njegov tim se hvatao za glavu, nitko nije bio siguran u kakvom će stanju biti Slovenac pred ključne dionice Toura, no već idući dan su otklonjene sve sumnje.

Na vrhu Hautacama, Pogačar je imao više od dvije minute prednosti pred Vingegaardom i tada je bilo jasno. Ovo neće biti epski okršaj, ovo nije generacijska bitka dvojice biciklista koja će se odlučiti na posljednjem usponu. Ovo je prikaz dominacije najboljeg na svijetu.

Otporan na umor

Pogačar je poboljšao svoja najbolja vremena na tim usponima, a potvrda rada o kojem su pričali njegovi treneri da dodatno razviju njegovu otpornost na umor.

"Postoji ogroman broj metaboličkih markera povezanih s umorom. Još početkom 2019. otkrili smo da je Tadej jedinstven u usporedbi s drugim biciklistima. Puno bolje podnosi isti volumen treninga. Ima jedinstvenu sposobnost oporavka, asimilacije treninga i nastavka rada.

Treba mu manje odmora, a ono što smo primijetili tijekom posljednjih nekoliko Tourova je da svoje najbolje sezone ili karijere vozi upravo u posljednjem tjednu Toura. To je vrlo različito od većine vozača. Zapanjujuće je", izjavio je njegov trener Jeroen Swart.

Nakon uspona na Hautacam na kratkom brdskom kronometru do Peyragudesa, Pogačar je pokazao da se ne umara, a da zadržava eksplozivnost. Pobijedio je u etapi s 36 sekundi prednosti ispred Vingegaarda, povećavši svoju prednost u ukupnom poretku na više od četiri minute. Na kraju će osvojiti svoj četvrti Tour de France s četiri minute i 24 sekunde prednosti.

Da se radi o sportskom fenomenu svoje vrste je pokazala i posljednja etapa Toura. Pogačar se trebao samo pojaviti i pobjeda bi mu bila osigurana. Međutim, čak i s osiguranim naslovom prvaka, u kilometrima u kojima je zbog loših uvjeta na stazi bila zaustavljena klasifikacija vremena, je jurio po pobjedu u posljednjoj etapi.

Dijelom da dokaže koliko je kompetitivan, dijelom da oduševi publiku koja ga je u milijunskom broju pratila kroz natjecanje.Sve to Pogačar radi u vrijeme kada kao konkurente ima povijesno dobre bicikliste.

Dok smo kroz povijest imali situacije gdje su ostali biciklisti kvalitetom daleko od onog najdominantnijeg, Pogačar se bori protiv nekih koji bi bili opjevani da Slovenca nema. Vingegaard, Evenepoel, Van der Poel, Van Aert, Roglič, samo su neki od biciklista koji su ozbiljna prijetnja, zbog čega je Pogačareva dominacija još fascinantnija.

Pogačar kao dokaz slovenskog sportskog razvoja

I dok je sasvim jasno da je Pogačar biciklist neviđenog talenta, on je i svojevrsni dokaz koliko Slovenija napreduje u sportu u posljednjih nekoliko godina. Na Olimpijskim igrama u Parizu smo gledali 90 sportaša i sportašica iz Slovenije što im je rekord, a nakon tih Igara i onih Zimskih u Pekingu, Slovenija je došla do 55 olimpijskih medalja, tek 4 manje od Hrvatske.

S obzirom na to da se radi o državi u kojoj živi 2 milijuna i 130 tisuća ljudi, njihov broj olimpijskih medalja po glavi stanovnika ih svrstava u sam svjetski vrh. Kada tu pridodamo i uspjehe na svim ostalim natjecanjima, kao i individualna imena poput Pogačara i Luke Dončića, Sloveniju ćemo redovito vidjeti na vrhu tablica koje vrednuju sportski uspjeh po glavi stanovnika.

Portal Greatest Sporting Nation koji ima izrađen algoritam kojim računa u obliku bodova uspjehe na različitim sportskim natjecanjima je upravo Sloveniju 2024. i 2021. proglasio najboljom sportskom nacijom svijeta računajući uspjeh u odnosu na broj stanovništva, dok su 2022. i 2023. bili treći. Hrvatska je bila druga 2022. i 2018. što se podudara s uspjehom na Svjetskom prvenstvu u nogometu.

Razloga za slovenski napredak u sportu ima više, a temelj svega su škole. Profesori tjelesnog odgoja su obavezni završiti petogodišnju specijalizaciju prije nego počnu raditi u školama, dok djeca imaju više sati tjelesnog odgoja u odnosu na ostale europske zemlje.

Radi se u manjim grupama, a djevojčice se odvajaju od dječaka u šestom razredu kako bi se poboljšala njihova šansa za razvoj tjelesne spremnosti. Čitav školski sustav surađuje sa sportskim klubovima, a to dovodi i do razvijanja infrastrukture na svim razinama.

Aktivan je i njihov SLOfit program, nacionalni sustav za praćenje motoričkog razvoja djece koji se koristi u svim osnovnim i srednjim školama. Putem njega roditelji prate razvoj svog djeteta, dok učitelji lakše dolaze do saznanja kojoj djeci treba pomoć i u kojem sektoru tjelesnog odgoja. Program također pomaže u uparivanju sportske aktivnosti s djetetovim sposobnostima.

Sloveniji dakako pomaže i geografska raznolikost zemlje. Planine, brda, brežuljci i ravnice su doprinijele razvoju sporta pa je samim time i Slovenija prema stopi pretilosti stanovništva uvijek na donjem dijelu tablice. Izostanak marketinške dominacije nogometa je također utjecao pozitivno, zbog čega se puno više djece odlučuje baviti i ostalim sportovima.

Ne čudi stoga da je takva jedna mala, ali u sportskom smislu izuzetno uređena država, iznjedrila supertalent poput Pogačara. Trofeje bi osvajao i da se rodio bilo gdje drugdje, no vrlo vjerojatno postoji i neka veza između svega što Slovenija radi u promociji sporta pri mladoj dobi te razvoja najvećeg biciklista današnjice, a možda i najvećeg svih vremena.

Pored svog njegovog uspjeha, ono što ga čini najvećim je i pokazana ljudskost. Kroz karijeru je odbijao šansu za dodatni uspjeh u korist svojih kolega iz ekipe, suprotstavljao se nacionalnom sportskom savezu zbog osobnih vrijednosti pred Olimpijske igre, hvalio je organizatore koji su zaustavljali utrke u kojima bi on slavio jer nije htio vidjeti da mu se netko od protivnika ozlijedi.

Stavke su to zbog kojih je Slovenac savršeni poster boy ne samo za biciklizam, već sport općenito. S tek 26 godina, Pogačar ima još itekako vremena da nastavi s ovakvim rezultatima i poskida sve rekorde. Tada više nećemo pričati samo o najboljem biciklistu današnjice ili o najboljem sportašu godine, nego o čovjeku koji je obilježio sportsku eru u kojoj živimo.