STANKO BUBALO (50) ima mitski status među navijačima Hajduka iako se u klubu zadržao samo jednu sezonu. Bio je glavni napadač generacije koja je 2001. godine vratila titulu u Split nakon šest godina čekanja. Te sezone je bio najbolji strijelac kluba s 14 golova u HNL-u, a posebno ostaje upamćen derbi odigran na Veliku subotu, kada je zabio dva gola Dinamu i trasirao put Hajduku prema naslovu prvaka.

U karijeri je još igrao za Široki Brijeg, Osijek i austrijski Karnten, a upisao je i dva nastupa za reprezentaciju Hrvatske. S bivšim napadačem Hajduka razgovarali smo o nadolazećem derbiju, o njegovim najboljim trenucima u Hajduku, zašto se zadržao samo godinu dana te o današnjoj situaciji u klubu s posebnim osvrtom na ulogu Marka Livaje.

Danas se igra veliki derbi na Poljudu između Hajduka i Dinama. Što očekujete od utakmice i kakva su Vaša predviđanja?

Čim pomislite na Hajduk i Dinamo, to je uvijek velika utakmica bez obzira na to igra li se za "ništa" ili za vrh ljestvice. To su dva najveća hrvatska kluba kojima je prirodno da se bore za naslov prvaka. Ove sezone se posložilo da se tri ekipe bore za vrh, a Hajduk je možda malo prokockao neke stvari u zadnjih par tjedana, dok se Dinamo vratio. Sve je još moguće, ima još dosta kola do kraja.

Očekujem prije svega pun stadion, dobru atmosferu i nek pobijedi bolji, a ja se nadam da će to biti Hajduk. Malo mi je neugodno ovo reći, ali moram. Sramota je da sude njemački suci jer ima i naših dobrih sudaca, ali, eto, takva je situacija, puna naboja. Mislim da će biti pravi derbi, ali šteta je da se igra pred Uskrs. No to je odlučio HNS i tu ne možemo ništa.

Kada ste Vi igrali u Hajduku, situacija je bila donekle slična ovoj danas. Hajduk je čekao tada titulu šest godina i dočekao je 2001. godine. Mislite li da je to usporedivo s današnjom situacijom i pritiskom da se titula mora vratiti u Split nakon dugo godina?

Bio je pritisak, ali bilo je to i drugačije vrijeme. Ove sezone je Hajduk puno toga propustio i zato je pritisak sada još veći. Izgubio je bodove protiv Lokomotive i Varaždina pa se sada mora vaditi na Dinamu, što sigurno nije idealno. Mi smo te 2001. godine imali isto na Veliku subotu situaciju da moramo dobiti Dinamo u derbiju i nakon toga nam je bilo sve otvoreno do titule.

Veliki je pritisak na ovim momcima danas, ali to je lijepo. Stalno su im puni stadioni i to je divota za gledati i za igrati u takvoj atmosferi. Puno je bolja organizacija kluba danas nego kada sam ja igrao. Hajduk tada nije imao novca, a u ekipi je bila stvorena atmosfera da smo zaista ginuli svaku utakmicu. Vjerujem da se i ova ekipa može boriti za titulu do zadnjeg kola iako je kiksevima smanjila svoje šanse. Ako dobiju Dinamo, opet su tu i vjerujem da bi im to bio zamašnjak kao što je i nama tada bio.

I tada je odlučivala zadnja utakmica bez obzira na to što smo pobijedili Dinamo na Poljudu i onda imali pet pobjeda u šest utakmica. Da smo u Varaždinu kiksali zadnje kolo, Dinamo bi bio prvak. Ali to gostovanje u Varaždinu pred prepunim stadionom se ne zaboravlja jer cijeli Split je živio za utakmicu. Sutradan, kad smo se vratili, to je sve gorjelo. 15 tisuća ljudi nas je dočekalo na stadionu i onda 100 tisuća na Rivi. Ljudi u Splitu žive za Hajduk i to je neopisivo onome tko to nije prošao.

Sigurno je to pritisak za igrače, a navijači su svi nestrpljivi, što je i razumljivo. Bit će teško jer Hajduk je neke bodove prosuo, Jakirović je malo posložio Dinamo, a Rijeka igra jako dobro i bez opterećenja. Vidjet ćemo, u ove tri-četiri utakmice koje slijede će se praktično sve riješiti.

Hajduk čeka sada Dinamo na Veliku subotu i povijest se na neki način ponavlja. Ta utakmica je obilježila Vašu karijeru na neki način. Možete li se prisjetiti malo te utakmice i kako ste se tada osjećali?

Taj dan je Split gorio. Cijela atmosfera oko stadiona i na stadionu je bila nezaboravna. Meni se posrećilo da sam zabio dva gola, a Igor Musa je zabio eurogol za rješenje utakmice. Čim je počela utakmica, mi smo odmah pritisnuli Dinamo, a oni su bili jako dobra ekipa koju je vodio dobar trener Ilija Lončarević. Sjećam se da je bio neki faul, kapetan Ivan Leko je centrirao, a ja sam u nekoj gužvi dao gol i tribine su eksplodirale.

Znam da su tada bili neredi na sjeveru i da je policija ušla na tribinu, a kasnije mi se jedan policajac zahvaljivao što sam rano zabio gol jer sam ih spasio (smijeh). Dinamo se vratio kad je Sedloski zabio gol isto nakon prekida, a moja je sreća da sam na kraju poluvremena zabio dobar gol, kad sam prodao lažnjak Sedloskom i Butini (smijeh). Nije bilo sretnijeg čovjeka na svijetu od mene u tom trenutku.

Čestitali smo Uskrs svim navijačima u Hrvatskoj i to je stvarno nezaboravna pobjeda i trenutak u mojoj karijeri. Uvijek mi je bilo žao što su bili neki neredi na tribini. Stvarno je prekrasno igrati pred 30 tisuća ljudi, daje ti to motiv i ekstra snagu, a ti huligani koji dođu raditi nerede, što oni zapravo hoće, ja nemam pojma. Srećom, sve je na kraju dobro završilo.

Kako to da ste ostali samo jednu sezonu u Hajduku, a bili ste najbolji strijelac kluba i osvojili titulu?

Ivica Šurjak me doveo iz Osijeka, a meni je na početku bilo teško. Split je za mene bio velika sredina i promjena nakon Osijeka, gdje sam igrao jako dobro i imali smo top ekipu s Bjelicom, Ergovićem, Beljanom, Beširevićem, Vranješom, Turkovićem i malim Babićem. To je bila baš odlična momčad i mi bismo se borili za titulu sigurno.

Došao je poziv Hajduka i to se jednostavno ne odbija. Nije tu bilo nekih velikih novaca u igri, nego sam išao zbog samog kluba. Ali nakon dvije-tri utakmice mislio sam se odmah vratiti u Osijek (smijeh). Loše smo bili krenuli, sjećam se da smo i s Cibalijom igrali 0:0. Ali kasnije su me ljudi zavoljeli, a Split je čudan grad jer ili te vole ili ne vole. Nema sredine.

Tu sezonu sam igrao super, zabio dosta golova i imao sam ugovor s Hajdukom na još jednu sezonu nakon te. Imali smo super generaciju s Lekom, Pletikosom, Sabljićem, Bilićem, Deranjom i ostalima, ali na kraju sezone je predsjednik Branko Grgić došao do mene i rekao mi otvoreno: "Mi nemamo para, a ti dobro igraš." Odlučili su me unovčiti i imali su ponudu od Kolna za mene.

Na kraju niste otišli u Koln, nego u austrijski Karnten. Kako se to odigralo?

Dok sam se ja nećkao oko Njemačke, na nekoj utakmici u Širokom Brijegu niotkud su se pojavili neki Austrijanci, pitali za mene i na kraju sam ni iz čega otišao u Klagenfurt i ostao tamo šest godina. Moram reći da mi je danas malo žao da sam tako kratko bio u Hajduku.

To ljeto se Igor Štimac vratio u klub, igrali su protiv Mallorce, kad je Mate Bilić zabio prekrasan gol, a ja sam plakao jer nisam bio dio toga. Ali nije bilo novca i morao sam otići.

No tako je valjda moralo biti. Uvijek se smijem na to da su me ljudi zavoljeli u Splitu nakon samo jedne sezone, a još više jer su me i dinamovci voljeli. 1999. sam zabio gol Rijeci dok sam bio u Osijeku u onom zadnjem kolu, kad je Krečak dignuo ofsajd Hasančiću.

Nije tad bilo VAR-a da ga poništi (smijeh). Poslije su me dinamovci uvijek dočekivali kao kralja i častili jer sam im praktično donio titulu tim golom na Kantridi, oni uzeli prvenstvo i nakon toga igrali Ligu prvaka protiv Manchester Uniteda.

Danas radite s kadetima Širokog Brijega?

Točno. Bio sam godinu dana s prvom momčadi i to je išlo dobro, bili smo neko vrijeme i prvi, ali opet je uvijek priča s novcima kojih nije bilo pa se to malo osulo. Sad sam s kadetima i uživam voditi mlade dečke. Škola dobro radi i zadovoljan sam. Kod svoje sam kuće i lijepo mi je.

Često odem do Splita na utakmice, ali sad mi je ovo zbog Uskrsa baš nezgodno pa ću još vidjeti hoću li na stadion. Moram reći da mi je stvarno čast što me i nakon 20 godina uvijek prekrasno dočekaju u Splitu i cijene što sam dao u kratko vrijeme koje sam proveo u klubu. Musa i ja smo kao Hercegovci iz Hajduka i danas jako dobri i često skupa odemo pogledati utakmicu.

Znamo se dobro smijati kad mi neki drugi igrači govore da su ljubomorni što su me ljudi zavoljeli nakon jedne godine, a neki su bili više od 10 godina pa nemaju taj status. Nedavno sam bio i na par Bilih noći koje organiziraju navijači, bilo je i po 1000 ljudi i kad vidiš koliko ljudi i danas vole mene, Musu i Sliškovića nakon toliko godina, to je nevjerojatno. Ljudi ne zaboravljaju i meni je to drago.

Kako gledate na status koji Marko Livaja danas uživa među navijačima Hajduka?

Da sam ja na njegovom mjestu, meni bi bilo teško jer sam drugačija osoba, ali on je jedan poseban momak kojeg dobro znam. On nosi Hajduk tri godine, zabija golove, a čim ne zabije na svakoj utakmici, odmah krenu neke priče da je Livaja ovakav ili onakav. Ne može on sam nositi klub i donijeti titulu, ne može u svakoj utakmici biti odličan ili najbolji. Kad mu ne ide, trebali bi i drugi pomoći.

Livaja je puno dao za Hajduk i moramo mu biti zahvalni. On samo treba nastaviti raditi i biti kakav jest i ja ne sumnjam da će opet rješavati utakmice u nizu. Teško je to, njegov se svaki korak prati i, eto, promaši jedan penal i odmah se stvaraju glupe priče. On je Hajduku puno dao i ja se nadam da će Hajduku još dosta dati.