NAJBOLJI hrvatski ronilac Vitomir Maričić oborio je prošli mjesec još jedan Guinnessov rekord, svoj šesti ove godine. Držao je dah nevjerojatnih 29 minuta i tri sekunde te je tako ušao u povijest. Maričić se profesionalnim ronjenjem bavi već desetak godina, a prije toga je bio u brojnim sportovima. Srušio je više puta svjetske rekorde u ronjenju na dah, a namjerava srušiti i još neke.

Osim sjajnih sportskih uspjeha, ostavio je ovaj 40-godišnjak trag i u hrvatskoj pop-kulturi kad se pojavio u Severininom spotu za pjesmu "Dobrodošao u klub". Rođen je u Rijeci, a počeo je roniti još kao dječak. Zanimali su ga brojni sportovi, a bavio se, između ostalog, i gimnastikom. Doživio je tešku ozljedu kralježnice u osnovnoj školi pa su mu doktori preporučili da se prestane baviti sportom. On to nije poslušao, već je nastavio trenirati.

Radio je kao spasilac na bazenu za osobe s invaliditetom te kao gorski spasilac, a imao je i period u kojem je nastupao u cirkusu na Novom Zelandu. Povratkom u Hrvatsku iz Aucklanda počeo se ozbiljnije baviti ronjenjem te rušiti rekord za rekordom. Maričića smo za intervju uhvatili na drugoj strani svijeta.

Javljate nam se iz Meksika, kojim ste povodom tamo?

Stalno putujem negdje u zadnje vrijeme, nekad me nije lako uhvatiti ni za glavu ni za rep, haha. U Meksiku sam jer je tu Cortezovo more u Baja Californiji. To je zaljev na zapadu Meksika. Poznat je po moru bogatom morskim svijetom. To je jedan od zadnjih akvarija svijeta u kojem brojne vrste i dalje opstaju.

Popularne su tu safari ture. Ljudi vole plivati s dupinima i ostalim morskim sisavcima, naročito orkama. Vodimo ljude kroz safari ture, podučavajući ih tehnikama ronjenja, što ne radim baš često, ali ovo je dio jednog posebnog ekskluzivnog projekta.

Klijenti su visoki poduzetnici i zvijezde, koji traže vrhunsku uslugu, sigurnost i podučavanje od najboljih u struci. Inače više radim klasične edukacije u ronjenju na dah. Dobivamo dojave gdje su viđene orke, a usput sretnemo i druge kitove, tuljane, dupine... Ima svačega.

Plivanje s orkama zvuči opasno.

Nije opasno. Orke su visokointeligentne i nemaju nikakav interes za ljude. Ako imamo sreće malo su znatiželjne pa stanu trenutak promatrati nas. Evo, dogodila se nezgoda, ali ne zbog orki, nego jer sam se poskliznuo na brodu i pao. Glupost... Ali slomljena tri rebra, hematom slezene i dijafragme.

Tako da je to veća opasnost od orki, ako ste smotani, haha. Ima tu i morskih pasa, ali nisu ni oni opasni. Ne vjerujem da je išta u moru tako dramatično opasno, statistički je iznimno sigurno, ali mi uvijek čujemo najgore, a ne usporedimo to s prometom, koji je daleko opasniji, ali svi se njime koristimo.

Vaš pothvat za Guinnessovu knjigu rekorda, 29 minuta bez udaha pod vodom, povod je ovog intervjua. Možete li nas provesti kroz taj pothvat?

S jedne strane može se to pričati na dugo i široko, a s druge - bitno vam je zaroniti i jako dugo ne dignuti glavu. To, naravno, nije jednostavno. Inače se natječem u ronjenju na dah. To mi je posao i strast. Imam tu dosta iskustva i uspjeha, tako da sam na neki način u tome već dugo. Često me pitaju koliko sam se pripremao.

Samo sam se za ovo spremao devet mjeseci. Ali ne možemo zanemariti deset godina prije, koje sam proveo u vrhu svjetskog ronjenja. Ovaj zaron je za mene bio još jedan u nizu, bio uspješan ili ne. Najvažnije je da imate dobru mentalnu kontrolu i očekivanja. Treba se znati umiriti i imati što manju potrošnju kisika. Treba se opustiti. Sve to spada u tehnike ovog sporta.

Ronili ste na dah u dubinu. Koliko se to razlikuje od ovog urona, u kojem nema kretanja?

U ronjenju na dah bitno je ne ostati bez kisika u mozgu. Onda se događa blackout i padate u nesvijest. Kod statičnog zarona na kisiku, kao što je ovaj, udahnem kisik i onda imam u plućima kisik, a ne zrak. To je, recimo, neprirodno stanje, u kojem mogu dulje zadržati dah nego inače.

Ali to znači da mogu akumulirati puno više ugljičnog dioksida nego obično. To povećanje ugljičnog dioksida u tijelu je puno opasnije od manjka kisika. Kad imate manjak kisika, izgubit ćete eventualno svijest i nakon kratkog vremena doći k sebi. Ako imate previše CO₂, dosta se velike komplikacije mogu dogoditi. To je za mene glavni izazov ovog rekorda.

Puno ljudi ne zna pročitati sve te znakove promjena u svom tijelu. Ja sam dosta radio na tome i općenito je važno za ronjenje. Načelno, sve je to dosta neistraženo područje. Trudim se što manje riskirati. Kod samog urona znam da imam dovoljno kisika u plućima i sustavu.

Treba samo izdržati tu patnju. Cilj je držati niske otkucaje i nizak CO₂, da mi ne skače, da se ne uzbuđujem, da ne ulazim u patnju koju doživljavam osobno i emotivno. Ta emotivna kontrola je ključ za mene. 

Različiti ljudi imaju različita iskustva. Budimiru Šobatu, inače svjetskom prvaku u statici, koji je držao ovaj rekord prije mene, bilo je dosta lakše do 17. minute. Uspio je bez kontrakcija proći sve to relativno elegantno, neću reći jednostavno jer ništa tu nije jednostavno.

On je specijalist za statiku već godinama i ima izvrsnu tehniku. Ja nikad nisam mogao tako. Imao sam kontrakcije već tamo negdje oko sedme-osme minute. Krenuo mi je taj težak period koji sam morao izgurati. Ja sam više specijalist za toleranciju i muku valjda, haha. 

Drugačiji smo tipovi ljudi i drugačije reagiramo na promjene u krvi. Teško je generalizirati. Dan prije rušenja rekorda napravio sam 26 minuta i to je bilo sjajno. Dalo mi je nadu da bi rušenje rekorda moglo dobro proći. Ali drugi dan sam zbog toga bio umoran, a možda i malo nervozan.

Stvarno mi je bilo teško izvesti tih 29 minuta. Mislio sam nekoliko puta odustati. Ali uvijek imam u glavi da moram dati sve od sebe. Najgore mi je bilo oko 13. minute, ali tu razgovarate sami sa sobom.

Pa pokušaš izgurati još pet sekundi, pa još pet, pa još deset i prođeš tako taj težak period. Kad sam prošao 25 minuta, postalo mi je lakše mentalno, ali jako teško fizički. Lakše trpim fizičke poteškoće nego mentalne.

Vaš pothvat imao je i humanitarnu notu za organizaciju Sea Shepherd, koja hvata ilegalne ribolovce.

Uvijek sam promatrao što se događa u morima i koje su tu opasnosti. Pratio sam svakakve organizacije za zaštitu životinja i prirode i što bi bilo najhitnije i prioritetno. Kroz godine praćenja iskristaliziralo mi se da se najopasnije promjene na našoj planeti događaju u moru. Tu moramo hitno djelovati. 

Sea Shepherd je bio logičan izbor. Sve druge organizacije imaju neke kontroverze. Jedni kao da peru novac, drugi prosvjeduju, treći ništa ne rade. Poznat je slučaj najveće svjetske organizacije za zaštitu koja je čistila Meksički zaljev, u kojem je izljev nafte uzrokovala upravo organizacija koja ih sponzorira. Takve kontroverze i sukobi interesa su česti. Sea Shepherd je jako striktna organizacija po tom pitanju.

S njima nema suradnje ako niste sto posto čisti. Uvijek rade brojne provjere. Odbijali su sponzorstva velikih komapnija koje nisu imali čistu povijest odnosa s medijima, održivosti i slično. Vjerojatno malo i pretjeruju u svojim restrikcijama, ali nekad i mora biti tako da se ne dolazi u sive zone. Na neki način su ostvarili i reputaciju, tako da je prestiž moći vezati se uz njih. 

Oni rade akcije, ne bave se protestiranjem. Imaju flote brodova kojima pomažu u suzbijanju krivolova svuda po svijetu. To su skupe operacije. Rade i kampanje protiv izlova raznih vrsta. Mediteran je općenito najugroženiji, nismo ni svjesni koliko.

Oduvijek ste imali humanitarnu notu uz svoju karijeru. Bili ste spasitelj na plaži za osobe s invaliditetom, pa onda i gorski spasitelj...

Nagrađivan sam za razna spašavanja i volontiranja. Sve su to za mene dobra iskustva i učenja, dobro se snalazim u takvim poslovima, ali sport je ipak prioritet. Ako sportom mogu privući pažnju i ukazati na nešto dobro, bilo bi sebično ne iskoristiti to. Uvijek mi je drago to napraviti. 

Još u školi imali ste tešku ozljedu. Nakon nje bile su male šanse da se nastavite baviti ikakvim sportom.

Imao sam raznih ozljeda. Cijeli život bavim se raznim sportovima. Bilo je tu prijeloma, uganuća, svega. U srednjoj školi imao sam težak pad na glavu, to je možda bilo najtraumatičnije.

Nisu tu bile baš najbolje prognoze, ali još uvijek nekako guram. Sport mi je u životu vrlo bitan. Kad su mi doktori sugerirali prestanak, čak i zabranu, nije mi bilo ni na kraj pameti da ih poslušam, ali nije bio ni lak period ispred mene.

Nije baš uputno proturječiti liječnicima, no u Vašem slučaju je ispalo dobro.

Nije za mene bila opcija prestati trenirati. Ljudi koji su se tada bavili procjenom bili su po meni nesposobni. Ne možeš takvo nešto reći mladom čovjeku. Ne možete mi reći da se nešto ne može. Možda će biti teško, možda će biti dugotrajan oporavak, ali ništa nije nemoguće.

Krenuo sam istraživati sam i oporavljati se metodom pokušaja i pogrešaka. Na kraju su sport i aktivnosti ono što je mene vratilo u normalu. Danas sam normalan i zdrav čovjek. Osvajam svjetska prvenstva pa to znači da se ipak mogu baviti sportom.

Okušali ste se u brojnim sportovima. Bili su to košarka, odbojka, gimnastika, atletika, dizanje utega...

Bilo je dosta toga, i sad baš gledam da si pronađem nešto novo čime bih se bavio, malo da bude borbenije, kompetitivnije. Sport mi je bio bitna odgojna mjera u životu. Kad me pozovu u školu da predajem djeci, kažem im što sve treba uložiti u sebe i kako rezultat nije sve.

Treba naučiti surađivati s timom, naučiti se nositi s pobjedama i porazima. To su sve bitne vještine u životu kroz koje razumijemo sebe i na neki način rastemo. Nitko od nas nije savršen. Bilo bi sjajno da svatko ima mogućnost otići k psihologu svako malo pa da se pogledamo iz druge perspektive, vidimo što bismo mogli sve poboljšati.

Ali puno toga naučimo i kroz sport. Osobno imam puno stvari za popraviti, a i sport mi u tome pomaže. Postao sam mirniji i počeo prihvaćati neke stvari. Sport je, po meni, vrlo bitan za razvoj ličnosti i za odgoj.

Bili ste član cirkusa u Aucklandu. Kako je došlo do tog angažmana?

Meni je cirkus uvijek bio izuzetno drag. Pogledajte samo što ti ljudi tamo rade. Cijeli taj njihov performans građen je od aktivnosti koje su jako dobre za razvoj motoričkih sposobnosti. Fasciniraju me točke vezane uz balansiranje i žongliranje, akrobatika.

Neke od njih sam i trenirao. Jako poštujem ljude koji su dobri u bilo čemu. A ti cirkusanti su stvarno vrhunac ljudske motorike. Nikad nije bilo toga u Hrvatskoj, u Rijeci gdje sam odrastao, bar ja nisam znao za to.

Našao sam se na Novom Zelandu, u Aucklandu, i vidio da se mogu uključiti u takve aktivnosti. Dosta dobro mi je išlo. Imam gimnastičku povijest pa sam brzo dobio priliku za trening s majstorima. Pripremao sam se s njima za predstave, no snašla me opet ozljeda. Pukla mi je tetiva bicepsa. 

Baš u tom trenutku nekako sam imao promjenu na poslu. Nas trojicu iz visinskih radova zapalo je da moramo kopati kanale da pomognemu vodovodu. Sjetio sam se onda kako su mi govorili kad sam bio mali: "Ako tako nastaviš, kopat ćeš kanale i završiti u cirkusu". Imali su pravo. Ujutro sam kopao kanale, a navečer bio u cirkusu.

Nakon povratka u Hrvatsku s Novog Zelanda kreće Vaša ronilačka karijera. Kako ste odlučili baviti se ronjenjem?

Pa krenuo sam roniti još dok sam bio mali. Valjda mi je bilo lakše roniti nego plivati i odmah me to zanimalo. Ronio sam dosta dobro već s pet, šest godina. Ronio sam bez peraja već 30-ak metara dubine tamo u osnovnoj školi. Uvijek mi je to dosta dobro išlo.

Samoinicijativno sam pohvatao sve metode disanja i ronjenja. Stalno me vukla ta želja. Gledao sam tamo 90-ih godina na televiziji talijanskog ronioca Umberta Pelizzarija. Strašno mi se to svidjelo, maštao sam o tome. Kao dijete sam htio roniti duboko kao Pelizzari, ali kod nas nije to ni postojalo u to vrijeme.

Nije bilo klubova, polako se razvijao sport. Nekad bih vidio da postoje prvenstva Hrvatske u ronjenju na dah pa bih ih promatrao. Shvatio sam da najbolji ronioci u Hrvatskoj dolaze do 130 metara dubine. Ja sam jednom skočio iz znatiželje u bazen pred kraj srednje škole. Napravio sam 112 metara. To bi bilo te godine za srebrnu medalju da sam išao na državno.

Zaključio sam da se ne vrijedi truditi oko tog sporta. Igrao sam timske sportove: vaterpolo, rukomet, košarku, svašta za faks, zabavu i trening. Bio sam maksimalno u svim tim sportovima. Jedna prijateljica organizirala je pokušaj rušenja Guinnessovog rekorda u ronjenju ispod leda. Kad je ona pokušala ženski, ja sam pokušao muški.

Ispočetka su, naravno, svi bili malo skeptični. Na kraju su mi dozvolili i srušio sam svjetski rekord. Imao sam tada poticaj da se nastavim baviti tim sportom. Taman negdje u to vrijeme dogodila se i ozljeda u cirkusu.

Krenuo sam se natjecati i odmah se onesvijestio na prvom zaronu. Rekli su mi da ne pretjerujem, nego da napravim normu za Europsko prvenstvo. Pa sam i napravio. Na Europskom sam zaronio svjetski rekord, ali nije sve bilo po propisima kod izlaza pa mi nije priznat. Bila mi je to prva lekcija.

Nisam imao trenera, nisam znao baš najbolje pravila, godinama sam učio na svojim greškama. Trebalo mi je malo da sazrijem, a onda su krenuli rekordi i medalje.

Spominjali ste u više navrata blackoutove, odnosno padove u nesvijest pri ronjenju, kao neke normalne pojave. Koliko je to opasno?

Pa nije nešto ludo opasno ako se ne radi o ekstremnim dubinama. Mi istražujemo baš neke potencijalne posljedice. Ti blackoutovi su preventivna mjera organizma da nas sačuva od potencijalnih trauma koje bi mogao prouzročiti manjak kisika.

Mozak je u opasnosti kod manjka kisika, ali ustvari nikad do toga ne dođe, čak ni kod blackouta. Dok držimo dah, on dobiva koliko mu treba. U trenutku kad prestane dobivati dovoljno kisika, nastaje posebna vrsta blackouta. U ronjenju ne ostajete potpuno bez svijesti. Gubimo svjesnost, izgleda kao da smo mrtvi, ali nismo. Imamo i dalje dovoljno kisika da mozak radi.

Čekamo podražaj - zrak na licu, koji je uputa mozgu da spontano prodiše. Zato je to dosta neobično. Važno je da se roni u paru. Jer, ako nemamo nekog da nas izvuče iz vode u tom trenutku, onda ćemo se utopiti.

Ronjenje nije baš najpopularniji sport na svijetu. Kako ste financirali svoja natjecanja i pothvate?

Odmah sam počeo s dobrim rezultatima, tako da sam imao dobre sponzore za opremu. Imao sam i dosta dobre kontakte iz drugih sportova sa sponzorima i s medijima. Moje partnere je s godinama počeo zanimati i moj osobni put više nego rezultat, ali došli su brzo i rezultati.  Dosta njih me rado podržalo.

Ronjenje na dah iziskuje edukaciju. Svatko tko se želi njime baviti mora proći tečaj i dobiti certifikat. Ta industrija funkcionira jako dobro. Ronjenje se kao sport sporo razvija jer je neatraktivno za gledanje. Pogledate jedan zaron i to je "vau", ali onda je svaki nakon toga isti. Nema tu velikih uzbuđenja i preokreta kao u nogometu ili tenisu.

Dok se pravila ne promijene, neće biti ni ozbiljnijih sponzora niti puno publike. Ali tu dolaze edukacije. Uvijek možete raditi kao instruktor ronjenja, ako niste jako protiv toga. Taj dio je jako bitan zbog cijele industrije sporta jer donosi prihode. Onda ih možete uložiti u osobni razvoj, natjecanja i slično.

Glumili ste u Severininom spotu za hit-pjesmu Dobrodošao u klub 2012. godine. Kakvo Vam je to bilo iskustvo i kako je uopće došlo do suradnje?

Bilo je to zanimljivo iskustvo. Ako se dobro sjećam, Severina me vidjela na Facebooku i pozvala preko zajedničkog poznanika. Prihvatio sam poziv. Moram priznati da sam imao predrasudu prema projektu i prema njoj kao poznatoj pjevačici. Vrlo brzo sam se razuvjerio.

Ona je vrlo ugodna i normalna osoba. Ostali smo još neko vrijeme u kontaktu. Oduševila me jednostavnošću i ljepotom. Iznenadilo me to što je ljepša uživo nego na televiziji ili u magazinima. A spot je snimljen kao i svaki drugi. Najupečatljivije mi je bilo upoznati Severinu i dobiti pozitivan utisak o njoj kao osobi.

Imate li neki sport osim ronjenja koji pratite s interesom ili navijački?

Pratim sportsko penjanje, pogotovo sad kako su izmijenili pravila zbog Olimpijskih igara. Nemam televizor, ne čitam novine, stalno sam u nekim projektima i puno vremena sam pod vodom pa baš i ne stignem puno pratiti. Kad nisam pod vodom, imam sto drugih stvari.

Ali nema tog sporta koji ne mogu pogledati. Fascinantni su mi šahisti i njihovi turniri. Pa onda i biljar i pikado. Treba držati fokus toliko vremena... Pogledam nekad i vaterpolo. A današnji nogomet je fantazija. Koliko ti ljudi trče u visokom intenzitetu, dogurali su motoriku, spremnost i taktiku do savršenstva. U svakom sportu poštujem izvrsnost. Svjestan sam koliko je rada iza toga.

Pogledajte NBA, u kojem dominiraju igrači poput Nikole Jokića i Luke Dončića. Stvarno je gušt gledati te ljude, koliko im je stil drugačiji od npr. LeBrona Jamesa ili Dwaynea Wadea. Fascinira me kako oni prodaju nove finte u sportu u kojem se čini da je sve već viđeno.

Imate li aktivnost kojom se odmičete od ronjenja i projekata?

Imam dosta treninga koji mi je stalno u fokusu. Mislim da ću uskoro uzeti malu pauzu. Želim malo slobodnog vremena. Htio bih se posvetiti drugim sportovima poput surfanja, highlinea, skydivinga, penjanja.

Predivno mi je to, ali nikad nemam vremena. Htio bih i skijati. Treba raditi etape u sportu, zasićen sam ronjenjem. Mislim da ću biti puno bolji ronilac za par godina ako se budem neko vrijeme bavio nečim drugim.

Uložili ste puno u svoje obrazovanje. Imate završene tri godine Kineziološkog fakulteta, tri godine informatičkog, fotografiju... Bavite li se još fotografiranjem?

Pa i ne više toliko. Neko vrijeme sam se bavio svim tim pomalo. Ali koristi mi edukacija jer uvijek moraš nešto fotografirati za izvještaje, a važne su i društvene mreže. Sve je danas digitalizirano. Pomaže mi to što sam studirao informatiku i fiziku, ali nije mi baš napeto raditi u toj struci. Sve se promijenilo, ali jednu dobru bazu kako učiti možete dobiti kroz klasično obrazovanje. 

Spomenuli ste nam da Vam je inbox na Instagramu pun. Stižu Vam ponude za suradnju?

Stiže svašta. Nije baš da sam holivudska zvijezda, nego nekad ne stignem sve pročitati. Pa se skupi 40 novih poruka svaki dan. Obično kad sjednem na let, onda krenem pa pohvatam sve. Iz tog razloga nisam ažuran. Ima raznih prijedloga za poslove i za suradnje. Problem je prepoznati što je realno, a što glupost. 

Kad bih ja sad htio krenuti u rušenje rekorda Vitomira Maričića, što biste mi preporučili, odakle da krenem?

Trebalo bi krenuti od tečaja. Morate naučiti osnove ronjenja jer onda ono postaje zabavno. Mnogi ljudi rone ispod svojih mogućnosti i uopće ne razumiju princip ronjenja. Onda dođu na tečaj pa drže dah minutu. Onda im ja objasnim kako bi to trebalo pa drže dah tri-četiri minute. Pa se svi čude...

Ali razumijem da im nitko prije nije pokazao kako bi to trebalo raditi. Zato mislim da je tečaj super prvi korak. Dobijete dobru opremu i vidite kako to treba izgledati. Treba se i dobro informirati. Preporučam tečaj svakome.

Imamo kampove u osmom mjesecu. Dolaze nam svjetski prvaci, ali i početnici. Bude to lijepo. Drago mi je da u Hrvatskoj imamo bazu za ronjenje. Nedostaje mi sad Hrvatska, pogotovo Rijeka. Prijatelji su mi tamo.

Koliko god nam se nekad čini da nije realno, Hrvatska je jako dobra zemlja sa sređenim prilikama. Naučite to cijeniti tek kad ste 300 dana u godini u drugim zemljama. Tada shvatite koliko vam je dobro doma.

Imate li neostvarenu želju?

Imam dosta želja. Neka putovanja možda, htio bih otići u Mongoliju. Ima još i posebnih rekorda u ronjenju koje bih htio srušiti. Moje želje su vezane za sport, putovanja ili druženja s prijateljima, u zadnje vrijeme i s obitelji. Za početak ću pokušati više biti u Hrvatskoj.