HRVATSKA maratonska plivačica Dina Levačić ušla je ove godine u Međunarodnu kuću slavnih plivačkih maratonaca (International Marathon Swimming Hall of Fame) na Jersey Islandu. Najveća je to čast koju neka maratonska plivačica može dobiti. Kruna je to njene sadržajne karijere, u kojoj je Levačić, među ostalim, preplivala Oceanovih sedam maratona i najmlađa je žena u povijesti kojoj je to uspjelo.

Skupinu tih Velikih Sedam plivačkih maratona čine Cookov prolaz na Novom Zelandu, prolaz Catalina u Kaliforniji, kanal La Manche u Europi, prolaz Molokaʻi na Havajima, Tsugaru u Japanu, Gibraltarska vrata i Sjeverni kanal između Sjeverne Irske i Škotske.

Preplivati 30-ak kilometara u 12 sati bez prestanka za Dinu je postao standard. S velikim plivačkim pothvatima krenula je 2017. godine, a danas ima 29 godina i diplomu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, a u pripremi je i doktorat na Medicinskom fakultetu u Splitu. U Indexovom Intervjuu tjedna ispričala je svoju priču.

Primljeni ste u Kuću slavnih. Rekli ste da je to najveći mogući uspjeh za maratonsku plivačicu. Kako je izgledala ceremonija i gdje se održala?

Bilo je to na Jersey Islandu, koji spada pod Veliku Britaniju, ali zapravo je bliže Francuskoj. Zapravo sam krajem prošle godine dobila obavijest da sam primljena u Kuću slavnih kao počasna članica. Svečana dodjela bila je u petom mjesecu. 

Velika je to čast za mene jer su se tamo okupili plivačice i plivači iz cijelog svijeta i neki ljudi koji su meni jako dragi, s kojima sam se prije sretala po cijelom svijetu na nekim drugim događajima. Za Hall of Fame vas biraju vaši kolege, dakle ljudi koji su već prije primljeni. 

Posebna je čast kad te odabere grupa ljudi koja zna koliko je živaca, truda, rada i muke potrebno da dođeš tu gdje jesi. Ulazak u Hall of Fame znači da si imao neku konstantu dobrih rezultata kroz godine. Morala sam se godinama truditi da dođem na ovu razinu da bi me uopće razmotrili, a kamoli primili.

Kako se pripremiti za plivanje na tako velike udaljenosti? Koliko vremena provedete u moru ili vodi tjedno?

Kod preplivavanja tolikih udaljenosti velik dio je mentalna priprema. Treniram u kontinuitetu, većem ili manjem, 20 godina. Ne mogu reći točno što treba raditi, sad da idem objašnjavati nekom tko tek kreće u plivanje. Morate imati kontinuitet kroz godine.

A kad se pripremam za neku rutu, to je nekoliko sati dnevno plivanja, a nekad i treninzi na suhome. Ali često je mentalni dio puno bitniji od fizičkog. Razvila sam se u tom dijelu s vremenom provedenim u moru i izlaganju raznim situacijama. Potreban je za to karakter osobe. Ili imate ili nemate neke osobine koje su bitne da biste bili uspješni u ovako nečem.

Možete li nam malo objasniti tu mentalnu pripremu za maratonsko plivanje?

Prva stvar je da osobi bude ugodno samoj sa sobom i sa svojim mislima. U plivanju ste sami sa sobom i sa svojim mislima. Nema puno drugih podražaja od okoline. Za neke ljude je to zastrašujuće i ne mogu biti satima sami sa sobom. Druga stvar je borba sa samim sobom u trenucima kad je teško i kad sve krene po zlu. 

U tim trenucima postoje individualna rješenja. Svatko razvije strategije koje kod njega najbolje pale. Treba samu sebe motivirati i bodriti. Ja sebi podijelim plivanje u manje cjeline i postavljam si manje ciljeve. Kad je teško, ne razmišljam koliko još imam sati plivanja nego si kažem da idem još pet minuta, pa pet minuta... 

Tada su jednostavno stvari lakše. Kad plivate 12 sati, presudno vam je tih nekoliko minuta tijekom plivanja, kad se nađete u najtežim situacijama i najtežem stanju. To su trenuci u kojima odlučuješ hoćeš li nastaviti ili ćeš odustati. Tu treba pronaći bar malo objektivnosti i ne dati emocijama da te ponesu. Treba znati posložiti sve te informacije u par sekundi i donijeti pravu odluku.

U ožujku ste plivali u rijeci Derwent na Tasmaniji. Krenuli ste po mraku, rekli ste da Vam je bilo dobro plivati po noći. Kako to?

To su jednostavno okolnosti na koje morate biti spremni u maratonskom plivanju. Većini ljudi ne bi bilo ugodno u takvim situacijama. Plivanje po noći zvuči malo zastrašujuće i jezivo, ali naučila sam ne razmišljati o tome. Samo plivam. 

Ista je voda ili more kao i po danu. Činjenica je da ne znaš što je oko tebe. Ali posložiš sve sam sa sobom i postaneš okej s nepoznatim. Imam povjerenja u ljude na brodu koji su sa mnom u pratnji i paze na mene. Taj mentalni dio je opet najbitniji.

Nije isto plivati u moru i u rijeci. Imate li posebne pripreme za različite uvjete?

Ništa posebno drugačije ne radim. Imam sad već dovoljno iskustva u svim uvjetima. U rijekama je manji uzgon, a rijeka može imati i druge karakteristike, s obzirom na to da teče. Draže mi je plivati u moru jer sam s tim odrasla. 

Ali sve ima svoje karakteristike. Dobra stvar kod rijeke je da vidiš kako se mičeš u odnosu na obalu. Na moru je često oko tebe samo plavetnilo i nebo pa nemaš baš osjećaj da napreduješ.

Počeli ste se baviti plivanjem još kao dijete. Što Vas je privuklo?

Rođena sam i odrasla u Splitu. Moj pokojni djed je s otoka Ista. Tamo sam išla s roditeljima svako ljeto otkad sam bila mala beba. Tamo sam naučila plivati. Kad sam imala četiri i pol godine, a moja sestra šest, roditelji su nas upisali na plivanje. Tako je sve polako krenulo i s devet godina sam odlučila da želim plivati maratone. Isplivala sam svoj prvi maraton u Omišu 2005. godine.

Kako to da ste se odlučili na maratonsko plivanje, a ne ove brzinske discipline, koje su popularnije?

Dugo sam se natjecala u bazenima paralelno s maratonskim utrkama. Nekako se iskristaliziralo da mi ne odgovara ovaj natjecateljski dio, nego samo uživanje u postavljanju izazova samoj sebi i uživanje u moru i okruženju u koje me plivanje dovodi. To mi je zadovoljština i ljubav, uživanje u moru, pogotovo kod nas na Jadranu.

Koliko biste bili brzi da sad skočite u olimpijski bazen?

Ništa impresivno hahaha...

Htjeli ste 2018. godine otplivati od Visa do Splita, ali niste uspjeli završiti maraton, iako Vam je na splitskoj Rivi bio spreman doček. Koliko Vas je to pogodilo?

Doplivala sam do neka dva, tri kilometra od Splita i jednostavno dalje nije išlo. Nekad moraš sebi priznati da ne možeš. Kasnije sam shvatila da sam napravila glupe greške u planiranju. Ako ikad budem ponovo plivala tu rutu, posložit ću stvari na drugi način. Ne bih to nazvala neuspjehom. 

Sve je to dio života i sporta. Ne može sve uvijek biti savršeno. Ne progoni me taj maraton i nije da ne spavam noćima zbog tog preplivavanja. Vis je tu blizu i mogu to otići plivati kad želim. Ljudi plivaju maratone cijeli životni vijek. Vremena ima i ne opterećujem se.

Kako su roditelji prihvatili Vaše želje da idete plivati preko nekih kanala desetke kilometara. Je li ih bilo strah?

Oni su mi od početka najveća podrška. Nisam odjednom samo došla i išla plivati preko La Manchea. Sve je krenulo s ta dva kilometra u Omišu, a onda je broj kilometara postupno rastao na pet, deset, dvadeset, trideset... Kako sam odrastala i stasala u tom plivanju, tako su se i moji roditelji privikavali.

Mama je sa mnom uvijek na brodu i ne skida pogled s mene. Ona će se uvijek brinuti i biti zaštitnički nastrojena. Moje roditelje ništa više ne može iznenaditi u vezi s mojim plivanjem.

Koji Vam je od Oceanovih sedam maratona bio najteži, a koji najlakši i zašto?

Općenito sam osoba koja nema odgovore na ta "naj" pitanja općenito. Svako od tih preplivavanja je avantura za sebe. Svako je imalo neki problem, poteškoću, ali uživala sam u svakom od tih sedam. Problemi su morske struje, temperature, nekad i sama organizacija. 

Tako da je svako za sebe specifično. Možete deset puta napraviti istu rutu i bit će vam drugačije iskustvo svaki put. To je ljepota ovog sporta. Čim ste izloženi direktno prirodi, možete očekivati neočekivano.

Jednom su Vas prilikom i jako ispekle meduze na Havajima.

Kad ljudi idu plivati na Havaje, uvijek su im u glavi morski psi, ali puno veći problem su meduze koje mogu zadati dosta boli. Opekle su me malo jače i to je bilo jako teško za mene. Plakala sam. Nekako sam se iz njega i sad sam ponosna na sebe jer sam nadišla te teškoće i nastavila plivati usprkos svemu.

Je li bilo susreta s morskim psima?

S morskim psima je bilo susreta, ali nikad ni blizu opasnih. Nisam se susrela s najopasnijim vrstama poput velike bijele psine ili tigersharka. Morski psi žive u moru. To je njihova kuća i glupo je ne očekivati da ih nećeš sresti u nekom trenutku. Bilo je tuljana, pingvina i morskih lavova. Imam sreću da nisam imala ni s jednom morskom životinjom problema, osim s meduzama.

Posebno je simpatična bila Vaša izjava da ste plivali s "prijateljski nastrojenim tuljanima" u Južnoj Africi.

Kad sam plivala oko Cape Pointa, bilo je jako puno tuljana. Mama je vidjela i pingvine s broda. U tim trenucima osjećala sam privilegiju jer sam mogla s njima plivati u prirodnom staništu. Nije to neka iscenirana situacija gdje su tuljani navikli na ljude ili su istrenirani. Ovdje si s njima u prirodnom okruženju. Bilo je lijepo i posebno.

Na jednom maratonu je i Vaša majka na brodu bila loše.

Da, povraćala je deset sati u komadu na brodu i imala je zato halucinacije. Valovi su bili jako veliki, četiri do pet metara. Bila je na rubu snaga. Ja sam se isto na većini svojih preplivavanja borila s mučninom i povraćanjem, ali to je na neki način postao sastavni dio svakog preplivavanja. Moraš biti spreman na to da stvari neće ići savršeno. Ako imaš neki problem, nije to kraj svijeta.

Plivali ste i oko Manhattana. Kakva su iskustva iz New Yorka?

To je bilo moje prvo veliko preplivavanje 2017. godine. Bilo je posebno. Cijelo vrijeme smo gledali grad koji smo dotad gledali na televiziji. Nije voda bila prljava kako svi misle. Nisam se razboljela nakon plivanja, haha. Obično plivam usred ničega, ali tad sam bila usred ogromne svjetske metropole.

Nakon svih sedam maratona priredili su Vam doček u Mravincima...

Bilo mi je jako lijepo. Počašćena sam dočekom. Nisam osoba od takvih stvari i malo mi je bilo neugodno. Ali jako je lijepo vidjeti da ljudi cijene rad, trud i odricanje.

Maratonsko plivanje postoji na Olimpijskim igrama. Je li Vas to ikad zanimalo?

Na Olimpijskim igrama postoji daljinsko plivanje od Pekinga 2008. godine. Pliva se deset kilometara. Kad sam kretala u plivanje, prolazile su mi kroz glavu misli o Olimpijskim igrama. Bila sam svjesna svojih mogućnosti, ali i da se jako teško kvalificirati na Olimpijske igre u daljinskom plivanju. 

Težak je taj proces kvalifikacija i zeznut je. Mali broj plivača dobije priliku zaplivati na Olimpijskim igrama. Naravno da bi bilo lijepo da sam išla, ali nikad mi to nije bio izraženi cilj.

Više Vam je u cilju bilo obrazovanje. Završili ste Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu.

Da, uvijek mi je bilo obrazovanje na prvom mjestu. Mislim da je to bitno za svakog tko se bavi sportom jer sportska karijera vrlo brzo završi. Trenutno radim samo za sebe, imam privatnu praksu i usto sam na doktoratu na Medicinskom fakultetu u Splitu. Pokušavam to privesti kraju. Uvijek sam u nekoj gužvi, ali tako sam navikla kroz cijeli život.

Kako ste financirali svoje pothvate? Čini se da sponzorima nije baš atraktivno maratonsko plivanje.

Kad sam kretala 2017. godine nije bilo uopće sponzora. Financirala sam se sama sa svojom obitelji i uz pomoć lokalne zajednice. S godinama se malo nešto pokrenulo. Uloženo je puno truda, vremena i živaca za doći do sponzora. 

Zadnjih par godina mi je malo lakše. To su vječne borbe i ja nisam jedina koja ih vodi. Kad dolazite iz individualnog sporta, borba je još teža. Kako je svim drugim sportašima, tako je i meni. Svatko se bori kako zna i umije.

Jeste li išta zaradili?

Ništa značajno. Posebno u usporedbi s ekipnim sportovima.

Radili ste na projektu za mentalno zdravlje mladih. Kolik je to problem u svijetu?

Radila sam u sklopu jednog velikog europskog projekta koji se bavi istraživanjem mentalnog zdravlja kod mladih. Općenito, mladi se suočavaju danas sa svijetom koji od njih puno traži. Puno je pritisaka i očekivanja. Sve se jako brzo događa, sve mora biti sad i odmah. Nije nikome lako živjeti u takvim uvjetima, a pogotovo odrastati. Nije lako ostati priseban i uravnotežen.

Koji Vas sportovi još zanimaju osim plivanja?

Zanimaju me svi sportovi u kontekstu praćenja. Jedino nisam veliki ljubitelj nogometa, iako znam osnovne stvari oko njega. Volim popratiti razne sportove, pogotovo gdje su hrvatski sportašice i sportaši. Volim znati što se događa. Ali ne vjerujem da bih se bavila drugim sportom. 

Ronim s bocama nekad, ne znam koliko se to može nazvati sportom. Volim sve aktivnosti vezane za more. Završila sam i planinarsku školu, iako od tad nisam otišla u planinu. Nadam se da ću u budućnosti imati malo više vremena za to. Volim popratiti uspjehe drugih hrvatskih sportaša i veselim im se jer znam koliko su rada i truda uložili u neku medalju ili bilo kakve nastupe.

Jedna ste od rijetkih splitskih sportašica i sportaša koje ovo prethodno pitanje neće odmah asocirati na Hajduk.

Volim Hajduk, ali ne isključivo kao nogometni klub. Volim ono što Hajduk predstavlja u identitetu Splita i Dalmacije. Volim onaj Hajduk iz Velog mista i sve ono za što taj Hajduk stoji. 

To su dišpet, upornost i opstajanje unatoč svim preprekama. Općenito je to dobra metafora za ljude koji žive na ovom području. Kroz stoljeća život u Dalmaciji nije bio baš jednostavan. Ali ti ljudi su opstali i idu dalje.

Imate 29 godina i čini se da ste ostvarili sve što maratonska plivačica može ostvariti. Što možemo očekivati u nastavku Vaše karijere?

Ljepota maratonskog daljinskog plivanja je u tome što su mogućnosti stvarno beskrajne. Često se uspoređuje s alpinizmom. Neće uskoro osvanuti nijedna nova planina, a plivačke rute su tamo gdje pokažeš prstom na karti. Kombinacije su beskrajne. 

U planu su mi manja preplivavanja po Hrvatskoj. Plivat ću s Golog otoka i Svetog Grgura, ali još ne znam na koju stranu. Onda bih najesen trebala ići u San Francisco plivati Alcatraz i Angel Island. Trudim se trenutno uživati u tome što radim. 

Biram plivanja koja me vesele i koja su avantura. Nekad mi netko od prijatelja preporuči rutu na kojoj je bio. Postoje ideje za budućnost, ali još uvijek nisu potpuno razrađene. Vidjet ćemo hoće li se u budućnosti realizirati.