"MORATE razumjeti, nas je samo tri i pol milijuna", započinje Romeo Jozak, čovjek koji je u posljednjih 25 godina obnašao gotovo sve ključne funkcije u hrvatskom nogometu. "Imamo talent, ali nemamo nepresušan izvor. Zato, kada vidimo onaj 'krhki' talent - onaj za koji znamo da se neće razviti do kraja ako ga ne pazimo - moramo ga njegovati. Imali smo strpljenja za njihove pogreške."

"Mi nismo Francuska, nismo Njemačka, nismo Velika Britanija. Dok je odrastao, nismo imali deset Matea Kovačića. Imali smo samo jednog. Imali smo jednog Luku Modrića. Jednog Marija Mandžukića. Morali smo se brinuti o njima. Oni su bili sve što smo imali."

Izjave to Romea Jozaka u razgovoru koji je odradio za New York Times. Američki medij je tako objavio tekst pod naslovom: "Nogometni arhitekti: Kako je Hrvatska postala najveći overachiever svjetskog nogometa".  Mi ga prenosimo u cijelosti.

Nogometni arhitekti: Kako je Hrvatska postala najveći overachiever svjetskog nogometa

Hrvatska je 2018. postala prva država s manje od deset milijuna stanovnika koja je u posljednjih šezdeset godina stigla do finala Svjetskog prvenstva. Četiri godine kasnije, ponovno su bili u polufinalu. Postali su redoviti sudionici nokaut faze, reprezentacija koja neprestano nadmašuje sva očekivanja i čiji uspjesi zasjenjuju puno veće i bogatije europske susjede.

Iako je još uvijek mlada država, Hrvatska je postala sinonim za vrhunske talente poput Modrića, Ivana Rakitića i Ivana Perišića, ali i za nevjerojatno srčan i borben karakter.

Nacija iskovana u sukobu

Možda je Hrvatska zemlja dragocjenih talenata zato što je na početku svoje povijesti i sama bila krhka nacija. To je zemlja koju je oblikovao rat; neovisnost je proglasila 1991. godine usred brutalnog Domovinskog rata u kojem je život izgubilo oko 130.000 ljudi.

Luka Modrić, najveći hrvatski nogometaš svih vremena, kao dječak je vidio tijelo svog djeda kojeg su srpski pobunjenici ubili dok je čuvao koze. Dejan Lovren, dugogodišnji stup obrane, s roditeljima je kao trogodišnjak pobjegao iz Bosne. Obojica su odrasli kao izbjeglice.

Značajan broj igrača, uključujući Modrića, desnog beka Šimu Vrsaljka te vratare Danijela Subašića i Dominika Livakovića, potječe iz Zadra, grada koji se nalazio na prvoj crti bojišnice.

Kada je početkom devedesetih počeo rat, Jozak je imao 18 godina i pokušavao se probiti kao profesionalni nogometaš u prvoligaškom klubu HNK Orijent iz Rijeke. Karijeru mu je na kraju prekinuo niz ozljeda lijevog gležnja.

"Igrao bih na visokoj razini, ali nikada ne bih stigao do reprezentacije ili Dinama. Bio bih blizu, bio bih solidan, ali ne i vrhunski igrač", iskren je Jozak.

Umjesto toga obnašao je neke od najviših funkcija u hrvatskom nogometu: vodio je Dinamovu akademiju, postao tehnički direktor Hrvatskog nogometnog saveza, a zatim se vratio u Dinamo kao sportski direktor. Njegov rad primijetio je i Arsenal, koji ga je 2013. pokušao dovesti za direktora akademije nakon odlaska legendarnog Liama Bradyja.

Ipak, Jozak je odlučio ostati u Hrvatskoj. Probijao se od trenera Dinamovih U-11 selekcija do čovjeka koji je doslovno napisao nacionalni priručnik za razvoj igrača. Radeći sa svim velikanima modernog hrvatskog nogometa, njegovo je djelovanje obilježilo najuspješnije razdoblje u povijesti nacije.

"Imao sam 18 godina kad je rat izbio i bio sam svjestan svega što se događa. Odrastao sam uz jugoslavensku himnu i crvenu zvijezdu na zastavi pa je sve bilo čudno, ali bilo je očito da stvari ne funkcioniraju. Imao sam sreće što me vojska nije unovačila, a lako se moglo dogoditi. Rat je bio brutalan", prisjeća se. "Moja uža obitelj nije bila pogođena, ali neki iz šire obitelji jesu, neki su i ubijeni."

"Kasnije, dok sam bio tehnički direktor, ta su iskustva bila važan faktor. Ljudi su se borili za Hrvatsku, za našu slobodu, na brutalan i mučan način. A naša momčad bila je sastavljena od djece iz tog vremena, djece koja su gledala avione kako nadlijeću, bacaju bombe, kako ljudi ginu.

To je bilo nešto što smo morali procesuirati. Zato je patriotizam bio ključan, to je pokretalo našu motivaciju i oblikovalo nas. Imali smo genetski talent i strast, ali rekao bih da je sedam od deset igrača imalo taj unutarnji pogon, tu glad, podsvjesnu strast. Naučili smo da moraš ići preko svojih granica kada je to potrebno."

Stvaranje hrvatskog puta

Jedan od prvih velikih trenutaka za neovisnu Hrvatsku dogodio se na Svjetskom prvenstvu 1998. kada je osvojila treće mjesto. Na putu do bronce pala je Njemačka u četvrtfinalu s 3:0, a zatim i Nizozemska u utakmici za treće mjesto s 2:1.

"Nakon rata nismo znali koliko smo zapravo talentirani. Hrvatska - nova zemlja. Što će biti od nas? Trebalo mi je gotovo deset godina da mi nogomet pomogne to shvatiti. Kad smo bili treći na svijetu, pomislio sam: 'O, pa mi smo prava država'", objašnjava Jozak.

No igrači te generacije - Davor Šuker, Slaven Bilić, Zvonimir Boban - odrasli su u jugoslavenskom sustavu. Mladi nogometni savez prepoznao je da mora stvoriti jedinstven, hrvatski put za razvoj talenata. Nekoliko godina rezultati su izostajali; Hrvatska se nije kvalificirala na Euro 2000., a na sljedeća tri velika natjecanja nije prošla skupinu.

Ipak, u akademijama su se od početka 2000-ih počeli pojavljivati novi igrači. Godine 2001., dok je Jozak bio glavni trener druge momčadi Dinama, u klub je stigao 16-godišnji Luka Modrić.

"Jesam li odmah vidio nešto posebno? S 18 godina nije bio među najtalentiranijima, nismo mogli reći: 'Znali smo da će taj dečko uspjeti'. Ja nisam. Nitko nije. Bio je samo mršav, plavokos dječak", priča Jozak.

"Ali jedna stvar bila je neizbježna, ključan dio njegove igre i tada i danas: bio je nevjerojatno siguran s loptom. Kad je igrao kao 'šestica', u defenzivnoj vezi, podsvjesno smo znali da je neće izgubiti. Mogla su ga pritiskati dvojica s leđa, gdje je gubitak lopte značio vjerojatan gol, a on bi se uvijek okrenuo, prebacio na stranu i izvukao.

Prvim dodirom savršeno je postavljao tijelo, a to radi i danas s gotovo 40 godina. Sjećam se da sam se brinuo kad smo igrali u gostima, imao je 17, a protivnički igrači su bili grubi. Ali on bi sve smirio, ne atraktivnim potezima, već svojim trčanjem, pouzdanošću i agresivnom obranom. I danas se vidimo i pričamo o tim vremenima. Privilegiran sam što sam bio barem djelić slagalice u njegovoj velikoj priči."

Tajna je u veznom redu

Modrić, naravno, nije nastao u vakuumu. Tijekom 2000-ih Hrvatska je provela niz reformi u omladinskom nogometu, potpomognutih nekim postojećim prednostima. "Hrvatska je ozbiljno nogometno okruženje, ali ne i najozbiljnije. To znači da je prva liga dovoljno jaka da se mladi igrači razvijaju, ali i dovoljno slaba da dobiju pravu priliku", ističe Jozak.

Dok je bio direktor Dinamove akademije, razvoj mladih bio je žila kucavica kluba, kako za stvaranje igrača za prvu momčad, tako i za financiranje kroz transfere. Kao najuspješniji hrvatski klub, Dinamo je privlačio najbolje mlade talente iz cijele zemlje.

"Za igrače koji mogu utjecati na reprezentaciju ključan je jedan kriterij: unutarnja konkurencija", objašnjava Jozak. "Nije bitno samo prvih 11. Ako imate 20 igrača koji se svakodnevno bore jedni protiv drugih, moraju napredovati da bi opstali. Zato smo dovodili najbolje talente u Dinamo.

A kad im utakmice protiv drugih hrvatskih klubova ne bi bile dovoljan izazov, stavljali bismo ih da igraju protiv starijih - U-16 protiv U-18, U-18 protiv U-20. Umjetno smo stvarali te uvjete. Ponekad su se ljudi žalili što bismo doveli standardnog igrača iz drugog kluba da sjedi kod nas na klupi. Ali on se borio na treninzima, prvi sastav je osjećao pritisak i svi su davali maksimum. Tako smo jačali vrhunske talente poput Luke ili Joška Gvardiola."

Ta je konkurentnost stvorila izobilje talenta na jednoj poziciji - u veznom redu. Samo u momčadi za Svjetsko prvenstvo 2018. Hrvatska je imala Modrića, Rakitića, Kovačića i Marcela Brozovića, četiri elitna igrača na razini Lige prvaka. To nije bila slučajnost. Štoviše, snaga cijele momčadi proizlazila je iz opsesije tom pozicijom.

"Vrsaljko je bio desni bek i znali smo da će to i ostati", kaže Jozak o bivšem braniču Atletico Madrida. "Ali većinu vremena u akademiji tjerali smo ga da igra defenzivnog veznog. Zašto? Kao 'šestica' moraš igrati na sve četiri strane: braniti, napadati, lijevo, desno, prebacivati igru. To mu je nevjerojatno pomoglo. Isto i Vedranu Ćorluki."

"Malo ljudi zna, ali Gvardiol je do 16. godine igrao 'desetku'. Bio je visok, ljevak i zato ima nevjerojatnu tehniku. A onda je narastao na 190 cm, postao agresivan, brz, i zato je tako dobar branič. Uvijek smo ih gurali prema sredini. To poboljšava reakcije, pozicioniranje, taktiku, mentalitet, a i fizički najviše trčiš. Čak i ako nisi dovoljno dobar da profesionalno igraš u vezi, vjerojatno ćeš biti dovoljno dobar za svoju primarnu poziciju."

Zbog toga su igrači koji su se uspjeli izboriti za mjesto u veznom redu - poput spomenutog kvarteta iz 2018. – od rane mladosti bili testirani protiv najboljih u državi.

"Kada talentirana krila, bekove i stopere umjetno stavite u vezni red, pravi specijalisti moraju biti puno bolji", kaže Jozak. "Jednom smo u Dinamu imali otvorene probe. Došla su djeca s cijelog Balkana. Imali smo 25 najtalentiranijih dječaka, a kad je trener pitao gdje igraju, njih 24 je reklo da su veznjaci."

Recept za uspjeh i generacija za povijest

S takvim veznim redom hrvatska reprezentacija je poletjela. Mala nacija bila je viceprvak svijeta 2018., brončana četiri godine kasnije i etablirala se kao redovita sila u nokaut fazama. U usporedbi s drugim državama bivše Jugoslavije, uspjeh Hrvatske je izvanredan. Zašto su toliko uspješniji s obzirom na sličnosti u veličini, kulturi i povijesti?

"To je škakljivo pitanje", odgovara Jozak. "Mogao bih uzvratiti istim pitanjem: zašto je Srbija toliko bolja od nas u košarci? Mi se mučimo još od vremena Dražena Petrovića. Ali mislim da je odgovor isti - od 2000. godine naovamo imali smo jasnu strukturu i strategiju u nogometu."

Nakon što je 2013. prešao u HNS, Jozak je postavio pet ključnih kriterija za stvaranje elitne momčadi:

• Stvaranje velikog broja mladih talenata
• Zapošljavanje visokokvalitetnih trenera
• Uspostavljanje programa koji se može primijeniti na sve uzraste
• Stvaranje visoke razine unutarnje konkurencije
• Suočavanje najboljih talenata s vanjskom konkurencijom

U tu svrhu doslovno je napisao nacionalni priručnik za trenere, identificirajući više od 100 tehničkih karakteristika koje treneri trebaju prepoznavati i razvijati. Te se lekcije i danas koriste i stvaraju novu generaciju hrvatskih igrača, poput Dinamovih veznjaka Martina Baturine i Petra Sučića.

Jozak sada radi kao tehnički direktor u Nogometnom savezu Saudijske Arabije, na projektu stvaranja momčadi za Svjetsko prvenstvo 2034. Jedna od priča na koju je najponosniji je ona Marija Mandžukića, savršenog primjera njegovanja krhkog talenta.

"Trenirao sam U-17 momčad Dinama, a to su već bili ozbiljni dečki. Imali smo turnir u Njemačkoj pa sam odlučio isprobati i neke lokalne klince. Rekli su mi za jednog U-17 igrača, nižeg, ali nevjerojatno talentiranog. Došao je s nama i izgledao kao 13-godišnjak. Bio mi je do struka, ne pretjerujem.

Bio je 40 centimetara niži od svih, ali je jurio uokolo kao komarac. Kad smo se vratili, rekao sam mu da ga ne mogu odmah uzeti, ali da ostane u svom klubu. I ostao je, narastao, i dobili smo Marija Mandžukića kakvog danas znamo. Postao je, nakon Šukera, vjerojatno najveći hrvatski napadač."

Naravno, Hrvatska je ponekad i gubila talente. Jozak je 2015. vodio delegaciju koja je pokušala uvjeriti Christiana Pulisica da odabere Hrvatsku umjesto SAD-a. "Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv SAD-a i izgubili 5:0. Svi su bili ogromni dečki osim jednog, 'desetke' s prezimenom Pulisić. Naježio sam se.

Odmah sam razgovarao s njegovim ocem, koji je objasnio da mu je djed Hrvat i da želi da Christian igra za nas. Razgovarali smo s Christianom, ponudili mu državljanstvo. Jednog dana dobio sam zahtjev obitelji Pulisić za izdavanje putovnice. Ubrzali smo proces, a otac mi je priznao da je to zbog Borussije Dortmund.

Dali smo mu putovnicu iako smo znali da neće igrati za nas. Djed je na kraju rekao: 'Dečko samo želi igrati za SAD.' Morate to poštovati. S druge strane, Rakitić je cijeli život igrao za Švicarsku pa je odabrao Hrvatsku. Jednog dobiješ, drugog izgubiš."

Ipak, momčadi su bile dovoljno jake. Na velikim natjecanjima zaštitni znak postala je njihova sposobnost da pobjeđuju u neizvjesnim utakmicama. Na putu do finala 2018. prošli su nakon dva raspucavanja jedanaesteraca i jednih produžetaka. Ključ je bila psihologija, nešto što je Jozak imao na umu kada je 2017. angažirao Zlatka Dalića.

"On je u potpunosti razumio kemiju, strast, domoljublje. Ima ogromnu socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Povezan je sa svakodnevnim životom u Hrvatskoj i bio je savršen psiholog za te okolnosti. I naravno, imao je tu momčad na svom vrhuncu..."

Bio je to vrhunac hrvatskog nogometa. U ključnim trenucima vezni red iskovan kroz nemilosrdnu konkurenciju preuzimao je kontrolu.

"Oni su bili više od suigrača", zaključuje Jozak. "Modrić i Kovačić su kumovi. Brozović i Rakitić su slični, svi su veliki prijatelji. Možda smo stvorili supertalente koji igraju u vrhunskim klubovima, ali oni bi se borili jedni za druge puno više od običnih igrača. Uskakali bi jedni za druge jer su obitelj, zbog svega što su prošli zajedno. Išli su preko granica. Osjećaj je uvijek bio: 'Ako ja imam loš dan, znam da ćeš ti uskočiti i spasiti me'."