HAJDUK je veliko gradilište. To je kristalno jasno nakon prve službene utakmice sezone u kojoj su Bijeli odigrali 1:1 na gostovanju kod azerbajdžanske Zire u sklopu drugog kola kvalifikacija za Konferencijsku ligu. Prijateljske utakmice mogu nam dati samo minimalni uvid u stanje momčadi jer se igra bez pritiska, isprobavaju se ideje, a konačni sastav nikad nije potpuno jasan.

Sinoć smo Hajduk vidjeli prvi put ove sezone u utakmici koja nešto znači i zapravo nismo ničim ostali iznenađeni. Kao i prije godinu dana u Europi, a zapravo i tijekom cijele sezone pod vodstvom Gennara Gattusa, Hajduk je opet bio ofenzivno nemoćan i sterilan, opet je bio spor i neodlučan i opet je jasno da ima jedan ogroman krater u momčadi koji Goran Vučević hitno mora riješiti, a to je već pomalo mitska pozicija šestice. Nije to jedini problem, ali ništa drugo neće funkcionirati bez toga.

Garcia je doveden s razlogom

Postoji ipak bitna razlika u nemoći koju je Hajduk sinoć pokazao u odnosu na ono što pokazuje zadnjih godinu dana. Kod Gattusa je bilo jasno mjesecima da se neće promijeniti ništa, a kod Gonzala Garcije vidi se ideja i način kako se želi igrati. Trebat će vremena, ali Hajduk napokon ima nešto što se može pretvoriti u prepoznatljiv stil.

Ako klub zaista stoji iza trenera i vjeruje u ideju koju želi provesti, onda mu mora omogućiti kadar koji to može igrati. Sad ga nema, ali ne treba jako puno promjena. Dosta se zadnjih dana komentirala i izjava Vučevića o tome da ciljeva za ovu sezonu nema, ali je trener još u prvom javnom nastupu rekao da je cilj stvoriti dobru igru jer samo dobra igra dugoročno stvara dobar rezultat.

Garcia je mogao protiv Zire biti pragmatičniji, osloniti se na klasičnu dugu loptu na Marka Livaju kad ga je protivnik pritisnuo visoko, sakriti svoju ekipu u nešto nižu postavku na terenu i možda bi izvukao bolji rezultat. Ali on to nije napravio nego je Hajduk cijelu utakmicu pokušavao igrati "svoju" igru. Većinom je to bilo sporo i neuigrano, zapravo loše, ali Garcia je doveden s razlogom i Hajduk mora svaku utakmicu tako igrati, inače sve skupa nema nikakvog smisla.

Što smo onda vidjeli na terenu?

Početni sastav nije iznenadio nikoga jer su ga zločesti novinari otkrili dan prije utakmice bez da im je itko iz kluba išta otkrio. Marino Skelin uspio se oporaviti od udarca u oko na treningu prošli tjedan i zauzeo je stopersko mjesto uz Zvonimira Šarliju. Mora se istaknuti da je Skelin sinoć bio jedan od rijetkih koji je oduševio. On i Šarlija većinu su obrambenih zadataka odradili bez greške.

Skelin se istaknuo jer je jako lijepo kombinirao s bekovima i veznjacima u izlasku, bio je precizan u probijanju linija, a imao je i nekoliko opasnih prodora prema golu protivnika u stilu Luke Vuškovića. Nakon prikazanog protiv Rijeke na kraju prošle sezone i jako dobrog starta u ovu sezonu, očito je da Hajduk ima novog jako talentiranog klinca na mjestu stopera i svakako bi trebao dobivati sve više prilika bez obzira na to što će u klub doći novi igrači.

Garcia je odmah morao odustati od svoje ideje

Priliku u srcu veznog reda na mjestu šestice dobio je Marko Capan. Neko vrijeme se priča kako je on najveći dobitnik priprema, da je osvojio Garciju i da je zbog toga i zaustavljen njegov transfer u Zrinjski. Povijest se ponovila jer je Capan i prošle sezone startao prvu europsku utakmicu, ali na kraju priče upisao je samo 5 nastupa i 280 minuta na terenu u cijeloj sezoni. Po prikazanom, teško da će ove sezone biti nešto drugačije.

Garcia je utakmicu otvorio s idejom da stoperi i bekovi stoje vrlo nisko u izlasku, a prema stoperima se spuštao Capan. Zira je od početka na to odgovorila visokim pritiskom s četiri ili pet igrača, što je bilo vrlo rizično. U takvoj situaciji Anthony Kalik i Filip Krovinović imali su teoretski jako puno prostora kada se dodavanjem probije prva linija presinga, ali Hajduk to nikako nije uspijevao.

Capan kao solo šestica nije uspijevao povezati redove i Garcia je već u 10. minuti reagirao spuštanjem Krovinovića pa je Hajduk počeo izlaziti iz svoje trećine s dvije šestice ili ukupno šest igrača. Bijeli su dobili stabilnost i kontrolu kojom su presing i tranzicija Zire anulirani, ali je izgubio ključnu stvar, brojnost igrača u tranziciji i završnici.

Zbog tako niskog postavljanja puno igrača u izlasku, a pogotovo prije ulaska Adriona Pajazitija, Hajduk je napadao otužno s dva ili tri igrača. Jednostavno je previše vremena trebalo da se veznjaci priključe ofenzivnoj liniji. Kad se tome doda da Marko Livaja nije bio na svojoj razini, jasno je zašto je najopasnija akcija u prvom poluvremenu bio udarac Krovinovića s 30 metara u 43. minuti.

Pajaziti je pokazao da mora biti starter

Ulazak Pajazitija na poluvremenu promijenio je puno toga i Hajduk je odigrao puno bolje u drugom dijelu utakmice. Ne odlično, pa možda ni dobro, ali puno bolje od ničega u prvom poluvremenu. Capan je jednostavno morao izaći jer prvotna ideja sa solo šesticom nije uspjela, ni nakon spuštanja Krovinovića se nije dignuo u igri, a bio je opterećen i žutim kartonom. Hajduk je tu napokon prodisao.

Suradnja Krovinovića i Pajazitija bila je puno prirodnija, a novopridošli albanski veznjak pokazao je da jednostavno mora biti starter. Bio je siguran na lopti, hrabar u izlazima i osvajanju prostora te će Hajduk od njega imati velike koristi kroz sezonu.

Michele Šego bi se trebao zapitati neke stvari

Hajduk je cijelu utakmicu igrao s jednim krilnim igračem na terenu. Na desnoj strani Roko Brajković bio je zadužen da daje širinu napadu, a s lijeve strane to je bila zadaća Šimuna Hrgovića kojeg isto treba istaknuti zbog odlične asistencije, proaktivne igre i niza dobrih odluka koje je donosio na terenu. Veliki dio opasnosti ili natruha opasnosti koje je Hajduk stvarao došle su od njega kroz prodor ili dobru suradnju s veznim igračima.

Na nominalnoj poziciji lijevog krila startao je Noa Skoko. Njemu je to bio prvi start za Hajduk u karijeri, a prošle sezone dobio je samo 17 minuta u kup utakmici s Bilogorom. Njegov zadatak na utakmici puno je više ličio na zadatke desetke ili čak osmice. Bio je dodatni veznjak koji je trebao omogućiti izlazak kroz kombinatoriku i stabilnost posjeda kada se protivnik igrom natjera u niski blok. Hajduk je protivnika uspio sabiti u njegovih 20 metara samo jednom na utakmici pa je ta uloga prošla nezamijećeno.

Skoko je bio dobar i aktivan. Dobro se otvarao, primio je dosta ne baš laganih lopti i kvalitetno se driblingom rješavao protivnika. Problem je bio što bi nakon dobrog poteza previše odugovlačio s dodavanjem i tako anulirao prednosti koje je stvarao u prvom koraku. Na tim stvarima se može i mora raditi pa će to biti bolje.

S druge strane, Michele Šego bi se trebao dobro zapitati u čemu je problem. Došao je s velikim očekivanjima u zimskom prijelaznom roku, a s vremenom je Gattuso gubio povjerenje i sada ga je Skoko izgurao iz sastava na prvoj europskoj utakmici.

Od dolaska u klub nije zabio gol, a s 24 godine više nije klinac kojeg se čeka. Od njega se očekuje da radi razliku. Gattuso mu nije pomogao svojim idejama i zadacima, ali to je sada prošlost. Ili je ili nije taj.

Sve je kriv Filip Krovinović

Potrebno se osvrnuti i na šizofreniju koja vlada oko Krovinovića već jako dugo vremena. I sinoć su društvene mreže preplavljene komentarima koji se svode na zaključak da je on kriv za sve i kada ga se jednom proda, Hajduk će početi igrati nogomet. Hajduk ne može zabiti, Krovinović je kriv. Hajduk ne može obraniti, Krovinović je kriv. Doda se Ivan Rakitić u vezni red, ne funkcionira, Krovinović je kriv. Onda se na to doda njegova plaća i pljuvačina je potpuna.

Njegov status među glasnom grupom navijača najveći je dokaz površnosti praćenja nogometa i mentaliteta stada. On nije savršeni veznjak, ima puno mana i one su vidljive. Može i mora bolje. Međutim, samo na sinoćnjoj utakmici prvo je morao biti osmica koja će primiti loptu na centru i progresivno tražiti ofenzivne igrače. Zatim je morao postati šestica jer se opet pokazalo da bez njega Hajduk ne može izaći ni iz autobusa, a kamoli organiziranog presinga protivnika.

Kad je Capan zaradio žuti karton nakon drugog spašavajućeg klizećeg starta, onda se morao još dublje povući i omogućiti da Hrgović može otići visoko dok mu on čuva leđa. Da bi lopta uopće došla do Skoke ili Hrgovića koji su bili praktično jedini ofenzivni dio koji je funkcionirao, morao ju je tamo donijeti Krovinović jer kombinacija s Livajom nije funkcionirala.

Dok se drugi skrivaju, Krovinović igra

Kad je uz sebe dobio Pajazitija, napokon je imao igrača s kojim može odigrati par brzih dodavanja i lako izaći. Više puta na utakmici kratkom je kombinacijom izbacio Pajazitija u situaciji gdje bi on imao 20 metara slobodnog prostora ispred sebe. Izbacio je i Pajaziti njega, ali to je dio koji kod Krovinovića nije funkcionirao i to mu je glavna zamjerka.

Svi vide da je u zadnjoj trećini izgubio nešto što je pokazivao kod dolaska u klub, da nedostaje odlučnosti i izravnih asistencija, ali nitko ne vidi da je na svakoj lopti i da se jedino oko njega nešto i događa. Dok se drugi skrivaju, Krovinović igra. Zaslužuje puno više poštovanja navijača nego što ga dobiva, a od kluba zaslužuje da mu dovede pravu šesticu koja će omogućiti da on i Pajaziti igraju na osmicama i time vezni red dobije nužni balans.

Nova šestica mora pomoći u iznošenju i mora biti jak duel igrač. Sve ono što je Hajduk imao u Mihaelu Žaperu, ali to je očito priča koja se na ovaj ili onaj način bliži svom kraju. Takav igrač košta, ali bez njega se ništa ne može početi graditi. Protiv Zire u uzvratu je neće imati i Hajduk će morati proći s onim što ima.

Kad ispadaš u kvalifikacijama 15 godina, onda to zaista nije tragedija nego tradicija, ali Hajduk apsolutno ima kvalitetu za prolazak i ispadanje bi bio veliki nogometni neuspjeh. Stabilizaciju, promjene i gradnju nekog novog Hajduka navijači podržavaju, ali zaslužuju da njihov klub ipak ima malo veće mišljenje o sebi nego da su 50:50 s ekipom Zire. To je možda realnost, ali tu realnost ne treba prihvaćati kao nešto normalno.