ENGLEZI se vraćaju na "mjesto zločina". S novim izbornikom i relativno izmijenjenom postavom, ali ovoga puta uz puno manje bahatih najava. Posljednji put kad je "gordi" Albion gostovao na Maksimiru, svakodnevno smo slušali priče engleskih novinara, ali i nogometaša, kako će na brzinu odraditi neku tamo Hrvatsku i vratiti se kući na vrijeme za čaj. Svi znamo kako je to završilo, a znaju i Englezi.

Ništa više sreće nisu imali ni na Wembleyju, na kojem je Steve McClaren ostao pokisnut unatoč crveno-plavom kišobranu. I odjednom je entuzijazam splasnuo, a engleska se bahatost rasplinula kao balon od sapunice. O Hrvatskoj su odjednom počeli pisati i govoriti sa strahopoštovanjem. Engleski novinari koji u Čatežu prate pripreme hrvatske reprezentacije uvjereni su da njihova momčad na Maksimiru nema nikakve šanse, a naročito raspoloženima nisu izgledali ni sami igrači kad su jučer sletjeli u Zagreb. Jedino je Fabio Capello u autobus ušetao sa smiješkom na licu.

Pola milijuna godišnje za nulu na Maksimiru

Najjače oružje engleskih nogometaša večeras neće biti ni Wayne Rooney ni Joe Cole ni Frank Lampard. Ne bi to bio ni Steven Gerrard da je zdrav i spreman. Hrvatska se ne mora bojati engleskih nogometaša, takve klase na raspolaganju ima i Bilić. Ali se i te kako mora bojati njihovog izbornika. Fabio Capello jedan je od najboljih trenera svijetu i, uz Josea Mourinha, vjerojatno najbolji taktičar. O njegovom pobjedničkom mentalitetu svjedoči osvajanje domaćih prvenstava s Milanom, Juventusom, Romom i Real Madridom, te Lige prvaka s Milanom pa ne iznenađuje što ga Englezi plaćaju pola milijuna funti godišnje kako bi im vratio nekadašnju nogometnu slavu.

Pitanje je samo jesu li Englezi sposobni razumjeti ono što im Don Fabio pokušava objasniti. Nije problem u njegovom poznavanju engleskog jezika (koje je, kako smo svjedočili na jučerašnjoj pressici u Westinu, i dalje užasno); najveća i možda nepremostiva zapreka je razlika u mentalitetu. Iako njegovi reprezentativci razumiju dovoljno talijanskog da bi shvatili riječ "catenaccio", njeno pravo značenje, ako je vjerovati engleskim novinarima, ne uspjevaju baš shvatiti. Klasični bunker u kojem je prioritet sačuvati mrežu netaknutom pa tek onda zabiti gol Talijanima je u genima, ali Englezi tako nikad nisu igrali i nije im baš lako objasniti zašto ne bi smjeli bezglavo jurnuti prema protivničkom šesnaestercu. A Capello je u Zagreb došao po nulu, u to nema sumnje. Sve ostalo je samo bonus.

Momčadski duh je najjača snaga Bilićeve reprezentacije

S druge strane stoji, prema mišljenju mnogih, najbolji mladi trener na svijetu, koji nema Capellovo iskustvo, niti momčad punu preplaćenih zvijezda, ali ima kompaktan i uigran tim kakav se na reprezentativnoj sceni rijetko viđa. Ova postava hrvatske reprezentacije doista "diše kao jedan" i to je njihova najveća snaga, iako ni individualne kvalitete nisu upitne. Čak i bez Eduarda da Silve i Nike Kranjčara, ponajboljih igrača svojih premierligaških momčadi, hrvatska je reprezentacija prepuna darovitih nogometaša koji mogu i znaju odlučiti utakmicu.

Ivan Rakitić proteklih je mjeseci izrastao u klasnog igrača kojeg protivnici respektiraju unatoč njegovim godinama, Darijo Srna kapetan je i mozak igre Šahtara, Ivica Olić u HSV-u igra u životnoj formi, a i Mladen Petrić se preporodio otkad mu se pridružio u Hamburgu. Na Luku Modrića više ni ne treba trošiti riječi. Kvaliteta očito postoji, i Englezi imaju razloga za strah. U dvije godine Hrvatska ih je dvaput tukla. Večeras mora još jednom pokazati zašto je peta ekipa svijeta prema Fifinoj ljestvici i učiniti to ponovo.

P.V.
Foto: AFP