IAKO je naš najtrofejniji sport, rukomet se po popularnosti u Hrvatskoj ni izbliza ne može uspoređivati s nekim drugim sportovima. Posebno ne s nogometom. Rukomet se intenzivno prati i o njemu se piše godišnje maksimalno dva tjedna, i to onda kad Hrvati igraju europsko ili svjetsko prvenstvo. 

 

Tek ako se dogodi nekakav šok i skandali izbiju u prvi plan, a tome smo skloni, pažnja javnosti potraje nekoliko dana duže. Nakon toga, kao po špranci, sve splasne, silni rukometni ''stručnjaci'' izgube interes, povuku se u izolaciju i ostalih 350 dana u godinu taj prekrasni sport prate isključivo entuzijasti i zanesenjaci. Zašto je to tako, pitanje je koje bi zahtijevalo dublju analizu, no tako je, kako je.

 

Zato je posebno neobično to što su posljednjih dana u domaćim medijima puno prašine, one pozitivne, podigla dva sjajna rukometna poteza. Zanimljivo je to da je u oba slučaja riječ o sedmercima.

 

Jedan od najvećih francuskih rukometaša svih vremena, legendarni Gregory Anquetil, bez obzira na to što je duboko u petom desetljeću života i što se rukometom bavi samo rekreativno, prije desetak dana čudesnim je potezom oduševio svijet i pokazao da u njemu ima još čarolije.

 

Dvostruki svjetski prvak s Francuskom (1995. i 2001.) danas je 46-godišnji TV komentator na Canal +, a bio je sudionik All Star meča u kojem su igrale brojne sadašnje i bivše zvijezde rukometa.

 

Kao igrač bio je gotovo nepogrešiv s linije sedam metara, a tijekom revijalnog susreta izvodeći sedmerac napravio je pravo malo čudo.

 

Okrenut leđima, bacio je ''frnjokulu'' koja je bježala od vratara i ušla u mrežu tik uz vratnicu. Naravno, ova golčina izazvala je ovacije tribina, a prekrasnom potezu zapljeskao je i vratar protivničke momčadi.

 

Drugi potez koji je rukomet mimo velikih turnira gurnuo u prvi plan i o kojem se puno pisalo i raspravljalo, čak i na toponimima koji s rukometom nisu na ti, pripada našem zlatnom ''Portugalcu'' Vedranu Zrniću. 

 

Bivši hrvatski reprezentativac, a sad igrač našičkog NEXE-a, protiv Vardara u SEHA ligi postigao je lijep gol koji je prisilio čak i poslovično rukometno nezainteresirane Amerikance da mu posvete nekoliko rečenica. Tako je ugledni Sport Illustrated donio naslov ''Ovo je čudo fizike'', a novinar, diveći se zaista šmekerskom Zrnićevu golu, na kojeg je valjda slučajno naišao na nekoj društvenoj mreži, napisao je:

 

"U Americi se o rukometu priča samo povremeno za vrijeme Olimpijskih igara, no možda bismo ovaj sport mogli malo pozornije pratiti.''

 

E sad, o tome koliko se rukomet prati u Americi i za vrijeme Olimpijskih igara, mogli bismo raspravljati, no zanimljiva je bila reakcija Vedrana Zrnića kad je pročitao taj članak na Indexu.

 

''Čuj, Amerika!!! Ha-ha-ha! Pa mi tako bacamo već 20 godina'', sms porukom javio nam se Zrna.

 

I zaista, koliko god Zrnićev šut vizualno bio krasan, ruku na srce, ni po čemu nije revolucionaran niti je rukometna avangarda. Još manje je, kako su napisali Ameri, ''srušio zakone fizike''. Šteta je što ni korisnici YouTube previše ne vole rukomet pa je nemoguće na Internetu pronaći stare snimke Patrika Ćavara, Vladimira Jelčića, a na koncu ni spomenutog Gregoryja Anquetila.

 

Njihovi šutevi sa sedam metara bili su doista prava mala remek-djela i bilo bi lijepo da mlađe generacije, a i Amerikanci, vide kako su ne tako davno ti majstori igrali i na koji su način bacali loptu. Danas su ''frnjokule'', ''suhi listovi'' i raznorazni bezimeni trikovi rukometna svakodnevnica, a nekad su bili revolucija.

S tim se slaže i autor ''kontroverznog'' gola koji je ''zapalio'' Ameriku. Zrnić u razgovoru za Index priznaje da mu je drago kako je baš on inicirao kakvu takvu pažnju Amerikanaca prema rukometu, ali kaže i da je razočaran činjenicom da su neki tek sad otkrili ''toplu vodu''.

 

''Koliko sam iznenađen, toliko sam i razočaran. Ovaj moj gol ni po čemu nije poseban. ''Milijardu'' igrača već godinama tako šutira i nejasno mi je da netko tko se bavi sportom i piše o njemu, tek sad otkriva da se u sportu koji je olimpijski takve stvari izvode odavno. Skandinavci su izmislili tu foru, mi to zovemo ''šaraf'' ili ''frk'', a njihovi igrači gotovo svakodnevno tako šutiraju. Činjenica da je netko sad, nakon toliko godina preko Instagrama ili nečeg sličnog, otkrio nešto što je svakodnevna i najnormalnija pojava u rukometu i na temelju toga je cijeli jedan sport gurnuo u okvir zanimljiva showa, da ne kažem cirkusa, razočarala me. No kad je već tako, drago mi je da sam barem ja bio taj koji ih je prosvijetlio, ha-ha'', rekao nam je Zrnić odmah na početku razgovora.

 

I dok je autoru ovog teksta pojam rukometnog mađioničara bio Patrik Ćavar, koji je sedmerce, ali i šuteve s krila zabijao nevjerojatnom kreativnošću, vicom i imaginacijom, Zrniću je jedna druga legenda hrvatskog rukometa bila uzor.

 

''Mana Jelčić! Čudesno je bilo kako je on zabijao. Imao je takvu ruku da to nije bilo normalno. Danas sve više klinaca to pokušava, ali to je jako teško ako nemaš tehniku koju prije treba savladati. Štrlek ima možda i najbolju tehniku takvog šuta na svijetu. Dečki koji su trenirali s njim pričali su mi da je cijeli život s tatom vježbao takav šut, pa nije neobično što mu je to postala rutina. Takvi šutevi užasno su važni u trenucima kad je frka, kad je nužno iznenaditi protivnika. Kad imaš tu rutinu, onda će ti to i uspjeti.''

 

 

''Svatko tko će reći da bi, taj laže. Zašto? Zato što ako tako promašiš važan penal, javnost će te razapeti i svi će ti kazati da si se zajebavao. S druge strane, Eggert iz Flensburga često puca takve penale. Ja također. Ima takvih igrača. Takve šuteve koristiš kad si već zabio pet, šest komada, kad si vratara izludio toliko da ovaj ne zna što bi s tobom, a ti imaš osjećaj da sve šta baciš ulazi. Međutim, u finalu SP-a, kad je važno da izvedeš svoj najbolji šut, teško će netko tako pucati sedmerac.''

 

 

''U New Yorku sam se susreo s američkim rukometom. Jedan čovjek iz Njemačke organizirao je nekakav event pa smo otišli. Imaju oni klubove, ali sve je to zaista na vrlo niskim razinama. Čudi me da se rukomet koji je izrazito atraktivan, brz i pun kontakta, baš prikladan za Amere, kod njih nije primio. Vjerojatno ih muče pravila.''

 

 

''Ha-ha! Pa da, srećom da ne igraju. Šalim se. Bilo bi sjajno za rukomet da se uključe i Amerikanci. Vjerujem da nema nacije koja je toliko involvirana u sport kao oni i s obzirom na fizičke predispozicije i novac koji imaju, vjerujem da bi jako brzo postali sila, samo da počnu igrati rukomet. Međutim, ne mora to ništa značiti. Niti u Francuskoj svi crnci koji se bave rukometom ne uspiju. Rukomet je specifičan sport, tehnika i kretnje posve su drugačije nego u drugim sportovima i onome tko se rukometom nije bavio u svojim formativnim godinama, vrlo teško je kasnije igrati. Mada, zamisli da igrači američkog nogometa otkriju rukomet i stanu u obranu gdje nije nužna neka kreacija. Pa tko bi to probio? Ipak, ako dosad nisu otkrili rukomet, sumnjam da će se nešto ozbiljnije promijeniti u budućnosti. Ako ni nogomet tamo do kraja nije zaživio, uz silna ulaganja i marketing, rukomet onda nema nikakve šanse.''