PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

U VRIJEME dok diljem HNL-a nisu bili postavljeni novi, hibridni travnjaci, koji su zamijenili blatnjave kaljuže po kojima su se igrale utakmice, a liga brojala 12 ili 16 klubova uz ligu za prvaka i ligu za bedaka, zimska pauza u domaćem nogometu trajala je tri mjeseca.

Jesenski dio prvenstva završavao je početkom prosinca, a sezona bi se nastavila negdje polovicom veljače. U tom periodu po čitavoj hrvatskoj igrali bi se brojni malonogometni turniri, od kojih je svakako najpoznatija Kutija šibica, a neke europske lige, poput Austrije, Češke i Njemačke, imale su dvoranska prvenstva prvoligaških i drugoligaških klubova.

Po uzoru na Njemačku

Najpoznatiji svakako bio je njemački DFB-Hallenpokal, poznatiji i kao Hallen-Masters, u kojem su od 1988. godine sudjelovali prvoligaški i drugoligaški klubovi, pa čak i neki amaterski. Igralo se pred desecima tisuća gledatelja na umjetnoj travi i pet na pet, no s godinama je prvenstvo gubilo na atraktivnosti jer su klubovi počeli dolaziti s rezervnim sastavima zbog sve većeg broja ozljeda, da bi natjecanje konačno bilo ukinuto 2001. godine.

Par godina kasnije u HNL-u se počelo razmišljati o nečemu sličnom i prvoligaški klubovi su uoči sezone 2005./2006. odlučili organizirati Dvoransko prvenstvo HNL-a kako bi se popunila golema zimska pauza. Trebao je to biti revijalni turnir najboljih hrvatskih momčadi u Domu sportova, no bio je sve samo ne revijalni.

Igralo se na nož, često i s brutalnim startovima, bilo je, nažalost, i teških ozljeda, atmosfera je bila vatrena i na rubu incidenta, a bilo je i tučnjava terenu. Nereda je bilo i na tribinama, osobito u Zadru, u kojem su dvoranom letjele i baklje, te je policija jedva spriječila da ne dođe do masovne tučnjave. 

Prvo dvoransko prvenstvo igralo se u sezoni 2005./2006., odmah nakon završetka jesenskog dijela prvenstva, a na parketu Doma sportova osvojio ga je pomalo iznenađujuće Zagreb. No, momčad Mile Petkovića pregazila je konkurenciju u skupini (Hajduk, Rijeka, Inter, Osijek) i onda u drugom krugu u borbi s Dinamom, Interom, Kamen Ingradom, Slavenom i Osijekom došla do titule.

Briljirao mladi Mandžukić

Na turniru je oduševio tad 20-godišnji Mario Mandžukić koji je u spomenutoj sezoni zabio ukupno samo tri gola, ali se na malom terenu pokazao pravim majstorom. No, suprotno očekivanjima, prvi turnir je bio manje-više debakl. Nogometaši se nisu najbolje snašli na parketu, tribine su bile poluprazne, a ni nagradni fond nije bio prevelik pa su se tražile promjene.

Tako je za sljedeću sezonu (2006./2007.) umjesto parketa postavljena umjetna trava s mantinelama, teren je smanjen, postavljeni su veći golovi, igralo se 2 x 12 minuta, a uveden je i play-off u završnici. Dinamo je došao u jako ozbiljnom sastavu, Zagreb je igrao uglavnom s ekipom koja je branila naslov, a Hajduk je u Zagreb poslao rezerve.

Tako su Splićani upisali svih pet poraza u grupi uz katastrofalnu gol-razliku 7:21, a u polufinale plasirali su se Zagreb i Šibenik te Dinamo i Cibalia. U zagrebačkom finalu Mandžukić, koji je bio najbolji strijelac turnira, zabio je za vodstvo, Zoran Mamić je izjednačio, da bi Zagreb titulu obranio boljim izvođenjem penala. Zaradili su zagrebaši 200.000 kuna, ali taj novac morali su investirati u omladinski pogon.

Bez promjena nije moglo ni sljedeće sezone. Umjesto na kraju jesenskog, Dvoransko se igralo prije početka proljetnog dijela prvenstva, a Zagreb je ostao bez svojih glavnih igrača. Mario Mandžukić je svojim sjajnim igrama baš na Dvoranskom privukao na sebe interes Dinama koji ga je u ljeto 2007. godine kupio da zamijeni Eduarda koji je otišao u Arsenal. S njim je iz Kranjčevićeve došao i Ivica Vrdoljak, a Dinamo je obojicu platio ukupno dva milijuna eura.

Dinamo je na tom turniru bio u dosta dobrom sastavu, Hajduk je opet u Zagreb poslao uglavnom juniore, a Ćirin Zagreb imao je težak zadatak obraniti naslov prvaka bez svojeg najboljeg igrača. Sve je bilo spremno za najluđe Dvoransko prvenstvo u njegovoj kratkoj četverogodišnjoj povijesti.

Teška ozljeda Lovreka

Nažalost, već prvog dana dogodila se jedna teška ozljeda. Tada prvi strijelac HNL-a Krunoslav Lovrek, koji je zabio 14 golova u polusezoni, teško je stradao u utakmici 2. kola u skupini protiv Dinama. Već u 32. sekundi krenuo je sam na Kelavu koji je istrčao po loptu, Lovrek ga je preskočio i krivo doskočio…

"Nije Kelava tu ništa bio kriv. On je izašao po loptu, ja sam ga izbjegao i onda - prasak. Čuo sam ga kad sam krivo doskočio, znao sam da je koljeno i znao sam da je gotovo. Da je ozljeda teška i da me čeka pauza", prisjetio se Lovrek koji danas vodi nogometnu školu općine Koprivnički Ivanec.

Ono što Lovrek nije znao u tom siječnju 2008. godine jest da je u trenutku kad mu je otišlo koljeno već praktički bio prodan u veliki Deportivo iz La Corune. Teška ozljeda na dvoranskom prvenstvu tako ga je stajala najvećeg transfera u karijeri.

"Te polusezone igrao sam stvarno odlično i bilo je puno upita za mene jer sam imao malu odštetu. Ako se dobro sjećam, raspitivali su se Benfica, Rennes, Lokomotiv Moskva i još neki klubovi. Menadžerica mi je bila kći Milivoja Bračuna i ona mi je u 11. mjesecu rekla da joj dam punomoć za Španjolsku i da će mi naći klub", kaže Lovrek i nastavlja:

"Mislim da smo igrali tu utakmicu u četvrtak ili petak, a kasnije sam saznao da sam u ponedjeljak trebao ići na liječnički za transfer. Nisam imao pojma da je to dogovoreno. Da sam znao, ne bih igrao. No, znam da je dečkima bio obećan neki bonus ako i treći put osvoje Dvoransko pa sam im želio pomoći i na kraju sam se ozlijedio. Deportivo se više nikad nakon toga nije javio. Njemu je napadač trebao tad, i to hitno, jer se borio za ostanak. Nije mi uopće žao zbog novca, nego zbog španjolske lige. Santiago Bernabeu, Nou Camp… Tamo sam mogao igrati. Mogao sam više zaraditi u Koreji ili Kini, ali Španjolska je ipak - Španjolska."

Hajduk došao s klincima

Iako je ostao bez Lovreka, Zagreb je u skupini s Dinamom, Interom, Cibalijom, Međimurjem i Varteksom osvojio drugo mjesto i prošao u drugi krug. U drugoj skupini bili su Hajduk, Zadar, Rijeka, Slaven, Šibenik i Osijek, a potpuno neočekivano Hajdukovi klinci poderali su konkurenciju te su dobili svih pet utakmica.

Uz nekoliko starijih igrača, poput golmana Vladimira Balića, mladi Drago Gabrić, Mario Tičinović, Marin Tomasov, Senijad Ibričić i ostali igrali su odlično i, kako je turnir odmicao, postajali su sve bolji.

"Došli smo s jako mladom ekipom jer klub nije previše želio riskirati glavne igrače. Ja, Ibričić, Tomasov i ostali bili smo stvarno strašni, sve smo živo dobili u skupini. Ja sam sebe na tom Dvoranskom u Zagrebu promovirao. Trener je bio Zoran Vulić kod kojeg sam igrao uglavnom po deset minuta u HNL-u. No, na tom turniru sam zabio jedno pet, šest golova i nametnuo sam se. Čak je i Ćiro rekao da je onaj mali Gabrić kao Messi. Za nas mlade igrače to je bila super promocija", priča Drago Gabrić.

U polufinalu igrali su Zagreb i Inter te Dinamo i Hajduk. Znalo se da bi u Domu sportova moglo biti svega na tribinama pa je na polufinale došlo dosta Bad Blue Boysa, a na drugoj strani dvorane stvorila se i skupina Hajdukovih navijača, uglavnom onih koji žive u Zagrebu. U atmosferi na rubu incidenta Hajduk je poveo golom Hrgovića, Carlos je izjednačio s devet metara, a Hajduk je u vodstvo tri minute prije kraja vratio Ante Rukavina.

Kaos na derbiju

Dinamo je stiskao, tražio izjednačenje, ali nije uspijevao. Devet sekundi prije kraja Hajduk je izborio korner. U želji da zadrže vrijeme, Hajdukovi igrači na čelu s Gabrićem okupili su se oko lopte i onda je eksplodiralo. Nakon nekoliko čvrstih duela Carlos je laktom s leđa udario Gabrića i u sekundi nastala je prava makljaža na terenu. Letjele su šake, igrači su padali po terenu, a onih nekoliko prisebnih, poput Ivana Kelave, pokušavalo je smiriti obje strane.

"To je kao trebao biti revijalni turnir, ali mogu vam reći da nije bio. Svi su igrali čvrsto, svi su se htjeli pokazati i često se baš nije razmišljalo o mogućim ozljedama. Znam da smo imali neki korner i da me Carlos udario i onda je nastao kaos. No, ja sam volio igrati taj turnir, a kad se sjetim tko je sve bio tamo. Na jednoj fotografiji u duelu smo bili Lovren, Sammir, Hrgović, Mandžukić i ja, bio je to odličan turnir. No, atmosfera je bila paklena, a mi stvarno nismo očekivali da ćemo tamo biti tako dobri", kaže Gabrić.

U čitavom tom metežu među najratobornijima bio je Hajdukov golman Vladimir Balić koji je želio zaštititi svojeg mlađeg suigrača. Tad je nastala i ona legendarna fotografija na kojoj bijesni Balić nasrće na Dinamova igrača Diddyja Guelu jer ga je zamijenio za Carlosa koji je udario Gabrića. Guela se povlačio i rukama se želio zaštititi, ali ga Balić na kraju ipak nije udario.

Kelava štitio Gabrića

"Ma jadni Guela ništa nije bio kriv, ali sam ja u tom ludilu mislio da je on Carlos kojemu sam htio dati ćušku zbog takvog ponašanja. Prvo što sam vidio u tom ludilu je kako Dinamov golman Ivan Kelava tijelom štiti Gabrića da ga netko ne udari i na tome mu svaka čast. Ta fotografija di ja kao nasrćem na Guelu ušla je u antologiju jer su je navijači Hajduka uzeli kao simbol rivalstva s Dinamom. Dotrčao sam do Guele, onako izbezumljen, ali ne bih mu ništa napravio, a on se malo uplašio", rekao nam je Balić i dodao:

"Kad sam se okrenuo, na mene je naletio Vrdoljak. Njega sam rukavicom primio za glavu i odbacio ga dva metra od sebe. Ja sam takav bio kroz karijeru, nekad malo i agresivan, ali nikoga nisam želio ozlijediti. Mi smo tad u ligi bili manje kvalitetni od Dinama, pa smo bili srčaniji i borbeniji i zato sam ja imao takav gard prema Dinamu."

Hajduk je pobijedio i ušao u finale u kojem je boljim izvođenjem penala pobijedio Zagreb i spriječio ga da i treći put zaredom osvoji naslov najbolje haklerske momčadi HNL-a. I dok je Branko Ivanković davao izjave novinarima, u svlačionicu Dinama spustio se Zdravko Mamić. Bijesan zbog poraza od Hajduka na potpuno nevažnom natjecanju, Mamić je izvrijeđao i igrače i Ivankovića.

Pisalo se da je Dinamov šef spominjao majku Ivankoviću kojemu je zamjerio što je čuvao Luku Modrića da ne igra taj turnir rekavši: "Jesu li Mandžukić i Sammir manje vrijedni ako oni mogu igrati?" Ivanković je sljedećeg jutra otišao iz Dinama.

"Da se zna, nije mene smijenio Mamić, nego sam ja sam otišao nakon takvog ispada. Igrači i ja smo se na dan turnira sastali, napravili trening i navečer smo išli igrati mali nogomet. Tek smo se skupili, neki igrači su igrali, neki nisu i to je bilo to. Morao sam otići iako sam u tom periodu u Dinamu imao 20 utakmica bez poraza i porušili smo brojne rekorde. Na takvom natjecanju se dešavaju porazi, ali, eto, taj je valjda bio pretežak", kaže Ivanković koji danas radi kao izbornik omanske reprezentacije.

Na Dvoranskom otkrili Mandžukića

"Ja nikad igračima nisam branio mali nogomet. Danas se mali nogomet jako zanemaruje, a za mene je jako važan. Pa Zoran Mamić i ja smo na Dvoranskom odlučili da ćemo dovesti Mandžukića, toliko nam se svidjela njegova ekstra sposobnost na malom prostoru. Nažalost, bilo je dosta ozljeda poput Lovrekove. To su opasnosti takvog turnira jer to nije klasični futsal, nego neki hibridni mali nogomet. Drukčija su opterećenja, drukčiji su napori i veliki je potencijal za ozljede. Bilo je to dobro druženje i svojevrsna rekreacija za igrače, ali mislim da je danas nemoguće nešto slično organizirati s obzirom na broj utakmica koje klubovi igraju", dodao je popularni Tanac.

Godinu dana kasnije turnir je prebačen u Zadar, u novu dvoranu Višnjik, izgrađenu za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva. Vatrena atmosfera iz Doma sportova prelila se i u Višnjik, gdje je Dinamo dočekan na nož, a naslov je opet osvojio Hajduk. U polufinalu je opet pobijedio Dinamo, ovaj put 5:2, a u finalu je s 4:2 bio bolji od Zadra.

Bilo je i dosta nereda na tribinama. Mala skupina Bad Blue Boysa sukobila se s policijom i nekolicinom domaćih navijača pojačanih Torcidom. Palile su se baklje, ali je sve na kraju prošlo bez većih sukoba.

"U Zadru je baš bio pakao. Četiri navijačke skupine su u jednom trenutku bile u dvorani, bilo je baš vatreno. Ja sam na tom turniru bio proglašen za najboljeg igrača, a bio sam i kapetan i Dvoransko će mi uvijek biti u lijepom sjećanju. Ibričić je igrao odlično na tim turnirima, a pamtim i Lovrena, koji je išao uvijek sto posto, te Badelja, koji je bio baš odličan malonogometaš", kaže Gabrić.

Ukinuto nakon četiri sezone

Iako se Dvoransko pratilo s dosta zanimanja, vodstvo HNL-a odlučilo je da je turnir u sezoni 2008./2009. ujedno i zadnji. Za sezonu 2009./2010. igrala se Liga 16 pa je bilo sve manje vremena u rasporedu, ali glavni problem bio je što klubovi nisu od toga imali previše financijske koristi, a rizik od ozljeda bio je sve veći. Tako je nakon samo četiri godine Dvoransko prvenstvo zauvijek ugašeno.

"Ma, ja bih ga sigurno vratio. Pričao sam s dosta bivših suigrača i svi kažu da bi se Dvoransko opet trebalo igrati. Meni je i sadašnja zimska pauza preduga i zašto se ne bi igrao tako neki turnir? Možda ne moraju igrati svi najbolji igrači, ali bi to mogla biti prilika onima iz drugog plana ili mladima da se dokažu", kaže Gabrić i nastavlja:

"Za mene je Dvoransko bilo sjajna stvar. Ja sam uvijek kao ljevak igrao lijevo krilo, a nakon onog turnira u Zagrebu sam prebačen na desno krilo. Par mjeseci kasnije falilo nam je desno krilo i tadašnji trener Vučević me stavio na desno krilo. U prvoj utakmici protiv Osijeka sam dao gol, u drugoj protiv Dinama također i u trećoj protiv Šibenika i više se nisam micao s desnoga krila."

S Gabrićem se, sasvim razumljivo, ne slaže Lovrek koji je na Dvoranskom prvenstvu ostao bez transfera karijere. Umjesto u Deportivo, na kraju sezone otišao je u Tursku i više nikad nije bio ni blizu La Lige.

"Ideja je u osnovi dobra, ali je termin loš. Nakon zimske pauze, a prije priprema, na lošoj podlozi i u atmosferi u kojoj se igralo baš na nož. Uvijek sam mrzio tu umjetnu travu i nikad na njoj ne igram. Da se meni ono dogodilo na nekoj drugoj podlozi, noga bi mi proklizala i vjerojatno ne bi bilo ništa. Ovako sam baš popušio", kaže Lovrek.

"Nije to danas jednostavno organizirati. Zimska pauza je kraća nego što je bila prije, a pitanje je gdje bi se igralo zbog svih tih odnosa u nogometu. Dvoransko prvenstvo bilo je u interesu nogometa, ali ne i nogometaša. Danas bi to bilo pogotovo izraženo. Igrači su iscrpljeni od naporne sezone, puno je utakmica i mislim da to danas ne bi bila dobra ideja. Svako vrijeme nosi nešto svoje, pa se tad igralo to prvenstvo, ali to sad ne bi bilo pametno", smatra Balić, dok Branko Ivanković ima prijelaznu ideju:

"Možda bi takav neki turnir bio dobra priča za drugoligaške klubove koji ipak imaju dužu pauzu i ovako bi im se produžila sezona. Tamo je dosta igrača koji bi se na taj način mogli bolje prezentirati trenerima jer se u malom nogometu vide specifične kvalitete. Prvoligaškim klubovima dvoransko prvenstvo danas ne bi odgovaralo jer bi ih dodatno opteretilo. Pa pogledajte samo koliko je Dinamo utakmica odigrao ove sezone, sad još da igra i takvo nešto. Bilo je to dobro u ideji zamišljeno, ali su na kraju priče klubovi sami inzistirali da se Dvoransko prvenstvo ugasi."