OSTALO je još točno 16 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.

 

Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.

 

Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Ni sa kim se povijest nije tako našalila kao što se našalila s Engleskom. Naravno, o nogometu pričamo. Njihovom čedu. Bezobraznom i nezahvalnom derištu koje se davno odmetnulo od materinih skuta i ko za vraga, kao da mu to nije bilo dosta, neutješnim roditeljima i dan danas ne prestaje nabijati sijede. Englezi su kao što je poznato svima izumili nogomet, postavili mu pravila, učinili ga opipljivim te mu, poput Geppetta Pinocchiju udahnuli život i poslali ga van, na ulicu, preko granica, kao poklon svijetu od tada najveće sile svijeta. Nisu ni slutili da će se taj nogomet, baš poput drvenog lutka iz te krasne bajke vrlo brzo odmetnuti i oteti se kontroli.

 

 

Na velikim natjecanjima ''Tri lava'' su osvojili svjetsko prvenstvo prije točno 50 godina, u svom dvorištu, no i za tim naslovom ostali su se povlačiti brojni repovi. Brazilci su se žalili da su ih na tom turniru pretukli (Pelea su Mađari, Portugalci, a posebno Bugari doslovce masakrirali), Argentinci su zbog nemilih scena za vrijeme četvrtfinalne utakmice protiv domaćina umalo raskinuli diplomatske odnose s Otokom, a Nijemci i danas tvrde kako gol najkontroverzniji gol svih vremena, onaj Geoffa Hursta u finalu nije regularan i da im se pomoćni sudac, Azerbajdžanac Tofik Bahramov, koji je valjda jedini na svijetu vidio da je lopta prešla gol crtu, osvetio za Staljingrad.

 

Englezi su od 1950., kad su se prvi put udostojili zaigrati sa ostatkom svijeta, imali niz sjajnih generacija, no uspjehu one Mooreove i Charltonove približila se samo ona Linekerova koja je 1990. uspjela izboriti polufinale Svjetskog prvenstva u Italiji.

 

 

To polufinale u Torinu obilježile su i suze nadolazeće zvijezde engleskog nogometa Paula Gazze Gascoignea, koji je zaplakao kad je shvatio da će zbog parnog žutog kartona morati propustiti finale ako Gordi Albion prođe Matthausa i društvo. 

Šest godina nakon torinske drame, po kojoj je snimljen i dokumentarni film, domaćin Eura bila je Engleska. ''Nogomet se vratio kući'', bio je slogan s kojim su PR meštri s Otoka nabrijavali atmosferu uoči početka i pripremali naciju za trijumf nakon punih 30 godina.

 

I ne bez razloga. Englezi su imali jako dobru momčad, po imenima čak i jaču od one ''talijanske'' predvođene velikim Garyjem, a u sastavu je bio i dječak, koji je u Torinu lio krokodilske suze, Paul Gascoigne.

 

Englezi su turnir otvorili blijedom partijom protiv Švicarske. Alan Shearer je zabio za rano vodstvo Engleske, no uporni Švicarci nisu se predavali i golom Türkyilmaza s bijele točke sedam minuta prije kraja uspjeli su izvući bod. Kako je i drugi susret u toj grupi, onaj između Nizozemske i Škotske također završio remijem (0:0), drugo kolo je puno toga odlučivalo.

 

 

A ono je donijelo ''Bitku za Britaniju'', majku svih bitaka i utakmicu koja je u svojoj srži bila puno više od nogometa. Na Wembleyu su se tog 15. lipnja 1996. susrele Engleska i Škotska. Pobjednik se mislima mogao okrenuti k četvrtfinalu, a poraženi u posljednjem kolu nije više ovisio sam o sebi, nego mu se morao poklopiti rezultat druge utakmice iz grupe.

 

 

U prvom poluvremenu nije bilo golova, a onda je u nastavku, u 53. minuti susreta na fantastičan centaršut Garyja Nevillea glavom zabio Alan Shearer. Škoti se nisu predavali i sjajnu šansu propustio je Gordon Durie, točnije, David Seamen čudesno je zaustavio njegov udarac glavom. Ofenziva Škota nije jenjavala i nakon starta Tonya Adamsa na Durieju, talijanski sudac Pierlugi Pairetto pokazao je na bijelu točku. Loptu je uzeo najiskusniji, kapetan momčadi Gary McAllister, no na vratima Engleske tog je dana bio svemogući David Seaman, koji fantastično brani dobar udarac škotskog kapetana.

 

 

Škoti se nisu ni oporavili od šoka, kad ih je zadesila nova katastrofa. Englezi su odigrali sjajnu akciju, koju je sombrerom i golom iz voleja zaključio zločesti dečko engleskog nogometa Paul Gascoigne. 

Taj gol, nakon onog Hurstovog u finalu svjetskog prvenstva 1966. smatra se na Otoku najvažnijim golom u engleskoj povijesti. Koliko god je bio važan, bio je i prekrasan, a zabio ga je čovjek protiv kojeg je uoči prvenstva podignuta prava hajka.

 

Paul Gascoigne je nakon Svjetskog prvenstva u Italiji postao najveća zvijezda u Engleskoj. Otokom je zavladala ''Gazzamania'', a Paul, još tinejdžer, u svom tom glamuru nije se najbolje snašao. Najtalentiraniji engleski nogometaš opijen svjetlima reflektora, postao je nekakav čudan hibrid Georga Besta i Mattija Nykänena te se u rekordno kratkom roku od najomiljenijeg sina Engleske transformirao u debelu pijančinu i klauna sklonom svakojakim sranjima. Premda se Gazza nije trijeznio, Lazio je želio neobuzdanog Engleza i pristao je Tottenhamu platiti za u ono vrijeme astronomskih sedam milijuna funti.

 

 

Transfer je već dogovoren i ugovor potpisan, ali Gascoigne je izgorio u želji da se od Engleske oprosti u najvećem stilu pred 100 tisuća gledatelja na nacionalnom stadionu: Prilikom oštrog starta na igrača suparničkog Nottinghama potrgao je križne ligamente koljena i umjesto da u ljeto '91. debitira u tada najjačoj svjetskoj ligi, slijedio je mukotrpni oporavak, a Lazio se nagao ohladio od igrača kojeg bi morali platiti bogatstvo da pauzira pola godine. 

 

Pronađeno je kompromisno rješenje - Lazio će Tottenhamu platiti pet milijuna funti odštete, a Gazza će u Rim doći u ljeto '92. Međutim, neobuzdani Gascoigne je krajem 1991. u noćnom klubu pogoršao ozljedu.

 

Igrač koji je bio prototip ofenzivnih veznjaka koji su "drmali" Italijom tih godina (Maradona, Matthaus, Baggio) zbog sposobnost da zabiju i namjeste gol, u tri sezone je zbog ozljeda sakupio manje od 50 nastupa i samo šest golova za Lazio, ali ga nebesko-plava polovica Rima i danas obožava, a na Curvi Nord Olimpica je i na utakmici protiv Palerma prije dva tjedna bila velika zastava s njegovim likom.

 

Nakon dobre prve sezone (26 utakmica i 4 gola), u drugoj je slomio jagodičnu kost, a u trećoj nogu, što je značio kraj njegove talijanske avanture, iz koje navijači puno više od svega ovoga pamte izjednačujući gol Romi u posljednjoj minuti, koji mu je bio prvi za Lazio ili zgoditak protiv Pescare nakon sjajnog slaloma.

 

 

Nažalost, kao što se prisjeća njegov trener iz Lazija, veliki Dino Zoff, Gascoigne je "doručkovao sladoled i ručao pivo.

 

''Obožavao sam tog dečka, bio je genij, umjetnik, ali šteta je što je svoju ljepotu uništio žderanjem i lokanjem", s tugom u glasu pričao bi veliki Dino.

Ipak, tragovi te ljepote, premda alkoholom dobrano zamućeni, preživjeli su i viđeni su tog 15. lipnja 1996., kad je u to vrijeme igrač škotskog velikana Rangersa slomio kičmu Colinu ''Braveheart'' Hendryju i zabio po riječima čuvenog engleskog reprezentativca Desa Walkera, najljepši gol ikad viđen.

 

 

Daily Mirror, koji je tjednima vodio kampanju protiv Gazze, pišući kako je izbornik Terry Venables strašno pogriješio što je u momčad za Euro pozvao, citiramo, ''debelog i imbecilnog pijanca'', 16. lipnja osvanuo je s naslovnicom na kojoj je vrištalo:

 

''Mr Paul Gascoigne: An apology''

 

Mark Perryman, autor knjige ''Ingerland: Travels With A Football Nation'', napisao je kako je Gazzin gol imao i političke konotacije:

 

''Moji prijatelji iz Tartan Army (navijači škotske reprezentacije, op. a.) kategorički su tvrdili da je nekim slučajem Gary McAllister zabio onaj penal Škotska bi dobila samostalnost. Toliki je bio nacionalni naboj na Wembleyu tog dana, a ovako, Gazzino remek djelo cijelu je zemlju bacilo u očaj i depresiju.''

 

Škotskoj je u posljednjem kolu trebala uvjerljiva pobjeda nad Švicarskom ili težak poraz Nizozemske od Engleske. Englezi su rasturili rasnim problemima devastiranu Nizozemsku 4:1, a Škoti su pobijedili Švicarsku s 1:0.

 

Naravno, kako to i inače biva sa škotskim reprezentativnim nogometom, to nije bilo dovoljno i Škotska je po ''tisućiti'' put u svojoj povijesti na gol razliku ispala s velikog natjecanja u grupnoj fazi. No, o tome više u nekom drugom odbrojavanju.