IME KALE DRECHSLER ne znači puno prosječnom hrvatskom čovjeku, no ljubitelji nogometa, pogotovo hajdukovci, sjetit će se golmana koji je branio za posljednju šampionsku generaciju njihovog kluba. Tvrtko Kale nekad je bio najbolji golman u HNL-u, no spletom okolnosti nikad nije pozvan u hrvatsku reprezentaciju.

Danas ima 49 godina, živi u naselju Herzliya, pet minuta udaljenom od Tel Aviva, sretno je oženjen i ima troje djece. Radi kao trener golmana s mlađim uzrastima izraelske reprezentacije. Ime je promijenio u Kale Drechsler, uzeo je izraelsko državljanstvo te prešao na židovsku vjeru. 

Osim u hrvatskom, sjajne stvari radio je i u izraelskom nogometu. Tri godine zaredom bio je najbolji golman izraelske lige, nekoliko je puta proglašen za najboljeg stranca, prvi je golman u povijesti koji je zabio gol iz igre i koji je u Maccabiju iz Tel Aviva nanizao 20 utakmica bez primljenog pogotka. U Hapoel Haifi pet godina zaredom navijači su ga proglašavali najboljim igračem.

Pozornost javnosti u Hrvatskoj u posljednje vrijeme privukli ste fotografijom s Rivaldom nakon utakmice legendi Barcelone i Maccabi Tel Aviva. Kako vam je bilo braniti protiv bivših igrača Barcelone?

Kad sam dolazio u Izrael, godinu i pol dana sam bio u Maccabiju u Tel Avivu, gdje sam napravio sjajne stvari. Nisam htio otići iz tog kluba, međutim tržište je bilo takvo da sam morao otići u Beitar. No oni su me iz Maccabija zvali na tu utakmicu zvijezda.

Rekli su mi da sam među tri najbolja golmana koji su ikad bili u klubu. Rekli su mi da su navijači tražili da dođem. Neki kažu da sam čak i najbolji golman u povijesti, ali nije mi to bitno toliko. Odradili smo tu utakmicu protiv legendi Barcelone koji su, po mom dojmu, igrali kao da su na motorima, a mi kao da stojimo.

Kako je izgledao susret s Rivaldom?

Rivaldo je zaista jedan sjajan tip. Kasnije smo se družili, svi igrači. Dobro ga poznajem, bio je nekad najbolji vezni igrač na svijetu, imao je sjajnu karijeru. Osvojio je toliko toga s Barcelonom.  

Da ne bi bilo zabune, meni je najdraži igrač Ronaldinho, ali on se nakon utakmice otišao istuširati i nestao je. On nije sklon tim okupljanjima, ne voli to. Rivaldu sam samo rekao da se malo opusti, da je preozbiljan. 

Izraelski navijači poznati su po dobroj atmosferi. Kako je bilo na utakmici zvijezda?

Na toj je utakmici bilo puno mladih ljudi. Pušteno je u prodaju 20 tisuća karata, sve su prodane. Bilo je i starijih koji su došli vidjeti stare asove kao što su Ronaldinho, Rivaldo, Cocu, Saviola, Giovanni... Bio je i Bojan Krkić, koji je mašina, iako je prekinuo karijeru i umirovio se.

Može i danas igrati za bilo koji klub. Barcelona ima dvije ekipe koje su na turneji pa Barcelona kao klub dobiva velike novce. Meni osobno je bilo jako lijepo, spremao sam se za to. Raditi u teretani svaki dan nije isto kao trčanje i bacanje. Morate se dovesti u nekakvu formu, da izgledate kao golman, a ne kao bure baruta. 

Trener ste golmana u mlađim uzrastima izraelske reprezentacije. Kako vam se sviđa taj posao?

Radim već dvije godine s djecom od 12, 13 i 14 godina, i trenutno sam u pregovorima za novi ugovor. Koncentriran sam na to, ali možda ću izaći iz reprezentacije jer mi je to dosta monotono i nemam nikakav utjecaj na djecu. Dobijem ih dva ili tri puta tjedno, što nije dovoljno da se ostvari neki značajan utjecaj.

Radim već sedam godina kao trener golmana, bio sam u prvoj i drugoj ligi kao trener. Bio sam jedan od prvih ljudi koji su dobili licencu za trenera golmana u Europi. Svaki klub mora imati jednog trenera s tom licencom. Ima logike. Jer ne može te trenirati čistačica koja nema licencu. 

Kako ste vi kao klinac odlučili postati golman?

Dok sam bio mlađi, odjednom sam išao na tri sporta - karate, tenis i nogomet - sve do 16. godine. Trebao sam ostati u tenisu, no u tenisu su bili veliki novčani izdaci. Majka i otac nisu bili milioneri, tako da sam ostao u nogometu. Počeo sam kao napadač, zapravo. Igrao sam u napadu do 11. godine, ali onda golman jednom nije došao na utakmicu.

Trener je pitao tko će braniti i ja sam digao ruku. Tako je krenulo. Imao sam jako dobre fizičke predispozicije - koordinaciju, brzinu i snagu. Brzo sam hvatao sve zahtjeve trenera. Uvijek sam trenirao s generacijom starijom od sebe i već sa 16 i pol godina potpisao sam ugovor sa seniorima. 

Kao golman ste odgojeni u Dinamu...

Živio sam do 13. ili 14. godine u Samoboru, a onda sam stigao u Zagreb i počeo trenirati s Dinamom. Uglavnom sam išao po posudbama jer je u Dinamu bila velika konkurencija. To je bilo prije rata, bilo je vrhunskih golmana u Dinamu, koga god bi trener stavio, svi su bili dobri.

Bio sam u generaciji Dražena Ladića i Tomislava Butine, koji su bili nedodirljivi. Kad je Ladić prestao braniti, naslijedio ga je Butina, no bilo je tu nekih političkih igara u kojima ja nisam mogao ići u prvu momčad Dinama. Onda je jednog dana Pletikosa potpisao za Šahtar Donjeck, a ja sam došao u Hajduk. 

Kako vam je bilo na svim tim posudbama prije odlaska u Hajduk?

Bio sam u Dragovoljcu, Lokomotivi, Gorici, Inter Zaprešiću, ni ne sjećam se više... Branio sam po posudbama i stjecao iskustvo. Nabranio sam se po tim drugim i trećim ligama, što danas ne žele mladi golmani, a ja baš mislim da je to iskustvo jako bitno. Kad se navikneš u nešto što nije idealno i onda dođeš u idealne uvjete, e onda si top igrač.

To je prošao Luka Modrić koji je bio u bosanskoj ligi, gdje suci sude ako te netko udari u koljeno. Kad te udari po zglobu, ne sudi ti ništa, diže ruke kao u košarci da se igra dalje. Ja sam prošao i pravdu i nepravdu.

Bilo je dobrog i lošeg, ali jedina konstanta je da su mi uvijek ostajali dužni novca. Stari naši dobri Hrvati, nek su nam živi i zdravi. Da mi svi klubovi sad vrate novac koji mi duguju, mogao bih kupiti jedan lijep stan u Zagrebu. Ali nije mi žao, prošao sam jednu školu i izašao jači iz nje.

Rekli ste da u Dinamu niste igrali zbog politike...

Ladić je top golman, tu uopće nema spora. Kad je on otišao, naslijedio ga je Butina. U Dinamu su mene mogli priključiti da budem treći golman, s vremenom da postanem drugi, možda i prvi. Ali ne može se u Dinamu samo tako, klub ima posebne suflere, savjetnike. Tada je to bio Zdravko Mamić.

Mamić zna i sam da je pogriješio sa mnom. Ali to je tako u nogometu, ne uzimam ništa za zlo. Odluka da idem u Hajduk nije bila lagana. Nekad sam živio dvije tramvajske stanice od Maksimira, tamo sam odgajan i hranjen, znam svaku rupu maksimirskih igrališta.

I onda najednom moram ići u Split, u Hajduk, u totalno drugu kulturu. Ali nije mi žao. Dao bih sve da mogu još jedanput igrati na Poljudu, na punom stadionu. A možda će Hajduk neke legende organizirati. Možda ćemo onda vidjeti Neretljaka, Vejića, Kranjčara, Lovreka, Turkovića, Sliškovića...

Odlično ste branili i za Zadar, prije Hajduka...

Dok sam bio u Zadru, bio sam uvjerljivo najbolji golman u ligi. To mi je i donijelo transfer u Hajduk. Tad sam imao ponude iz Mallorce i Šahtara. Međutim, zbog financija sam završio u Hajduku. Trebao sam tad i ići na Europsko prvenstvo u Portugal, Pletikosa se ozlijedio, mene su trebali zvati, rekli su mi da budem spreman.

Kako su onda doveli ponovo Vladimira Vasilja u hrvatsku reprezentaciju, sveti Bog samo zna. On je po svim statistikama tad bio peti ili šesti golman lige. Čak nisu ni Skendera zvali, koji je bio top golman, ako već nisu mene pozvali. Oni koji su najbolji, trebaju biti u reprezentaciji. To nije bilo tako, vukle su se veze, bilo je tu i politike, a ja nisam bio dovoljno jak s te strane.

Bilo je tu i nekih stvari koje ne smijem ni ispričati. Htio sam igrati za Hrvatsku, no oduzeli su mi tu šansu na jedan način koji nije bio fer. Da me tad samo pozvalo, da nisam branio, sad bih se vjerojatno javio negdje iz Španjolske, a ne iz Izraela. Nekad nije bitno znanje ni kvaliteta, već veze, menadžeri i sreća koja te mora pratiti. Uvijek je prije bilo manje šansi za nas s "manjim" imenima. 

Sjećate li se utakmice Zadra i Dinama u kojoj je Zadar 2004. godine remijem Hajduku omogućio da osvoji prvenstvo? Brojne anegdote vezane su za tu utakmicu, Mate Brajković jednom je pričao da je Štimac patrolirao po gradu i natjerao igrače Zadra dva dana u karantenu. Jeste li ikad dobili neke nagrade od Hajduka za taj rezultat?

Nismo. Bar ja nisam nikakvu premiju dobio. Razgovarao sam tad s kapetanom Hajduka, rekao sam mu: "Slušaj, napravit ćemo sve da dobijemo Dinamo. I ako mi dobijemo Dinamo, vi ste prvaci. Ali stari moj, morate nas nagraditi za to. Vi se dogovorite između sebe koliko. Ja vam to ne mogu reći." On mi je odgovorio: "Kale, nema problema, dajte sve od sebe."

Ne znam je li itko išta dobio. Ja nisam. A bio sam igrač utakmice. Nikad te premije nisu bile ispoštovane od te generacije Hajduka. Ali ja ionako nisam igrao nogomet zbog para. Barcelona ili Dugo Selo na drugoj strani - ja idem na pobjedu. Te obećane premije su nam dobro poslužile kao motivacija. Kasnile su tad plaće, imali smo malen budžet kao klub. Ali u Zadru mi je sveukupno bilo sjajno.

Kako su vas navijači Hajduka dočekali kao dinamovca?

Stigao sam na mala vrata, jedino po čemu sam bio poznat je to što sam bio igrač utakmice Hrvatski dragovoljac - Hajduk, dok sam branio za Dragovoljac. Tada je Hajduk izgubio utakmicu 1:0, a izgubio je i prvenstvo, koje je osvojio Zagreb.

Ipak, odlično su me prihvatili u Dalmaciji, moje prezime je dalmatinsko, otac mi je iz Šibenika. Hajduk mi je dobro sjeo jer volim dobru atmosferu, a ne oronulu u kojoj dođe 2000 ljudi. Slušajte, na Poljudu da se igra šahovski turnir, stadion bi bio pun. Bilo mi je sjajno u Splitu, uživao sam.

Igor Štimac me prepoznao i doveo u Hajduk. Mislim samo da me se Hajduk olako riješio jer sam bio materijal za prvog golmana za još nekoliko godina. No u moje vrijeme su u Hajduku bile dvije-tri struje.

Jedna je radila da Hajduk bude što bolji i da bude u razini Dinama, druga je samo rušila dobru atmosferu, a treća je bila neutralna, koja se okretala kako je puhao vjetar. Teško je to bilo uskladiti. 

Od te vaše generacije Hajduk čeka titulu prvaka.

I čekat će još uvijek. Jedina prednost Hajduka je sad što ne igra Europu, pa se može fokusirati na prvenstvo i Kup. Dinamo je u zadnjih 15-ak godina bio na višem nivou uređenosti od Hajduka. Hoće li se ova duga Dinamova tradicija srušiti, treba pričekati bar pola godine i vidjeti. Teško je reći tko će osvojiti jer liga je maraton. Dinamo se mora stabilizirati.

Mislim da je Zdravko Mamić držao Dinamo onako kako se trebao držati europski klub. Nisam ni protiv Zdravka ni za njega. Ali jako teško je bilo izgraditi Dinamo koji parira momčadima u Europi s tako malim budžetom. Jako teško je integrirati mlade igrače u Dinamo da pariraju ekipama u Europi tako da oni mogu igrati i pobjeđivati klubove poput Chelseaja i Tottenhama.

Uzmite primjer Ulija Hoenessa. On je bio u zatvoru zbog utaje poreza, koju je radio preko Bayerna. Je li on izopćen iz njemačkog društva? Naravno da nije. On je danas u upravi Bayerna. Navijači ga nisu potjerali iz kluba. Kad je Mamić bio u Dinamu, doveo je Da Silvu, koji je tad bio siromašan, skroman i imao je na svijetu samo svoje roditelje. 

Izašao je kao milioner. Ne bi bilo ni Ćorluke, Modrića, Lovrena na mapi. Čovjek je biznismen koji zna prepoznati igrače. Doveo je i Šutala koji se prodao u Ajax. Jasno, Mamić je radio pogreške, ali bio je lojalan dinamovac i radio je dobre transfere. Je li utajio porez? To nitko nema pojma, nema dokaza.

Da sam ja Mamić, ušao bih u Remetinec i izašao za dvije godine. Mislim da nije trebao otići u Bosnu i Hercegovini, nego odraditi to i vratiti se u Dinamo. Pokušavao sam se javiti nekome u Dinamo, ponuditi se za skautsku službu. Ali Dinamo nema skautsku službu. Ljudi dragi, nemaju skautsku službu.

Imaju neke agente s kojima su u prijateljskim odnosima. Ne radi se to tako, igrače se treba gledati konstantno. Htio sam etablirati nekakvu skautsku službu u Dinamu. Ali nemate vi više s kim pričati u Dinamu, ne zna se tko pije, a tko plaća. Klub se brzo mora srediti. Nije slučajno da su igrači otišli iz Dinama. Otkad je Mamić otišao, Dinamo logistički i administrativno više nije na istoj razini.

Što nedostaje Hajduku?

U Hajduku, u Dalmaciji, osjećaju da se mogu približiti Dinamu ako ulože nešto novca. Hajduku treba plan, a to ne može biti šest mjeseci pa otkaz treneru. Ne možete sad Leki dati otkaz nakon godinu dana. Pa on ništa nije uspio izgraditi. Molio je predsjednika kluba na početku da mu dovede igrače.

Onda nakon nekog neuspjeha kreće povorka budala navijača koji mu govore da nema pojma i da je uništio Hajduk. Prije nego krenemo vikati, pogledajmo najprije koji su to igrači Hajduka prošle godine zaista pravili razliku osim Livaje. Makni njega iz momčadi pa ćeš vidjeti kako to izgleda. 

Kako biste usporedili svoju generaciju Hajduka s ovom današnjom, koja pretendira na titulu?

Tu uopće nema usporedbe. Mi bismo ovoj današnjoj generaciji zabili lagano tri komada. Mi smo imali neki drugi karakter, bili su to drugačiji igrači. Pola Hajduka je bilo u reprezentaciji Hrvatske, to danas ne postoji.

Bili smo puno, puno jači od današnjeg Hajduka, a para nije bilo. Nismo imali za kikiriki. Hajduk je danas stabilan financijski, a nema tako jaku ekipu. Mi smo bili jači, igrački, fizički i karakterno. Sigurno.

Malo je poznat podatak da ste u šampionskoj sezoni Hajduka zabili gol. Nije vam to jedini u karijeri, zabijali ste i u Izraelu.

Uvijek sam imao te nakane napadačke, ipak sam tako odgajan. Naučio sam kretnje i ostalo mi je to zauvijek. Onda kad dođu neki problemi u utakmici, da par zicera promašimo, nabijemo loptu u nebo onda ja u 90. minuti poludim i kažem treneru da me pusti da odem gore i zabijem gol.

Tako je i bilo dok sam igrao za Beer Shevu. Zabio sam za pobjedu, a i prvi sam golman u povijesti izraelske lige koji je zabio gol iz igre, a ne iz penala. Taj moj gol bio je hit u Brazilu. Pogledalo ga je 600-700 tisuća ljudi.

Transfer Nike Kranjčara u Hajduk je povijesni događaj za hrvatski nogomet. Bili ste u klubu kad se to događalo. Kako ste vidjeli taj njegov dolazak?

Kao prvo, znao sam njegovog oca jako dobro. Nekad smo imali i zajedničke treninge u Dinamu. Niko je bio najmlađi kapetan Dinama, a u to vrijeme bio je zvučno pojačanje za Hajduk. Torcida se skupila, bili su puni stadioni, na trening je dolazilo 1000 ljudi.

Ali nismo mogli napraviti iskorak jer ne možete u nogometu vrtjeti priču oko jednog igrača. Opet nije bilo novaca u klubu. Kranjčarov dolazak bio je financiran od jednog gospodina koji je, mislim, vlasnik jedne marine. On i Štimac su svoj novac dali kako bi doveli Niku Kranjčara.

Ne mogu reći je li on od kluba primao plaću. Znam da nije direktno kupljen iz blagajne Hajduka. Bio je to odličan potez za Hajduk jer se Kranjčar kasnije prodao u Portsmouth. Navijači i građani su ga u Splitu prihvatili jako dobro. 

U kakvom ste odnosu bili s njim? Ipak ste obojica prošli sličan put, stigli iz Dinama u Hajduk.

Uvijek sam na Niku gledao kao klinca, nismo se družili puno jer je među nama velika razlika u godinama. Ja sam u Dinamu bio već izlazni junior, dok je on imao 12-13 godina. Bio je zanimljiv tip, vrlo pristojan i povučen.

I vrlo velik talent. Imamo vrlo dobar, korektan odnos, čuli smo se kad mu je otac umro. Moram doći u Zagreb i odati mu počast. Otac Kranjčar je bio veći radnik, mašina na terenu, a sin mislim da je veći talent od oca. Ja sam uvijek više za rad nego za talent.

Je li Niko Kranjčar najbolji igrač s kojim ste igrali u karijeri?

Ma bilo je boljih igrača od njega. Ja sam igrao s Derekom Boatengom u Izraelu, koji je bio proglašen za jednog od 10 najboljih igrača svijeta do 20. godine. Igrao sam i s Galom Albermanom, bio je i jedan igrač, preziva se Mirošević, ali je rođen u Čileu.

To su bili sve strašni igrači. Pored njih bi Niko Kranjčar bio prosječan. No on je napravio sjajnu karijeru. Ovi igrači su isto napravili karijere, ali nekim svojim putevima. 

Nakon šampionske sezone uslijedilo je veliko razočaranje. U Hajduk je stigao Ćiro Blažević, ali rasprodana je momčad i Hajduk je ispao iz Europe od Debrecena, što je jedan od gorih debakala u povijesti kluba.

Ćiro Blažević je bio najgori trener u mojoj karijeri. On je samo vikao, derao se, galamio. Evo, na primjer, jednom mu je Vejić tako spustio u autobusu... Uvijek sam sjedio iza sa starijima, uvijek smo se dobro zabavljali. Igor Musa bio je zadužen za viceve i provalio neki vic, a ja u suze od smijeha, tako sam se glasno smijao da se Ćiro digao i došao do nas.

Kaže: "Djeco draga, recite nam tko se tako glasno i slatko nasmijao." Nitko ništa ne govori, a ja dignem ruku. I ovaj počne vikati: "Ti, ti se smiješ! Pa ti se trebaš zakopati tri metra u crnu zemlju!" Onda mu je Vejić rekao da se smiri i da ne ruši dobru atmosferu. "Nitko se ne treba zakopavati u zemlju", rekao je Vejić i završio tu priču. 

Dakle, dovođenje Ćire je bio loš potez za Hajduk?

Po meni jest. On je loš trener. Znao je puno pričati, mogao je motivacijski izvući dosta iz igrača. No njegovi treninzi trajali su do 50 minuta i nisu imali nekakvog velikog efekta. Ljudi ne žele to reći jer je čovjek preminuo. I meni je žao Ćire, poznavao sam ga.

Ali, trenerski gledano, to je bilo ajme majko. Da smo imali boljeg trenera, po meni bismo napravili boji rezultat u Europi. Marketinški je Ćiro bio odličan. Navijači su zbog njega dolazili na stadion, družio se dosta s ljudima, na Rivi nije mogao sjesti bez da ga zaustavljaju, grle, ljube...

Bio je narodni čovjek, voljeli su ga ljudi. Nikakav dojam na mene nije ostavio kao trener ni kao osoba. Nikad mi nikakav koristan savjet nije dao. Ćiro je bio medijski vrlo jak. Nije dao da se piše protiv njega. Prodavao je sebe na kavi na Pazaru ili na punom Poljudu, nebitno. Meni osobno je uništio transfer u Bordeaux vrijedan tri milijuna eura.

Na primjer, Cico Kranjčar je meni ostavio dojam odličnog trenera i osobe. Kad ti se čovjek obraća s poštovanjem, kad ti normalno objasni što želi od tebe na terenu, vidiš tu njegovu trenersku kvalitetu. Kod Ćire je to bilo teško jer je on bio stalno pod nekakvim pritiscima. On je bio šarmer, populist, politički i medijski moćan. Ali kao trener nije ostavio dobar dojam.

Je li vam poraz od Debrecena 5:0 ujedno i najgori u karijeri?

Jest. Ali prije te utakmice imali smo vrlo negativnih tjedan dana. Hajduk je najedanput prodao osam igrača. Preko noći je nestalo osam igrača iz prvih 11. Na pripremama smo igrali s Vejićem, Bartulovićem, Neretljakom... Najednom više nema tih igrača.

Nije bilo obrane. Neki su sami isplatili svoje klauzule i otišli iz Hajduka kao slobodni igrači za bolji novac. Hajduk to nije mogao pratiti i ostali smo s igračima koji nisu imali puno nastupa. Ni ja protiv Debrecena nisam bio vau, ali za tri dana sam opet bio igrač utakmice.

Gledao sam video te utakmice. Kod njih osam igrača igra lijevom i desnom. Kod nas svi igraju samo desnom nogom. Mi smo znali neke slabe točke, ali nismo mogli doći do njih. Kranjčar je pokušavao, ali nije mogao sam. Nismo imali kvalitetu.

Upravo od te utakmice Hajduk je, čini se, samo godinama tonuo.

Vidite, kad dovodite trenera, morate znati koga dovodite. Oni su doveli Ćiru Blaževića i mislim da je nakon nešto više od četiri mjeseca dobio otkaz. Nije izdržao ni polusezonu. Hajduk je tad bio nekvalitetno vođen, uprava nije vukla dobre poteze. Danas je drugačije. Hajduk je stabilan, imaju viziju što žele, ali fali novca.

Klub je jedna velika zajednica s puno plaća, puno familija, to nije lako hraniti. Torcida ne može napuniti stadion na baš svakoj utakmici da bi Hajduk imao milijun eura od ulaznica. To je nemoguće. Ne možeš živjeti od navijača, moraš dignuti marketing i prodaju igrača.

Hajduk treba učiti od Dinama. Na primjer, prva ponuda za Šutala je bila 15 milijuna eura pa su u klubu rekli "ajde bježite". 15 milijuna! Hajduk nije prodao nikad igrača za takve novce. Postoji razlika zašto se iz Hajduka prodaju igrači za manje novca nego iz Dinama.

Nakon Hajduka kratko ste bili u švicarskom Xamaxu. Ondje vas je također vodio Ćiro Blažević.

Tako je, on je tražio da ja dođem. A u to vrijeme mi je Štimac rekao da će vratiti Pletikosu. Onda sam rekao: "Okej, vratit ćeš Pletikosu koji nije branio tri godine." Ali Štimac mi je objasnio da ne može Pletikosi reći "ne" jer je dijete Hajduka i jer država ima interes, Pletikosa je još uvijek bio golman reprezentacije.

Shvatio sam odmah o čemu se radi. Bilo mi je najviše žao jer sam zaustavljen u razvoju, mogao sam još tri-četiri godine biti prvi golman Hajduka. Skužio sam da mi se traže i najmanje greške na treninzima i utakmicama. Pa sam otišao kod Ćire u Xamax. 

Kakva su vaša iskustva iz Švicarske?

Došao sam u jednu neizglednu situaciju. Klub je trebalo spašavati od ispadanja iz lige. Ušao sam tad u negativan odnos s Ćirom. Ja nisam osoba koja psuje, ne volim to, a Ćiro je puno psovao u to vrijeme. Bio je nervozan, nije dobio pojačanja, nije mu ih predsjednik doveo. A da bi ostao u švicarskoj ligi, moraš imati par igrača koji će raditi razliku.

Švicarska je tad bila slična kao Bundesliga. Jednom smo se zakačili Ćiro i ja i od tad sam s njim komunicirao preko suigrača. Rekao sam mu da mi se više ne obraća jer neće biti dobro. Zadnja dva mjeseca u klubu nisam branio. Jednom nogom sam i bio tad u Izraelu jer sam dobio ponudu pa sam bio smiren.

Ćiro se nije pokazao kao odgajatelj igrača, bio sam dobar golman, a on je prema nama igračima bio vrlo zatvoren. Pa nisu baš svi hrvatski igrači idioti i lijenčine. Ja sam odgojen na ulici, znam kako stvari funkcioniraju. Naučio sam nešto iz tog konflikta s Ćirom. Nije to zapravo bio konflikt, već izljev bijesa koji su okusili mnogi igrači, ali ja nisam dao na sebe.

Znam puno igrača iz Dinamove generacije koji su patili zbog njega i tog njegovog bijesa. Njihova kvaliteta nikad nije došla do izražaja. Postoje ljudi koji su osjetljiviji i koji su čvrsti. Sve to ovisi o odgoju. Mene su odgojili da sam kao beton i ja sam to odrezao odmah. Rekao sam da mi je bolje biti na klupi nego igrati za njega.

Gazda nam je ostao dužan novce, dvije plaće nam nije dao. I taj ugovor je slagao Ćiro Blažević. Kaže: "Sine, potpiši, sve je to beton, nema valjanja, ovo je Švajc." Ja mu kažem: "Šefe, to ide vama na dušu ako nas ovaj nešto zavalja." I onda smo saznali da smo igrali osam mjeseci na crno, nismo imali ni radne vize.

Imali smo veliku sreću da nismo bili deportirani iz Švicarske i da nije porezna uprava došla i kaznila nas. Kao oni pravi klošari smo bili. To obično rade, da se nitko ne naljuti na mene, s ljudima iz Libije ili Zimbabvea. Pitali smo i gazdu gdje su nam radne vize, on je odgovorio da je to u procesu i da će uskoro doći.

Imao je on kasnije i problema zbog toga, završio je možda i u zatvoru zbog nekih drugih stvari. Tad je ta radna viza koštala 20 tisuća franaka, mislim. Jer su drugačiji bili zakoni za obične radnike i nogometaše. Gazda Xamaxa nikad to nije platio. Danas to više ne postoji, imaju igrači agente i menadžere koji se brinu o svemu. Tad je samo bilo važno agentima da se uzme postotak.

Uslijedio je odlazak u Izrael...

U Izrael nisam došao s namjerom da se preselim za stalno. Ali shvatio sam da je život tu top. Cijenili su me i poštivali, dobro sam branio. Uz to, tu su isto sunce i more, nema blata, nema hrvatskog šminkanja, tu su krv, rad i znoj. Radio sam razliku tu na terenu, a upoznao sam i ženu, imam troje djece.

Promijenili ste u Izraelu ime i vjeru?

Ime sam promijenio jer me nikad nitko nije zvao Tvrtko, svi su me uvijek zvali Kale. Izraelci nisu znali izgovoriti moje ime, isto su me svi zvali Kale. Pa i majka me nekad zove Kale. I onda sam ja rekao da ću si ostaviti ime Kale i uzeti prezime od bake, koja je porijeklom Židovka.

Bio sam s njom jako povezan pa neka živi sjećanje na nju. Umrla je mlada u 50. godini. A u vezi vjere reći ću samo da nije bitno jesi li musliman, kršćanin, židov... Vjera nije problem, ljudi su problem. Tu sve počinje i sve završava. 

Kako su vaši bližnji prihvatili sve te promjene?

Nemam tu problema, ja sam čovjek modernih pogleda na svijet. Moji prijatelji nisu nikad oko toga radili neku famu. Sve ovisi kakav krug ljudi imaš oko sebe. Ja ne provociram nikoga time, ne hvalim se, to je moja privatnost. Poštujem druge i neka oni poštuju mene.

U brojnim hrvatskim medijima se prije 13 godina pisalo da niste htjeli pomoći hrvatskoj reprezentaciji da se pripremi za utakmice protiv Izraela u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Je li to istina?

To nije istina. Htio sam tad tužiti hrvatske medije. Čak mi je i brat imao nekakvih problema. Nisam imao pojma o tom događaju jer sam se u to vrijeme ženio. Bio sam zaokupljen organizacijom svadbe. Bio sam tad igrač Beitara i nisam pet dana trenirao s klubom zbog svadbe, dali su mi slobodno.

Vidio sam i da mi je nešto Vedran Runje kao odgovorio jer sam ja nešto rekao. Ali nisam ništa rekao, u tome je problem. Runje je komentirao izmišljenu izjavu i ne mogu mu zamjeriti. Sreo sam Runju i rekao mu: "Stari, ja ti nemam veze s time." Nikada ne bih ništa rekao protiv hrvatske reprezentacije.

To su priče za prodati novine i nemaju veze s istinom. Nisam imao ni vremena tužiti te novine, zbog cijele te procedure. U toj sam priči ja ispao neki izdajnik, a zapravo sam došao na tu utakmicu u Tel Aviv s hrvatskim šalom, sjeo sam i navijao za svoju Hrvatsku. Sad baš da ću pričati protiv Hrvatske pa onda ići navijati za nju... Nisam baš toliki psihopat.

Nakon nogometne karijere kratko vrijeme ste se bavili bodybuildingom i išli na natjecanja.

Kao dijete sam imao san da se okušam u tome. Gledali smo svi filmove Chucka Norrisa, Arnolda Schwarzeneggera, Brucea Leeja... To su nam bili idoli. Onda sam ja jedan dan rekao da ću, kad budem imao vremena, pokušati doći do neke razine u bodybuildingu.

Nemam šanse biti kao Schwarzenegger. Jedno vrijeme sam se bavio utezima i spremao sam sebi hranu. Prehrana je vrlo bitna. Uspio sam se za pet i pol mjeseci dovesti do razine da budem kako treba. Profesionalci se bave time 12-13 godina.

Osvojio sam treće mjesto u Izraelu. Uzeo sam to kao hobi i izazov. Možda bih se bavio time da nemam djecu i ženu te da se ne bavim nogometom. Nemam sad vremena za te stvari jer one iziskuju jako puno vremena. Ali naučio sam puno o ishrani. Da sam znao to kao nogometaš, moje tijelo bi bilo u puno boljem stanju. 

Je li postojala neka mogućnost da zaigrate za reprezentaciju Izraela?

Postojala je. Ali u to vrijeme sam igrao u Hapoel Haifi, koja nije bila tako velik klub. Uvijek smo bili na sredini tablice. Predsjednik je bio Amerikanac, koji nije htio previše ulagati. Ali ja sam jako dobro branio. Jedan dan sam vidio tadašnjeg izbornika Izraela.

Kako se ničega ne sramim, otišao sam ga pitati hoće li me pozvati u reprezentaciji. On je mene nekad htio dovesti u Maccabi Haifu, ali nije uspio. Onda sam ga pitao zašto me ne zove u reprezentaciju. Bio sam spreman sve prihvatiti.

Znao sam da brane slabiji golmani od mene i s manje iskustva. Rekao sam mu samo da me zove na neki trening, na probu sedam dana pa da vidi kakav sam. I on meni odgovara: "Kad bih ja tebe pozvao u reprezentaciju, ti bi mi svojim karakterom i profesionalizmom svu trojicu golmana razjebao."

Rekao sam da me zove kad shvati da mu trebaju karakterni igrači. No uvijek je zvao igrače koji nisu bili za tu razinu. Onda sam shvatio kakav je odnos Izraelaca prema sportu. No u Izraelu su me uvijek cijenili, pogotovo navijači. Pet puta su mi zaredom u Hapoel Haifi dali nagradu koja je tamo kao Hajdučko srce u Hrvatskoj.