NAPOLI i Barcelona remizirali su na San Paolu (1:1) u prvom dvoboju osmine finala Lige prvaka. Za Katalonce je to dobar rezultat pred uzvrat na Camp Nou, ali igra u gostima još je jednom bila zabrinjavajuće loša.

Barcelona - najgori gost nokaut faze Lige prvaka

Nevjerojatno je koliko loše Barcelona igra u gostima kada je riječ o nokaut fazi Lige prvaka. Apsolutna impotencija u posjedu i loša struktura napada nije problem od jučer, već je to Barcina boljka koja traje od zadnje osvojene Lige prvaka, one u sezoni 2014/15. 

U srcu razlike između domaćih i gostujućih izdanja leži i Barcelonin najveći problem, a to je nedostatak sustavnih rješenja u napadu koji rezultira lošom igrom kakvu smo mogli vidjeti i sinoć. 

Suparnici im u pravilu sa zadovoljstvom prepuste posjed lopte i nastoje ih ugroziti iz kontranapada, a Barceloni u gostima posjed najčešće nije dovoljan. To nije posjed koji vodi kontinuiranom pritisku na suparnička vrata, već pasivno držanje lopte koje nudi prividnu kontrolu utakmice, a onda i dobar rezultat s gostovanja. Posjed je moćno oružje nametanja ritma utakmice i držanja suparnika tamo gdje on to ne želi. Ali kada posjed postane svrha sam sebi, a suparnik osjeti da iz njega niste opasni, tada on kontrolira ritam i zbivanja. 

Grafika: Sofascore za IndexSport

Prije je Barcelona koristila posjed kao sredstvo da umrtvi protivnika i pronađe rupu u njegovim obrambenim rotacijama. Danas tim posjedom mogu umrtviti samo sebe. Ako Barcelona prođe dalje, a nastavi ovako igrati, postoji velika opasnost da nastradaju od ekipe koja ima više talenta od Napolija. 

Problem Barcelone je i taktički i kadrovski

Problem Barcelonine pozicijske igre je boljka koja traje više godina, a Quique Setien u malo više od mjesec dana mandata nije dao naslutiti kako će ubrzo pronaći rješenje. 

Napoli se nakon zabijenog gola povukao u nizak 4-5-1 blok u kojem su zatvorili sve opcije kroz sredinu terena i Barceloni dozvolili prostor na boku, ali gost je to prerijetko koristio. 

Često su se mogle vidjeti ovakve situacije:

Na lijevom boku ima dosta prostora za Juniora (strelica) da probije stranu. De Jong pravilno ulazi u sredinu kako bi natjerao Napoli da se suzi. Međutim, Griezmann se bespotrebno izvlači široko, usporava protok lopte i zatvara jedini koridor kroz koji Barcelona može ući u završnicu. 

Ovakav nedostatak koordinacije u kretnjama između veznih i prednjih igrača u stvaranju pozicijskog viška bio je prisutan kroz čitavu utakmicu i osnovni je uzrok dosadne, spore i mlitave Barcelone u napadu. 

Kadrovski problem koji se nedovoljno naglašava u Barceloni je nedostatak veznih igrača koji driblingom mogu stvoriti višak, kao što je nekad radio Iniesta. Imati igrača koji protiv niskog bloka može stvoriti višak na malom prostoru često je ključ pobjede. Kada bi Barcelona imala takvog veznjaka, možda ne bi postojala tolika potreba da se Messi povlači duboko u veznu liniju te bi loptu češće primao u zoni u kojoj je najopasniji.

Činjenica da je Messi jedini dribler u ovoj ekipi olakšava obrambeni posao suparniku koji zna da devet suparničkih igrača u polju može čuvati bez straha da će ih izbaciti iz igre. Za usporedbu, zamislite koliko bi se Napolijeva obrana morala drugačije ponašati kada bi na desnom krilu Barcelona imala, recimo, Jadona Sancha, a ne Artura Vidala. Ovako suparnik zna da mora udvajati samo Messija, a čak ni Messi ne može uvijek igrati protiv toga.

Kritike na račun Rakitićeve igre u sinoćnjem ogledu uvelike su preuveličane. Ni Busquets, ni de Jong, ni Rakitić nisu igrači koji mogu dati puno više u ovakvim okolnostima. Ne mogu driblingom stvoriti višak, a način na koji Barca napada nimalo se ne podudara s njihovim vrlinama u igri. Kada sustav stilski ne odgovara nijednom igraču u ekipi, onda je krivica samo trenerova.