Foto: Ghd

U PONEDJELJAK ujutro sam se probudila već u 6 ujutro. Inače uvijek gunđam i čekam zadnji trenutak da ustanem iz kreveta, ali ovaj put nisam mogla dočekati pola 9 da izletim iz kuće. Srce mi je lupalo kao ludo, nisam znala ni što ću ni kako kad ga ugledam, ali samo mi je jedno bilo važno - napokon ću ga vidjeti. Toliko  mi je nedostajao preko vikenda da me sve boljelo. I sama pomisao da bi ga mogla izgubiti me ubijala. Zapravo ni sama nisam mogla objasniti odakle sada odjednom tolika količina emocija prema Marku.  Je li stvar u tome da sam potiskivala osjećaje ili sam jednostavno malo zabrijala? Ne znam ni sama, ali ako jesam zabrijala, onda sam stvarno majstor u zabrijavanju.

Došla sam u ured u 10 do 9. Marka još nije bilo, kroz staklo sam vidjela da mu je ured  prazan. Možda to i nije loše, da sam prva stigla. On uvijek kad dolazi pogleda put mog ureda, nasmije se i mahne. Sad ćemo vidjeti što će napraviti kad se pojavi. 9 i 10, još uvijek ga nema. Čudno, on nikad ne kasni. U pola 10 više nisam mogla izdržati, poslala sam mail Jagodi, našoj tajnici. "Jagoda, znaš li možda gdje je Marko? Trebam ga nešto oko natječaja koji radimo. P." Pao mi je mrak na oči kad sam dobila odgovor: "Petrica, nema ga danas. Uzeo je slobodan dan." Jebeno. Napravio je to namjerno, znam da je. I znam da će se u jednom trenutku morati pojaviti na poslu, ali ja više nisam mogla čekati. Jednostavno nisam.  Nisam htjela zvati ni Vedrana i Evu jer sam znala da će me pokušati odgovoriti. Samo sam zgrabila torbu i izletjela iz ureda. Morala sam ga vidjeti, odmah.

Uopće se ne sjećam puta do Markove kuće. Samo se sjećam sebe, pred njegovim vratima. U trenutku kad sam pozvonila uhvatila me panika. Tek tada mi je došlo do glave da možda to ipak nisam smjela napraviti i da zapravo nemam pojma što ću mu reći. Kad sam i pomislila okrenuti se i otići, on je otvorio vrata. Izgledao je loše, jako loše. To je bio dobar znak. "Petra, šta radiš tu? Sad nije trenutak." rekao je čim me ugledao na vratima. "Kako nije? Želim da to riješimo sada. Što god mi imaš za reći, ja ne mogu čekati dalje. Umrla sam ovaj vikend od muke i onda se ti još danas ne pojaviš na poslu.". Marko me prekinuo u pola rečenice:"Petra, rekao sam ti, nije trenutak. Molim te idi." Ali nisam se ja dala. "Znam da sam zajebala, znam. Ali ne možeš me kažnjavati narednih 10 dana šutnjom. Ne možeš. Jasno mi je što sam napravila ali daj da razgovaramo. Neću se maknuti odavde dok ne porazgovaramo."

U tom trenutku je Marko otvorio vrata  do kraja, gurnuo me u stranu i izašao za mnom iz stana. Na trenutak sam u stanu ugledala neku stariju ženu i dvojicu muškaraca. Ništa mi nije bilo jasno. "Dobro Petra, koji ti je kurac? Jel ti moram tisuću puta ponoviti da sada nije jebeni trenutak? Jel moram?". Bio je to Marko kakvog nikad nisam vidjela. Počeo je urlati držeći me jako za ruke. Sve me boljelo, suze su mi krenule. Znala sam da nešto ne valja ali nisam mogla skužiti što. I nije mi bilo jasno tko su oni ljudi u stanu. "Sad se lijepo okreni i otiđi. I ne javljaj mi se, jesi čula? Imam dovoljno svojih problema da bi sad i tebe tješio.", bijesno mi je izustio. "Ali Marko, molim te, reci mi što se događa? Ništa ne kužim.", rekla sam pokušavajući se osloboditi iz njegovog stiska i zagrliti ga. "Otac mi je imao moždani, loše je. Nemam sad vremena za pizdarije i tvoje ispade, ok? Hajde se lijepo sad okreni i nestani.", rekao je, ušao u stan i zalupio vratima.

Ne znam ni sama koliko sam vremena stajala kao kip pred njegovim vratima. Osjećala sam se ko zadnje govno. Prvo zato što sam mu došla na vrata potpuno nenajavljena kao nekakva luđakinja. Nisam uopće razmišljala o tome da čovjek možda zaista ima neki problem, da možda nije sam u stanu. U mom paralelnom svemiru se sve naravno vrtjelo oko mene. On pati, zbog mene naravno, pa zato nije došao na posao. Teško mu je, zbog mene naravno, pa zato tako loše izgleda. Bože, koji sam ja kreten. Iako se ponio grozno prema meni, iako mi je zalupio vratima pred nosom, vikao na mene i gurao me, nisam mu mogla ništa zamjeriti. Sigurno sam u ovoj situaciji bila zadnja osoba na zemaljskoj kugli koju je želio pored sebe. I to je ono što me jedino zaboljelo. U teškoj situacija ja nisam mogla biti pored njega i što je još gore, on me uopće nije htio pored sebe. A što je najgore od svega, za sve to sam sama bila kriva.

Tek u tom trenutku sam shvatila što sam napravila i što bih točno mogla zbog toga izgubiti. Znala sam da trebam pustiti, dati vremena da sve sjedne na svoje mjesto. Marko je bio u pravu, on sada definitivno ima važnijih stvari na pameti od našeg odnosa. Ja sam sama kriva što je tako. "Jako mi je žao zbog tvog tate. Oprosti što sam uletjela ko furija, nisam imala pravo. Ako ikako mogu pomoći, znaš da sam tu. Žao mi je zbog svega. Drži se. P.", natipkala sam brzinski i poslala. Znala sam da ću, budem li imalo razmišljala, vjerojatno opet napravit neku glupost. Ovako sam se mogla i dalje nadati da će se Marko u jednom trenutku ipak javiti.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.