Foto: Blanco

KAKO to obično biva, ni jutro nakon nisam znala što da radim. Marko me poprilično šokirao večer prije. Ok, znala sam da mu se sviđam, ali i sam je bio poprilično ležeran. Nismo se viđali svaki dan, nikad nije postavljao suvišna pitanja, niti se ponašao kao da trebam nešto objašnjavati. Zato je nekako sve i teklo tako lijepo i jednostavno. I baš sa mjerom. Puštao me na miru kad je trebalo i bio sladak i pažljiv kad je trebalo. Mislim da baš zato nisam ni sekunde razmišljala o prirodi našeg odnosa.  Sve je tako lagano teklo, baš onako kako treba i činilo se sasvim prirodnim. I onda bum. Dobar dan, ovo su moji prijatelji.

Prvo što sam jutros ugledala kad sam otvorila oči, bilo je njegovo lijepo lice i kosa koja mu je padala preko očiju. Spavao je još uvijek, a mene je obuzela neka toplina u želucu. U tom trenutku sam shvatila - on je zapravo jedan super tip i  ne kužim zašto sam uopće razmišljala o tome da odem na date sa Lukom M. Ako ništa drugo, Luka M. i ja smo imali svoju priliku. Marko je zaslužio da dobije svoju. Ja sam zaslužila da dobijem priliku da pokraj mene bude netko tko je normalan i staložen. I kome je stalo. A Marko je to sve pokazao. I više od toga. Pokazao je da je i sam nekad već nastradao ali da je spreman otvoriti se opet i pokušati. Uvukla sam mu se u krilo i zaspala. Nekako sam baš znala da mi je tamo i mjesto.

Luku M. sam nazvala kasnije dok se Marko tuširao. Nije se javljao. Pa se opet nije javljao ni dva sata nakon toga. Vjerojatno radi. Pa sam poslala sms. "Sorry, ne mogu večeras. Zapravo ne mogu uopće. Nije nikakva drama, samo nema smisla. Pričat ćemo neki drugi put, ok?" Glupa poruka, ali što da radim? Odmah sam je izbrisala, nisam željela da je Marko slučajno vidi i pomisli ne znam što. Po prvi put nakon dugo vremena, znala sam točno što želim. Odmah sam Vedranu poslala poruku.  "Znam da si rekao da je zabava in, ali ja hoću samo njega, Marka. Fakat mislim da se za njega isplati boriti. Ljubim te. P." Neće biti sretan, ali zna on dobro kakva sam kad nešto naumim. Nitko me ne može odgovoriti i točka.

Luka M. se nije javljao. Ništa čudno, vjerojatno je ljut. Tipične igrice kakve igra kad mu nešto nije po volji. Ali nije me uopće bilo briga. Cijelo popodne sam provela na Markovom kauču. Ne znam kako to objasniti, ali u tom trenutku mi ništa više nije ni trebalo. Odjednom me uopće više nije bilo briga za ništa i nikoga. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala onaj grozni čvor u želucu zbog svega što se dogodilo zadnjih par mjeseci. Nevjerojatno što curi u glavi napravi jedan susret s njegovim prijateljima.

Da se mene pitalo, ne bi se do sutradan maknuli s tog kauča. Ali, najbolji prijatelj je najbolji prijatelj. Njegov rođendan se ipak ne propušta. "Ok, ali moramo do mene da se presvučem. Ne mogu u odjeći od jučer na rođendan." "Ok, ali moramo požuriti. Pola 8 je, a tamo moramo biti do 9. Znam koliko tvoje spremanje traje. Ajde ljubavi, nemoj da puno kasnimo.", gunđao je Marko. Ljubavi? Nisam ništa komentirala, ali sam bila jako sretna kad me tako nazvao. Svidjelo mi se što oboje očito osjećamo da su se neke stvari među nama promijenile, produbile.

Na putu do mene smo malo zapeli. Kao dvoje klinaca, stali smo uz cestu na Jarunu i ljubili se. Vrtjelo mi se u glavi. Bila sam baš onako tinejdžerski sretna. Oko 8 smo bili pred kućom. Smijala sam se kao neka šiparica njegovim glupastim šalama. I sve je bilo idealno dok nisam ispred zgrade ugledala Luku M. Prvo mi ništa nije bilo jasno. A onda mi je srce stalo. U sekundi sam shvatila da se sprema sranje. I to veliko. "Petra, gdje si ti? Jesi spremna? Ne možeš u toj jakni na motor.", vikao je Luka M., a onda ugledao Marka. I Marko njega. "Petra, što se događa?", gotovo u isto vrijeme su oboje pitali. Nisam znala što da kažem. U glavi mi je bubnjalo. Odakle sad prokleti Luka M. tu? On nikako nije trebao sada biti tu. Ne kužim. "Petra, šta nemamo dogovor u 8? Ne kužim.". Činilo se kao da je stvarno zbunjen.

Marko je cijelo vrijeme stajao iza mene pa mu nisam ni vidjela lice. U jednoj sekundi sam skužila da je sigurno povezao dva i dva. Tako sam htjela propasti u zemlju. Okrenula sam se, on me samo pogledao, okrenuo se i otišao. Bio je to najtužniji  pogled koji sam ikada vidjela. Vikala sam za njim, zvala ga da se vrati, ali ništa. Auto je već odavno nestao iz vidokruga kad sam se okrenula prema Luki M. "Dobro, koji kurac radiš tu? Reci mi, koji kurac? Jesam ti lijepo rekla da neću nigdje s tobom?", urlala sam na njega iako sam znala da je on najmanje kriv za ovo sranje. "Petra šta ti je? Mobitel mi se isključio, nisam imao punjač sa sobom ako si me zvala. Nisam znao da je problem ako jednostavno dođem tu. Ni prvi ni zadnji put. Tko je uopće taj frajer?" "Molim te, samo idi. Otiđi, molim te.", rekla sam mu i krenula prema ulazu.

Sve što sam vidjela pred sobom je bio Markov pogled. Jebeno tužan i razočaran. Bilo me sram jer sam skužila kako me on vidjelo u tom trenutku. Mogu misliti kako je izgledalo. Pogotovo iz njegove perspektive. Nazvala sam ga nekoliko puta. Znala sam da se neće javiti. Pa sam mu poslala poruku. "Molim te javi se nekad, bilo kad. Jebeno mi je žao zbog ovoga ali nije onako kako se čini. Molim te Marko." Bila sam očajna. Ali sam stala. Znala sam da sam generalno zajebala i da mu trebam dati vremena. I nadati se da će se ipak javiti. Još večeras.