Foto: Ilustracija Index

LJUBAV izvlači ono najgore iz ljudi. Dva tjedna nakon prvog spoja s Dorianom, imala sam nekoliko neželjenih nuspojava o kojima sam morala brinuti: Ljutita Martina koja misli da su njeni bivši dečki spremni za otpad i da ih više nitko, nikada ne smije pogledati; teleći osmijeh od uha do uha (ne toliko neželjena nuspojava koliko hendikep na sastancima na kojima izgledam napušeno) i ne jedan, nego dva bivša dečka koji su baš sad, kada imam dečka (iako nije službeno dok ne stavim na Fejs, tako se barem priča) odlučili da sam ja ljubav njihovog života i da me trebaju otrgnuti iz ruku "lošeg" tipa koji me se dočepao.

Čovjek je čovjeku majmun

Tko god nas je dizajnirao (nisam vjernica i uvijek ću radije reći da smo nastali iz bilo koje kombinacije osim one u Bibliji) napravio je od nas potpune idiote. Ljudi su idioti, i ne govorim to u lošem smislu ili s ciljem da nekog uvrijedim - govorim to poučena vlastitim iskustvom i dokazima koji su svugdje oko nas. Kako drugačije objasniti lika koji kupuje preskupi auto koji ne može ni natankati do kraja (bez da ode na mjesečni post i štedi na toalet papiru, koji mu ni ne treba jer ne jede), s ciljem da impresionira curu koja također štedi na toalet papiru kako bi si mogla kupiti novi iPhone i impresionirati spomenutog lika, a sve s ciljem da zajedno odaju dojam super fensi para koji uživa u životu u stilu "zvijezda" iz časopisa koje rade istu stvar? I tu se dešava začarani krug. Ona misli da ga mora impresionirati kvalitetama koje nema (ekstenzije, umjetni nokti, solarij), on razmišlja na isti način, a pozajmljivači Brzih kredita trljaju ruke. Bilo bi puno lakše kad bi se tip i cura našli na kavi, na kojoj bi on rekao: "E, ja nisam bogat", na što bi ona odgovorila: "E, moja kosa je umjetna", i odšetali bi zajedno u (besplatni) suton kao najnormalniji ljudi. Ali ne, ljudi su dizajnirani tako da žele ono što ne mogu imati, pa tako i dvojica mojih bivših žele na kavu sa mnom. Jedan od njih mi je napisao pismo na Facebooku.

Svatko ima svoj model

Nisam jedna od onih koji misle da se ljudi nikada ne mijenjaju, i uvijek ću dati šansu nekome da se iskupi za ponašanje koje nije bilo dobro, ali nisam ni glupa. Pismo mog bivšeg bilo je kao Crkvena propovijed: Inspirativno, dugačko i potpuno uvredljivo za bilo koga sa IQ-om većim od 12. Njegove klišej rečenice poput: "Bio sam slijep, ali sada vidim" i "Bio sam mlad i nezreo, ali život me vratio na pravi put" možda bi upalile na sastanku anonimnih alkoholičara, ali kod mene su samo izazvale navale smijeha. Da se razumijemo, nisam bezosjećajna i hladna, ali činjenica da mi je proces preobrazbe kratkoročne memorije u dugoročnu još uvijek poprilično funkcionalan nije ostavila mjesta za bilo kakvu drugu reakciju. To je tip koji me zvao Burke dvije godine. Tip koji je jednom namjerno prije mog dolaska pozvao još jednu curu, samo da bi me naživcirao. Tip čija me nova cura (prije našeg prekida) dodala na Facebook i provocirala statusima o mom (tadašnjem) dečku. Bila je zgodna (ako se palite na tip Ukrajinske prostitutke), vrlo prpošna (pod prpošna mislim sise toliko velike da vjerojatno imaju vlastitu atmosferu) i pod opis sebe je stavila jednu jedinu riječ: Model. Model. Sigurna sam da ni Naomi Campbell  ne bi napisala takav opis, ali ova jest. Moj se (sada preobraženi bivši) zaljubio preko ušiju.

Stockholmski sindrom uvijek pali

Svaka veza ima jednu osobu koja više daje, i jednu koja više uzima, a u našoj je taj odnos bio kao odnos Vlade i naroda. On je bio Vlada, ja sam bila napaćeni narod koji nikada nije protestirao. Oćeš ručak? Može. Počistim ti stan? Apsolutno. Seks? Biraj kad, gdje i kako. Nema problema, javi mi 5 minuta prije da idemo nekamo, ne smeta mi što se prema mom vremenu odnosiš kao da nije važno. Bit ću dobra prema njemu, pa će skužiti moju vrijednost. Jel tak? NE. Mama koja klincu svaki put kupi igračku koju želi neće u klincu razviti osjećaj poštovanja i ljubavi, nego osjećaj da može dobiti što hoće, kad hoće, bez imalo truda. Moj bivši se nauživao All inclusive tretmana dok smo bili zajedno, a onda je prešao na Model. Model je imala sasvim drugačiju percepciju odnosa u vezi: Moj glasni, autoritativni, alfa mužjak od bivšeg u nekoliko se mjeseci pretvorio u plastelin koji je Model modelirala kako je htjela. Što ga je više gnječila, to je mekši postajao. Od tipa sa stavovima i pretvorio se u tipa s njenim stavovima. Zadnje što sam čula o njemu bilo je to da, osim što čisti, pere i kuha za nju, ima zabranu konzumiranja kebaba. Ne zabranu u smislu "voljela bih kada bi izbjegavao kebab", nego u "pojedeš li kebab nema seksa tjedan dana i derat ću se na tebe pred svim tvojim prijateljima/poznanicima/slučajnim prolaznicima" smislu. Tipovi inače organiziraju tulume kada im cure odu na put, ili provedu vikend u raju sačinjenom od pive i pornića, ali za mog bivšeg, odlazak Modela iz grada značio je samo jedno: Kebab, i to puno njega. Sigurna sam da bi za momačku umjesto striptizete zaželio veliku šipku na kojoj se vrti meso. Model ga je ostavila (sa kreditom za auto i WC-om punim jednoslojnog toalet papira) i krenula u nove pobjede. A on je meni odlučio napisati pismo.

Želi ono što imaš!

Jednom sam kupila cipele koje nisam željela. Situacija je bila tipična: Stajala sam u dućanu i pogledom okrznula par crvenih štikli koje me nisu oduševile. Krenula sam dalje, a onda sam vidjela kako ih jedna cura podiže i gleda. U tom su trenutku do tada nepoželjne cipele postale sveti gral koji moje noge moraju osvojiti, a cura koja ih želi neprijateljica broj jedan. Kada ih je na tren spustila, zgrabila sam ih kao što moj bivši grabi kebab kad Model ne gleda, i tražila prodavačicu broj 37. Bio je to zadnji broj. Njihova vrijednost u mojim očima je dodatno porasla, a činjenica da ih cura pored mene želi u meni je probudila natjecateljski duh: Imat ću ih, imat ću ih pa makar me žuljale, samo da ih ona nema. Kupila sam ih, a dok je prodavačica provlačila karticu kroz POS, u mojim je očima sjajila pobjeda nad curom koja nije dobila cipele. Naravno, nisam ih obula niti jedanput. Stoje u ormaru i čekaju. Da me neka frendica pita da joj ih poklonim, opet bi mi bile najdraže cipele. I to je tipičan ljudski mentalni sklop: Kovrčave cure žele ravnu kosu, ove ravne bi ubile za kovrče. Tamnopute cure žele aristokratsku, bijelu put, sirevi poput mene svako malo odole zovu solarija. Sigurna sam da i žene bez celulita imaju tajne snove o narančinoj kori. Postoji onaj citat: "Sreća je kad imaš što želiš i želiš što imaš" - ljudi se previše bave prvim dijelom rečenice, a jednom kada dobiju što žele, rijetko ostaju oduševljeni time. Ja sam željela one cipele, a kada sam ih dobila, više ih nisam htjela. Bilo bi mi pametnije da sam jednostavno bila zahvalna na cipelama koje imam.

Status govori tisuću riječi

Moj bivši je dobio ono što je htio: Model je bila kao skupi auto kojim je impresionirao okolinu, ali morao se odreći velikog dijela sebe. Sada kada ju više nema, shvatio je da mu je bilo ljepše sa mnom. E pa "Burke", jebi ga. Ja sam u međuvremenu naučila cijeniti ono što imam. Dorian nema skupi auto, sam posprema svoj stan, i u zadnjih tjedan dana provodim svaku večer kod njega, gdje vrlo često jedemo kebab. U krevetu. I brišemo usta troslojnim toalet papirom, jer smo fensi. I upravo mi je poslao zahtjev za vezu na Facebooku. Mislim da je moje prihvaćanje sasvim adekvatan odgovor na pismo mog bivšeg.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.