GLAVNA medijska tema po pitanju poljoprivrede posljednjih je nekoliko dana motika. Poljoprivrednici optužuju državu da ju je praktički zabranila, država se pravda da je nije zabranila, ali ne daje poticaje za nju, a motika je bila i tema prilikom gostovanja ministrice poljoprivrede Marije Vučković u N1 studiju.

Tako je uz teme kao što su pesticidi i klimatske promjene morala odgovarati i na pitanja o motici.

Da se podsjetimo, iz Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSEP) su optužili Ministarstvo poljoprivrede da su zabranili korištenje motike, u vezi s mjerom "Mehaničko uništavanje korova unutar redova višegodišnjih nasada", koja je dio strateškog plana Republike Hrvatske u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) Europske unije.

Apsurd hrvatske birokracije: poljoprivrednicima zabranili motiku

Bizarno, smiješno ili otužno, zavisno o tome kako želite gledati na problem, ali u 21. stoljeću, stoljeću digitalizacije poljoprivredne proizvodnje, rekordnih uroda u povijesti i inovativnih načina proizvodnje, u Hrvatskoj se raspravlja o motici.

Revolt ekoloških poljoprivrednika je proizašao iz činjenice da ne mogu dobiti subvenciju od 373.33 eura po hektaru (oko 2700 kuna) na korištenje motike u poljoprivrednoj proizvodnji, nego moraju kupiti traktorske priključke ili plaćati nekome da im traktorom ore zemlju.

Ideja mjere "Mehaničko uništavanje korova unutar redova višegodišnjih nasada" je da se smanji upotreba pesticida, što je strateški cilj Europske unije, a korov se odstranjuje mehanički, raznim tipovima traktorskih priključaka. Mjera nije namijenjena ekološkim poljoprivrednicima, mogu je koristiti svi.

Svijet je napravio ogroman napredak po pitanju poljoprivrede, sada birokrati to uništavaju

Korištenje pesticida je inače jako važno za podizanje produktivnosti u poljoprivredi, a većinom se radi o herbicidima za suzbijanje rasta korova. Gubitak uroda zbog korova je zapravo jako velik i ovisno o istraživanju penje se do 40 posto.

Jasno je da upotreba herbicida i ostalih pesticida znači puno za poljoprivredu i ukupnu proizvodnju hrane. Da nema herbicida koji sprječavaju velike gubitke u proizvodnji hrane, za prehraniti svjetsko stanovništvo bi trebalo puno više od trenutnih 4.86 milijardi hektara. Toliko je poljoprivreda postala produktivna da se posljednjih godina bilježi smanjivanje ukupnih površina koje se koriste za poljoprivredu, unatoč nastavku rasta stanovništva.

Svijet je zaista ostvario fantastičan napredak u poljoprivrednoj proizvodnji i prehranjivanju svjetskog stanovništva. 1960. su na Zemlji živjele tri milijarde ljudi, a za njihovu prehranu su se koristile 4.4 milijarde hektara, a danas na Zemlji živi osam milijardi ljudi, dok se za prehranu koristi 4.9 milijardi hektara.

Rast je to stanovništva od 166 posto, a površina koje se koriste za poljoprivredu 12 posto. Fantastična je to revolucija o kojoj se malo govori, možda najvažnija u povijesti čovječanstva. Ne samo da se pet milijardi ljudi prehranjuje relativno neznatnim rastom poljoprivrednih površina nego je kalorijski unos po osobi narastao u svakoj državi na svijetu, osim nekolicine propalih država u Africi.

Između ostalog, za takav razvoj događaja svijet zahvaljuje i pesticidima. Da nije bilo pesticida, Afrika bi posljednjih desetljeća gladovala više nego što jest, Kina bi još uvijek imala periodična izbivanja masovne gladi, a petina radnika bi još radila u poljoprivredi, umjesto nekoliko postotaka.

Unatoč svemu tome, znanstvenim spoznajama o tome koliko bi urod bio manji bez pesticida, činjenici da se upotrebom pesticida uspijeva prehraniti puno više ljudi nego što je živjelo prije 60 godina i što su svi zbog toga bolje uhranjeni, Europska unija je u svojoj mudrosti odlučila smanjiti upotrebu pesticida.

Kontradiktornosti politike koja istodobno nadoknađuje pad produktivnosti i zabranjuje motiku

Cilj Europske unije je da se do 2030. korištenje pesticida smanji za 50 posto, prema planu Green Deal, tzv. zelenim politikama. Da bi se to ostvarilo, voljna je potrošiti milijarde eura da bi se poljoprivrednike poticalo da ne koriste pesticide.

Time se doslovno subvencionira neproduktivnost jer pesticidi sprječavaju veliki gubitak uroda, a puno je skuplje i sporije mehanički odstranjivati korov traktorskim priključcima. Prema mjeri o kojoj raspravljamo sada u Hrvatskoj, Europska unija je spremna davati više od 300 eura godišnje po hektaru svima koji prestanu koristiti pesticide.

Činjenica je da se na velikom dijelu poljoprivrednih površina u Hrvatskoj ne može koristiti isključivo velika mehanizacija, bilo zbog prirode tla, konfiguracije terena ili nečeg trećeg. Teško je ugurati cijeli traktorski priključak u stogodišnje maslinike diljem obale a da se time ne napravi velika šteta. Motika je nekad nužnost.

Ali sve to sa strane, objašnjenje Ministarstva poljoprivrede zašto nije dopušteno subvencioniranje motika, ma koliko ideja bila smiješna, a dopušteno je subvencioniranje traktorskih priključaka, zaista je kontradiktorno.

Ministarstvo: Nismo zabranili motiku, ali oni koji je koriste neće dobiti potpore

Ministarstvo poljoprivrede samo priznaje da se mjerom doslovno subvencionira neproduktivnost jer se upotrebom mehanizacije umjesto pesticida "može iskazati stvarni trošak i kompenzaciju za isto", a već u sljedećem paragrafu tvrde da se "pruža potpora da mehanički uništavaju korove, da pritom ne koriste herbicide, a kako bi povećali svoju produktivnost", te kako "nije izgledno da će se korištenjem motike povećati produktivnost".

Čudna je to mjera, cilj koje je istodobno da kompenzira troškove zbog gubitka produktivnosti (troškovi po jedinici ulaze u izračun produktivnosti), a istodobno se njom pokušava povećati produktivnost. Konfuzija se povećava tvrdnjom da motika ne povećava produktivnost pa nije dio mjere, iako namjera mjere i nije povećanje produktivnosti, nego upravo suprotno.

Birokratske besmislice su opasne

Birokratska zavrzlama, kafkijanska noćna mora, kontradiktornost unutar kontradiktornosti. U konačnici je to samo još jedan dokaz kako pretjerana birokratiziranost, formalizam i centralno upravljanje ekonomijom dovode do gubitka produktivnosti, glupih pravila, bizarnih zahtjeva i općenito tragikomičnih situacija.

Ali te tragikomične situacije s vremenom postanu opasne ako se nakupe. Pravilnik se dodaje na pravilnik, gubitak se povećava, ukupni trošak raste, a u konačnici propada poljoprivreda, propada ekonomija, a i cijena skromne motike raste u nebo.

Nema nikakvih problema s tim da netko želi kupiti "eko" hranu, iako je i kod ekološke proizvodnje hrane dopuštena upotreba kemikalija kao što su pesticidi. Ali takva hrana u pravilu ima manje prinose i samim time je skuplja. Cjenovni mehanizam radi svoje i ako se veličina uroda žrtvuje radi tog "eko", to se vidi na cijeni.

Onaj tko može i želi, neka plati. Srećom, danas su ljudi u SAD-u, Europskoj uniji i drugim najrazvijenijim dijelovima svijeta dovoljno bogati da mogu dodatno plaćati za proizvode dobivene na neproduktivan način, s oznakom "eko", "green", "natural" ili što im je već drago. Ljudi imaju pravo na luksuz ako ga mogu platiti, naravno.

Ali aktivno subvencionirati takvu proizvodnju na razini cijele poljoprivrede, od novaca poreznih obveznika pokrivati neefikasnost onih poljoprivrednika koji proizvode za najbogatije u društvu, kojima je hrana postala više statusni simbol, način moraliziranja i signaliziranje vrlina, štetno je, glupo i u konačnici opasno.

Skromna motika je postala simbol štetne birokratizacije, odvojenosti političara i funkcionera od stvarnosti te dekadencije najbogatijih društava 21. stoljeća.