SLAVNI britanski popularizator znanosti, fizičar Brian Cox, jučer je spektakularnim nastupom oduševio prepunu dvoranu Lisinski, a sudeći po njegovim reakcijama i komentarima, hrvatska publika i Zagreb također su oduševili njega.

Podsjetimo ukratko, Cox je nedavno za Index dao ekskluzivni intervju u kojem je izjavio da teoretičare zavjere ne treba ismijavati, već shvaćati ozbiljno.

>>Fizičar rasprodao Lisinski. Za Index kaže: Teoretičare zavjera ne treba ismijavati

„Mnogo sam razmišljao o tome. Prije desetak godina znao sam se samo smijati ljudima koji šire teorije zavjera i druge gluposti. No s vremenom sam shvatio da je to ozbiljan problem i da postaje sve ozbiljniji. Naime, pokazalo se da će oni koji vjeruju u jednu teoriju zavjere vjerojatnije vjerovati i u druge, od kojih neke mogu biti vezane uz izuzetno važne teme“, rekao je Cox u razgovoru koji je na Indexu pročitalo oko 100.000 ljudi.

Zavidno umijeće komunikacije

Svojim nastupom u Lisinskom Cox je pokazao zavidno umijeće komunikacije s publikom. Kako je objasnio u već spomenutom intervjuu, to dijelom može zahvaliti svojoj uspješnoj glazbenoj karijeri i brojnim koncertima održanim pred velikim skupovima ljudi. No nema sumnje da je za to također zaslužno njegovo odlično razumijevanje različitih znanosti.

Cox je tijekom nastupa u više navrata pokazao zadovoljstvo reakcijama publike koja je neke njegove komentare znala masovno popratiti smijehom, pljeskom, uzdasima i drugim oblicima neverbalne komunikacije prikladne takvim nastupima.

Prema informacijama koje smo dobili od organizatora, britanski je fizičar nakon showa izjavio da je zagrebačka publika pokazala da zna slušati. Drugim riječima, ljubav je bila uzajamna.

Sviranje po dirkama publike

Služeći se golemim ekranom, najvećim na ovoj turneji, slikama svemira i svijeta prirode fascinantnih rezolucija, laserskim pokazivačem, vlastitim rukama te posebnim svjetlosnim i glazbenim efektima, Cox je oko dva sata uspješno svirao po dirkama raznih ljudi, raznih razina znanstvene pismenosti, ali i različitih svjetonazora.

Primjerice, iako se javno deklarira kao netko tko nema religioznih uvjerenja (ali ne i kao antiteist), on je u nekoliko navrata naglasio da su neke od važnih znanstvenih ideja potekle od religioznih ljudi.

Tako je, među ostalim, naveo anegdotu prema kojoj su začetnika teorije velikog praska, kozmologa i katoličkog svećenika Georgesa Lemaitrea pitali kako uspijeva izmiriti znanost i religiju. Lemaitre je, ispričao je Cox, odgovorio da neki ljudi odabiru jedan put prema istini, drugi drugi, dok se on odlučio za oba.

Nije poznato je li se Cox informirao na Wikipediji u kakvu zemlju dolazi ili to već otprije zna budući da je njegova supruga Gia hrvatskog podrijetla, ili je pak njegov nastup svuda isti, no ako je suditi po činjenici da je popriličan broj ljudi u publici priču dočekao s uzdahom odobravanja (moguće je da je bilo i nekih uzdaha neodobravanja; teško ih je razlikovati), čini se da je postigao željeni efekt, a to je približavanje znanosti svima, bez antagoniziranja vjernika.

Skiciranje teških znanstvenih koncepata

Britanski je fizičar publici vješto skicirao konture zahtjevnih znanstvenih koncepata bez ulaženja u detalje i razlaganja u kojima se i upućeni mogu lako pogubiti. Pritom je kod ljudi stvarao dojam da barem na nekoj razini razumiju o čemu govori, iako su ostali lišeni složenih detalja znanstvenih tumačenja. Otprilike kao što netko može razumjeti kako radi radio, a da ne zna baš sve o elektromagnetizmu i elektrotehnici.

Kao iskusan majstor popularizacije znanosti, s dvije već ranije odrađene velike turneje kojima je oborio Guinnessove rekorde posjećenosti znanstvenih izlaganja, a u nastojanju da kod publike postigne 'eureka efekt', u jednom je trenutku na ekranu rukom, kao na fakultetskoj ploči, sugestivno poput profesora pred studentima, ispisao modificiranu formulu za brzinu potrebnu da bi tijelo pobjeglo s planeta u svemir na temelju koje je fizičar Karl Schwarzschild već 1916., nedugo nakon objavljivanja opće teorije relativnosti, predvidio postojanje objekata s kojih čak ni svjetlost ne može pobjeći – tijela koja danas nazivamo crnim rupama.

Tu je lukavo odabrao verziju formule o promjeni u prolasku vremena prilikom približavanja velikoj masi koja je jednostavna čak i za osnovnoškolsku razinu znanja iz matematike (pogledajte dolje) kako bi prisutne uveo u poveći dio izlaganja o crnim rupama, o njihovom utjecaju na prostor i vrijeme, njihovom zračenju te o njihovoj ulozi u stvaranju svemira i kraju vremena.

ΔT² = (1- 3/700,000) x Δt²

ΔT u ovoj formuli je protjecanje vremena koje vanjski promatrač vidi na satu astronauta koji se približava Suncu, a Δt vrijeme koje sam astronaut vidi da protječe na njegovom satu. 3 je Schwarzschildov polumjer izražen u kilometrima, odnosno polumjer sfere na koju bi trebalo zbiti masu Sunca da postane crna rupa tako da s nje ne može pobjeći zraka svjetlosti, a 700.000 km je stvarni polumjer Sunca.

Cox je na temelju te formule objasnio da vrijeme na površini Sunca protječe malo sporije, da kasni oko dvije minute godišnje u odnosu na naše te također ilustrirao kako bi vrijeme na satu astronauta na površini Sunca za vanjskog promatrača stalo kada bi Sunce bilo zbijeno u crnu rupu, odnosno u sferu polumjera 3 km jer bi tada formula izgledala ovako: ΔT² = (1- 3/3) x Δt² = 0.

Najnoviji materijali i ideje

U svojem izlaganju Cox je, među ostalim, koristio neke nove snimke svemira, napravljene prije samo par tjedana teleskopom James Webb, te adresirao neke najnovije fizikalne teorije koje se tek razvijaju, a koje daju naslutiti postojanje nekih novih, još dubljih znanstvenih tumačenja svega.

Pritom je vodio računa o tome da je važno istaknuti što je za sada potvrđeno, a što još nije, kako se ne bi otisnuo u senzacionalizam i pseudoznanost. Time je stvorio dojam da je dobro upućen u nova otkrića i pomake u znanosti, ali i da vodi računa o svojoj publici, čak i onoj zahtjevnijoj.

Mnoštvo svemira bez početke i kraja

U prvom dijelu predavanja Cox je dobro ilustrirao koliko smo maleni i beznačajni u usporedbi s našim svemirom koji je mnogo veći od onog njegovog dijela koji možemo vidjeti očima i teleskopima.

Također je naznačio da bi naš svemir mogao biti samo jedan od mnogih svemira koji nastaju u vječnoj kozmičkoj inflaciji, odnosno u brzom širenju svemira nakon velikog praska. Pojasnio je da inflacija, zbog kvantnih fluktuacija koje se zbivaju na malim skalama, manjim od atomskih, na kakvima se pokreće veliki prasak, ne mora biti jednokratan događaj, već se može zbivati u vječnom grananju i nizu, bez početka i kraja. Time je ukazao na implikaciju da svemir ne mora nužno imati početak, odnosno da ne mora biti nastajanja nečega iz ničega koje toliko opsjeda mnoge, kako teologe, tako i znanstvenike.

Također je pokazao kako bi moguće postojanje multisvemira moglo objasniti zašto su u našem svemiru brojni parametri i zakoni tako fino podešeni da su omogućili nastanak atoma, zvijezda, planeta i konačno života. Ako uistinu postoji mnoštvo svemira, onda su mnogi od njih pucanj u prazno, a ovaj jedan u kojem smo nastali mi, jedan je od posebnih u kojima se sve posložilo upravo onako kako treba da bismo mi nastali. U beskrajnom mnoštvu svemira povremeni nastanak takvih savršeno ugođenih jednostavno je zajamčen.

Rijetkost inteligentnog života

U drugom dijelu showa, Cox je objasnio zašto je, kako su procijenili neki njegovi kolege astrobiolozi, tehnološki razvijen život toliko rijedak da je njegova vjerojatnost za određenu galaksiju u prosjeku praktički nula.

Ušao je u biologiju i kemiju uvjeta neophodnih za razvoj života, ilustrirao nasilnu prirodu svemira koja je u više navrata ozbiljno ugrozila život na Zemlji te došao do zaključka da trebamo cijeniti činjenicu da smo možda jedina vrsta koja može istraživati i razumjeti svemir, uz moguće postojanje mnoštva jednostavnih oblika života nalik na bakterije i sluz na drugim svjetovima. Istaknuo je da smo mi bića koja svemiru omogućuju da spozna sam sebe.

Za kraj je poentirao pričom o tome kako su ga jednom angažirali da održi jednominutno predavanje pred političarima koji su se okupili na svjetskoj konferenciji o klimi.

Umjesto da ih svečano pozdravi, Cox im je pokušao poslati kratku, ali snažnu poruku koja podsjeća na poruku njegovog uzora Carla Sagana o "Plavoj pikuli", a to je da uništavanjem života na Zemlji možemo uništiti nešto što je tako specijalno da cijelom svemiru, koji je sam po sebi bez smisla, daje značenje; štoviše, možda ne samo ovom svemiru.

Ova posljednja poruka izazvala je snažno odobravanje publike, uglavnom mlađe, vjerojatno natprosječno znanstveno pismene i klimatski osviještene, koja mu je gromoglasno zapljeskala čak i prije nego što se pozdravio s njome.

Ako je suditi po komentarima mojih znanstveno upućenih i neupućenih prijatelja i aplauzu koji bi vjerojatno potrajao do bisa, da ga je moglo biti, čini se da je Cox vrlo uspješno odradio hrvatski dio svoje turneje.