USPRKOS zakonima, upozorenjima i brojnim kampanjama, broj smrtno stradalih na hrvatskim cestama i dalje raste. Svake godine u prometnim nesrećama izgubi život oko 300 osoba. HRT-ova emisija Labirint donosi priče dvojice zatvorenika koji su pijani usmrtili ženu i mladića.

"Toga jutra ustao sam kao i svakog prethodnog jutra u pola četiri. Cijeli dan obilazio sam gradilišta. Kasnije poslijepodne pokupio sam dijete iz vrtića, suprugu s posla i već umoran od posla došao kući. Večerali smo svi zajedno. Moji su me prijatelji zvali da idem popiti s njima par pića. Dvadeset kilometara od mjesta gdje živim održavala se neka fešta.

I kroz razgovor, čašicu, jelo zadržao sam se do ponoći. Kada sam shvatio koliko je sati i koliko sam popio, koliko sam pijan, svejedno sam odlučio sjesti za volan. Iako su moji prijatelji bili protiv toga, imao sam mogućnost prespavati, odmoriti se tamo, stigao bih sve, ali ne, jednostavno nisam mogao dopustiti da mi netko objasni da ne sjedam za volan. Ja sam morao otići kući", ispričao je prvi zatvorenik s kojim su razgovarali.

Unatoč tome što je bio u alkoholiziranom stanju, sjeo je za volan i krenuo kući. U jednom trenutku počelo mu se spavati. Na sekundu je, kaže, sklopio oči, a onda ga je probudio strašan udarac.

"Otvaram oči, ispred mene su bili zračni jastuci, nesvjestan što se događa. Dva momka koja su hodala po cesti otvorila su vrata, pitali su me jesam li dobro. Ja sam po izlasku iz automobila pokušao doći k sebi, nisam znao što se uopće dogodilo. Oni su mi rekli da sam imao frontalni sudar s drugim automobilom. Kada sam uočio drugi automobil na drugoj strani ceste, automatski sam otrčao do njega. Unutra je bila jedna starija gospođa", prisjetio se.

"Kada sam saznao da nije živa, sve se srušilo"

Pokušao joj je pomoći, kaže, ali nije mogao. Gospođa je bila pritisnuta uz volan. Pokušavala je uhvatiti zrak. Ubrzo je stigla policija. Nakon policije stigli su vatrogasci, zatim hitna pomoć, pa i njegovi prijatelji. "Hodao sam oko svog automobila, bio sam pod šokom i molio sam vatrogasce i policajce da me puste do te gospođe da vidim kako je, što se događa. I kada je vatrogasni zapovjednik hodao prema autu od gospođe, ja sam ga samo zamolio da mi kaže je li živa ili nije. U tom trenutku kada je on meni mahnuo da nije živa, sve se srušilo", ispričao je.

"U tom trenutku ruši se sve. Svi planovi. Novac. Prijateljstvo. Brak. Sve. Molio sam policajce da me samo stave u auto i da me odvezu. Nisam više mogao biti tamo", rekao je.

Kada je dobio kaznu od pet godina, nije to očekivao, a ni njegov odvjetnik. Supruga ga je čekala ispred suda, uzela je njegov mobitel i novčanik, a on je s policijskim službenikom sjeo u vozilo, prvo u istragu, a zatim u kaznionicu.

Najčešći uzroci prometnih nesreća

Odjel tretmana kaznionice u Lipovici-Popovači radi sa zatvorenicima u okviru posebnih programa, individualnih i grupnih posebnih programa i postupaka na rehabilitaciji i njihovoj resocijalizaciji radi što boljeg povratka u društvo.

"U okviru prometnog programa sa zatvorenicima se radi na ponovnom učenju prometnih propisa, prometnih pravila, zakonske regulative, ali ono najbitnije, na osvještavanju posljedica kaznenog djela koje su počinili, kako za žrtvu, njihovu obitelj, socijalnu sredinu, ali isto tako i za njih same i za njihove obitelji", rekla je Ljerka Pastorčić, voditeljica Odjela tretmana kaznionice u Lipovici-Popovači.

Najčešći uzroci prometnih nesreća su vožnja pod utjecajem alkohola i prekoračenje brzine.

"Prilikom njihove procjene u Centru za dijagnostiku pita ih se kakav je njihov stav prema kaznenom djelu. Isto to mi pitamo zatvorenike u prijemu kada ih tek dobijemo u kaznionicu. Pitamo ih kakav je njihov stav prema kaznenom djelu. Smatraju li da su pravedno osuđeni, da nisu pravedno osuđeni, smatraju li se krivima za počinjeno kazneno djelo zbog kojeg su ovdje", objasnila je voditeljica Pastorčić.

"Svijet koji sam imao više ne postoji"

Zatvorenik je kontaktirao obitelj preminule gospođe nakon prometne nesreće, ispričao se, ponudio im je pomoć, ali bilo im je još prerano to prihvatiti. "Sada sam na izdržavanju kazne. Svijet koji sam imao prije praktički više ne postoji. Tu su prijatelji, tu su kumovi, tu je obitelj, ali ništa nije isto", rekao je.

"Najgore je navečer leći u krevet i susresti se sa svojim mislima. O gospođi koja je krenula kući s posla, a nikad se nije vratila kući. Djeci koja je nisu dočekala. Suprug. To je o čemu razmišljam navečer kada legnem u krevet. Svi kažu da će s vremenom biti bolje, ali nije. Koliko god se trudio, nema tu pomoći. To je najveća kazna", zaključio je zatvorenik.

Vrlo malo zatvorenika smatra da su krivi

Pastorčić kaže kako manjina zatvorenika smatra da je kriva. "Najčešći odgovori su: 'A što da vam kažem, tu sam', 'Pa da, kriv sam', 'Nisam uopće kriv'. Jedan dio njih kaže: 'OK, djelomično sam kriv, ali postoje olakotne okolnosti zbog kojih se to dogodilo', a najmanji broj njih kaže: 'Da, kriv sam i zaslužio sam ovo'", objasnila je.

Većina zatvorenika, kada dođe na izdržavanje kazne, ima puno opravdanja za sebe i okolnosti koje su ih dovele do toga da počine kazneno djelo izazivanja prometne nesreće.

"Kasnije tijekom rada s njima osvještava se koja je njihova odgovornost u tome bila, kako je alkohol utjecao na to da počine kazneno djelo, što ih je dovelo uopće do konzumacije alkohola i onda na neki način osvještavaju tu osobnu odgovornost, a samim time znači i kajanje", objasnila je.

"Na licu mjesta je izdahnuo"

Drugi zatvorenik prisjetio se trenutka koji je sve promijenio. "U mojoj traci je bio moped koji je bio zaustavljen na sredini ceste jer je morao pustiti auto koji je išao u susret. Bio je mrak, udario sam moped jer ga nisam primijetio zbog mraka i svjetla od auta koji je nailazio. Primijetio bih ga da sam bio trijezan. Nisam ga vidio", prisjetio se.

"Ja sam klečao pokraj dečka, imao sam krvave ruke, prsti su mi bili krvavi. Na licu mjesta je izdahnuo", rekao je zatvorenik. "Policijski službenik mi je rekao: '2006. godište'. Mlad je dečko. To je to, nema života", rekao je.

Tada je, kaže, uslijedilo najgore. Palo mu je na pamet da se baci pod auto, istrgne iz ruku policajaca. Nije to mogao podnijeti, govori.

"98 posto zatvorenika smatra da bi kazne trebale biti strože"

Pastorčić objašnjava kako procjenjuju njihovu rizičnost za povrat na temelju određenih instrumenata, skale stavova koje se mijenjaju.

"Mi smo sa zatvorenicima u svakodnevnom kontaktu. Jednom tjedno imamo grupne radionice s njima. Puno razgovaramo prije podnošenja prijedloga za uvjetni otpust, gdje moramo procijeniti jesu li oni kritični, izražavaju li kajanje, imaju li stav prema žrtvi koji je odgovarajući, shvaćaju li što je njihovo kazneno djelo učinilo i toj žrtvi i njihovoj obitelji i okolini", ispričala je.

Čak 98 posto zatvorenika smatra da bi kazne trebale biti strože, kaže, jer smatraju da su znali da bi mogli završiti u zatvoru zbog toga, da bi više razmišljali prije nego što bi sjeli u auto i napravili kazneno djelo.