DANA 19. studenog 1943. SS i ukrajinska pomoćna policija započeli su završnu fazu likvidacije koncentracijskog i radnog logora Janowska u Lavovu (tada Lemberg), ubivši u samo dva dana oko 6000 preostalih židovskih zatvorenika.

Ovaj pokolj bio je dio šire akcije Erntefest, najvećeg jednokratnog masovnog pogubljenja Židova u okupiranoj Europi, tijekom koje su nacisti u studenome 1943. u Generalnoj guberniji i distriktu Galicija ubili više od 42.000 ljudi. Janowska, zloglasni "logor na pijesku", postao je simbol neopisivog terora na okupiranim poljskim i ukrajinskim teritorijima.

Osnivanje i razvoj logora

Logor je osnovan u rujnu 1941. na ulici Janowska, uz željezničku prugu i prostrane pješčane jame ("Piaski"). Prvotno radni logor za Židove iz lavovskog geta, ubrzo je postao mjesto sustavnih strijeljanja i mučenja. Zapovjednik Wilhelm Warzok i njegov zamjenik Gustav Willhaus pretvorili su ga u jedno od najokrutnijih mjesta u Galiciji: zatvorenici su radili u tvornicama DAW (Deutsche Ausrüstungswerke), popravljali oružje ili kopali pijesak, dok su svakodnevno odvođeni u obližnje jaruge na likvidacije.

Tijekom 1941.-1943. kroz Janowsku je prošlo između 100.000 i 200.000 Židova; većina je ubijena na licu mjesta ili deportirana u Bełżec. Logor je imao i vlastiti orkestar koji je, prema svjedočanstvima, svirao tanga i valcere dok su kolone išle na strijeljanje, što je dodatno pojačavalo atmosferu terora.

Prijetnja otkrivanja zločina

Nakon poraza kod Staljingrada i približavanja Crvene armije, Himmler je 3. studenog 1943. naredio akciju Erntefest - uništenje svih preostalih Židova u Generalnoj guberniji i distriktu Galicija kako ne bi ostali svjedoci zločina. U Majdaneku i Poniatowi ubijeno je oko 18.000 ljudi, u Trawnikima oko 10.000, a u Lavovu tisuće preostalih zatvorenika iz Janowske i okolnih radnih logora.

"Dan sporta" i masovni pokolj

U zoru 19. studenog logor je opkoljen SS-ovcima iz 4. policijskog puka, ukrajinskim pomoćnicima i psima. Zatvorenici su probuđeni uz povike da će imati "sportski dan". Naređeno im je da se skinu goli i trče prema pješčanim jamama iza logora.

Ondje su postavljeni zvučnici koji su glasno svirali glazbu kako bi prigušili krikove i pucnje. Žrtve su tjerane u skupinama od 100-200 ljudi do ruba jame, gdje su ležale licem prema dolje, često na tijelima već ubijenih. SS-ovci i ukrajinski stražari pucali su im u potiljak iz pušaka i mitraljeza.

Prema svjedocima, djeca su nerijetko ubijana kundacima ili bacana u jame. Pokolj je trajao cijeli dan i noć; do 20. studenog ubijeno je oko 6000 ljudi.

Uništavanje dokaza

Nakon strijeljanja, preživjeli članovi Sonderkommanda 1005 - Židovi prisiljeni na rad - morali su iskopati i spaliti tijela na ogromnim lomačama od drva i goriva. Proces uništavanja dokaza trajao je tjednima. Većina pripadnika komanda ubijena je u prosincu 1943.; samo nekolicina je uspjela pobjeći. Među njima je bio i Leon Weliczker, čiji dnevnik "Brygada śmierci" predstavlja ključno svjedočanstvo o zločinima u Janowskoj.

Posljednji otpor i svjedočanstva preživjelih

U noći s 19. na 20. studenoga oko osamdesetak zatvorenika iz Sonderkommanda pokušalo je proboj. Koristeći žlice i improvizirane alate, prerezali su bodljikavu žicu i pobjegli u šume. Većina je ubijena tijekom potjere, ali nekoliko ih je preživjelo rat i kasnije svjedočilo na suđenjima, ostavivši dragocjena svjedočanstva o jednoj od najstravičnijih epizoda nacističkog terora u istočnoj Europi.