IAKO su svi još uvijek fokusirani na trenutne probleme - prvenstveno spašavanje gospodarstva odnosno turističke sezone, rast broja oboljelih od covida-19 i procjenu stvarnih troškova obnove Zagreba - trebalo bi početi razmišljati i o budućnosti. Budućnost određuje i razmjer, intenzitet te tip politika koje se mogu koristiti u sadašnjosti jer sve ekonomske i druge mjere koje se poduzmu sada će trebati platiti u nekom budućem razdoblju.

>> Korona napravila golemu rupu u proračunu: "Država mora rezati gdje god može, a može"

Teoretski bi Hrvatska mogla krenuti u novi val zaduživanja, to će se gotovo sigurno dogoditi, ali postoji granica do koje se može zadužiti prije nego što zaduživanje postane preskupo, što se događa kad kreditori procijene da je rizik nevraćanja duga dovoljno velik da višestruko podignu kamatu na novi dug.

Već sada možemo vidjeti naznake problema u kojima ćemo se naći

Kada bi se Hrvatska nastavila zaduživati i u situaciji kada je cijena duga (kamata) previsoka, onda bi sve veći dio godišnjih proračunskih prihoda odlazio na otplatu duga te bi se morali smanjivati rashodi za zdravstvo, mirovine, socijalne usluge, poljoprivredne poticaje itd. Druga opcija bi bilo podizanje postojećih ili uvođenje novih poreza. Ukratko, mogu se očekivati "mjere štednje", što je pomalo nespretan prijevod onoga što se u engleskom jeziku zove "austerity". 

Već sada se mogu vidjeti naznake problema u kojima će se Hrvatska, a time i njeno cjelokupno gospodarstvo te svi njeni stanovnici naći. Jer ma koji put država izabrala da bi zaustavila nagli rast javnog duga, poreze ili smanjivanje troškova, teret će snositi građani i gospodarstvo. 

Javni dug će do kraja godine biti na povijesnom maksimumu

Krajem srpnja ove godine u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (HZZ) registrirane su 151.433 nezaposlene osobe, što je na godišnjoj razini rast od čak 32,4 posto. Još gore izgledaju podaci o zaposlenosti na godišnjoj razini. Prema statistici HZZ-a, krajem lipnja bilo je 1.512.452 zaposlenih u Hrvatskoj. A to je 185.190 zaposlenih manje nego prije godinu dana. Hrvatska je ionako država s jednim od najmanjih udjela zaposlenih osoba u dobi od 20 do 64 godine, gore su samo Grčka i Italija.

>> U godinu dana u Hrvatskoj nestalo više od 73.000 radnih mjesta, a najgore tek stiže

Do kraja ove godine javni dug će prelaziti 90% BDP-a, što će biti povijesni maksimum i razina duga koja je opasna za države na razini gospodarskog razvoja kao Hrvatska, a onda se može očekivati i povratak kreditnog rejtinga Hrvatske u "smeće", iz kojeg je izašao tek u ožujku prošle godine. Htjeli mi to ili ne, "mjere štednje" će postati nužnost, a ne izbor.

Koja opcija štednje je bolja?

One se u principu mogu provoditi na dva načina; povećanjem poreza ili smanjivanjem troškova. Gotovo nikad se ne radi samo o jednome, nego o kombinaciji i jednog i drugog, ali je veći naglasak ili na porezima ili na troškovima. Koja opcija je bolja?

Hrvatski odgovor na prošlu krizu je bio primarno baziran na povećanju poreznih stopa i uvođenju novih poreza. Čak je uveden tzv. krizni porez, kojim su se dodatno uz ostale poreze oporezivale sve plaće, mirovine i drugi primici iznad 3000 kn po stopi od dva ili četiri posto. Određeni rezovi troškova države su postojali, ali rezultat je bio da su troškovi države stagnirali. Pogleda li se proračun, ukupni rashodi 2014. su bili otprilike isti kao 2008., korigirano za inflaciju.

Rezultati novih poreza - kasni izlazak iz krize

Istodobno su, unatoč povećavanju postojećih i uvođenju novih poreza, prihodi proračuna 2014. bili manji (korigirano za inflaciju) od prihoda proračuna 2008. Hrvatska je i prije krize imala proračunski deficit, tj. više rashoda nego prihoda, a tijekom krize se razlika produbljivala uslijed stagniranja rashoda i pada prihoda pa se razlika morala nadomjestiti novim zaduživanjem. Javni dug je tako narastao s manje od 40% BDP-a do 2008. na iznad 80% BDP-a nakon 2014. Konačni rezultat takvih makroekonomskih kriznih politika je bio ne samo puno veći javni dug (i apsolutno i relativno) nego i izlazak iz krize tek 2015., nekoliko godina kasnije od ostalih usporedivih država.

 Ako se nedavna povijest dogodi i Hrvatska "mjere štednje" bazira na povećavanju poreza, a ne smanjivanju rashoda, onda nema razloga za očekivati da će se ovaj put stvari odvijati ikako drugačije. Rashodi će ostati isti, prihodi će padati u višegodišnjem periodu, javni dug će se brzo povećavati, a izlazak iz krize će biti produžen i nastupit će puno kasnije nego u ostalim državama, a to znači da će Hrvatska opet stajati na mjestu dok ostali napreduju te će se razlika u razvijenosti povećavati. Nakon konačnog izlaska iz krize rast će biti manji nego u usporedivim državama, a to će značiti daljnje zaostajanje u odnosu na njih, baš kao što se događalo od 2015. do 2019.

Ovaj put možemo izabrati drugi način

Hrvatska ovaj put može izabrati drugi način, rezanje rashoda umjesto podizanja poreza. Postoji nekoliko razloga za taj izbor.

Jedan od njih je simplističko-logički; način borbe protiv krize mjerama štednje kroz podizanje poreza nije funkcionirao pa hajdemo pokušati drugi način, smanjivanje rashoda. Ostali razlozi su makroekonomske prirode. 

Pouzdanje/raspoloženje je jako bitno u ekonomiji, bilo pouzdanje potrošača, investitora ili poslovno pouzdanje. Ako se očekuju novi porezi, bilo na potrošnju, imovinu, dobit, prihode itd., onda nitko nije pretjerano voljan investirati novac, kako u gospodarstvo tako i u dugoročna potrošačka dobra. Primjerice, novi porezi na gorivo za automobile ili porez na samo vlasništvo automobila će direktno utjecati na pad spremnosti potrošača da kupuju automobile. Ako se automobili slabije prodaju i manje voze, onda će padati prihodi države od poreza, bez obzira na to što su porezi u prosjeku veći. Pogotovo je to slučaj s dugoročnim investicijama u gospodarstvo ili imovinu. Najava novog poreza na nekretnine mijenja računicu o isplativosti gradnje nove građevine. 

Veći porezi će odvratiti ulagače

Najava povećanja poreza na kamate, dividende, dobit ili prihod će odvratiti investitore od poslovanja u Hrvatskoj, kako strane tako i domaće. Naravno, porezi nisu jedina stvar koja zanima potencijalne investitore, ali će utjecati na isplativost ulaganja i time konačnu odluku o investiranju. Manje investicija automatski znači i više nezaposlenih jer u vrijeme krize mnoge kompanije propadaju, a izgubljene poslove u tim kompanijama mogu samo nadomjestiti novi poslovi u novim kompanijama. Ako je investiranje slabije zbog očekivanja novih poreza, onda će proces nadomještanja izgubljenih poslova s novim poslovima biti bitno usporen.

To samo znači nove rashode za nezaposlene i socijalne izdatke, a predstavlja i velik dugoročni problem jer nezaposleni ljudi vrlo brzo gube radne vještine, navike i ne razvijaju nova znanja pa postaju dugoročno nezaposleni. U državi kao što je Hrvatska, u kojoj ionako radi najmanji postotak stanovništva u EU (osim Grčke i Italije), to predstavlja velik društveni i ekonomski problem. Kompenzacija za efekt koji viši porezi imaju na investicije može biti manja cijena rada zbog veće nezaposlenosti, ali to sigurno nije situacija u kojoj se itko želi nalaziti. 

Reforme i mjere štednje se mogu odgađati, ali one su neizbježne

Kvaliteta pravosuđa i ekonomskih politika primarno određuje dugoročne stope rasta nacionalnih ekonomija. Taj rast će iz godine u godinu varirati, ali u dugom roku je stabilan. Ono što mijenja trend su prijelomne točke, trenuci velikih kriza u kojima je nužno u relativno kratkom periodu promijeniti puno ekonomskih politika. Reforme i mjere štednje se mogu odgađati, ali one su neizbježne jer rast javnog duga ne može trajati vječno.

Dapače, što se dulje odgađaju, to će potrebne mjere štednje kojima se stabilizira situacija biti teže. U zadnjoj prijelomnoj točki, krizi koja je počela 2009., Hrvatska je izabrala, po svemu sudeći, pogrešan put koji je doveo do rasta javnog duga, kasnog izlaska iz krize i slabijeg gospodarskog rasta nakon izlaska iz krize. 

To je bio put podizanja i uvođenja novih poreza uz održavanje istih rashoda kao prije krize. Još gora je bila struktura održanih rashoda jer su smanjene državne investicije, a rashodi kao, primjerice, ukupna masa plaća zaposlenih u javnom sektoru, otprilike su ostali isti. Umjesto reforme javnog sektora, pravosuđa, zdravstva te lokalne i regionalne samouprave, na gospodarstvo i radnike se svalio teret novih i većih poreza. Možda je vrijeme da ovaj put primijenimo drugačiju formulu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala