Englezi izabrali prvog muslimanskog gradonačelnika Londona, a Hrvati najbalkanskiju Vladu u regiji
Foto: FAH, screenshot: YouTube
GRAĐANI Londona su za gradonačelnika izabrali Sadiqa Khana, muslimana, sina vozača autobusa, doseljenika iz Pakistana. Kao i uvijek, moguće je biti ciničan pa reći kako izbor Khana, kao i svojevremeno izbor Obame, ukazuje na to da pripadnici manjine mogu doći na vlast, ali tek kao igrači sistema. Morrissey je to formulirao ovako: "Obama ima bijelo srce". Moguće je, dakako, reći kako Khanov, kao i svojevremeno izbor Obame, prikriva istinsku, sistemsku diskriminaciju, pa onda, shodno vlastitoj ideološkoj poziciji, definirati tu "istinsku diskriminaciju": ako ste komunist, ta je diskriminacija klasna, ako ste feminist, ona je rodna, ako ste islamist, ona je religijska, ako ste europski fašist, ona je civilizacijsko-kulturološka, dakako na štetu takozvane "zapadne bijele kulture".
Nije, međutim, vrijeme za to.
Građanima Londona treba čestitati
Građani Londona priopćili su, i to više ne može biti ignorirano niti uspješno reinterpretirano, da ne misle kako su muslimani zatucani vjerski fanatici i ekstremisti, iako je Khana njegov protukandidat pokušao povezati s terorističkim napadom na London. Njihova odluka, zapravo, najviše boli zatucane vjerske fanatike i ekstremiste – i među muslimanima, i među kršćanima.
Kada je Obama osvojio prvi mandat, objavio sam tekst pod imenom "Crno srce". Pisao sam da ne znam hoće li "Europa, čiji lideri sada ističu kako je Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, europski otmjeno i delikatno upakiranu rasističku sadašnjost". Khanova pobjeda, dakako, ne znači konačnu pobjedu nad europskim rasizmom, ali svakako jest dobar i važan korak u tom pravcu. Pisao sam o tome kako je dobro što europski lideri aplaudiraju Amerikancima na izboru "prvog afroameričkog predsjednika" i pitao: a kada će musliman, dijete doseljenika u Europu, postati gradonačelnik Koelna, Pariza ili Milana? Mislio sam da za mog života čovjek poput Khana neće dobiti izbore u Londonu.
Pogriješio sam. I sretan sam što tu grešku mogu priznati.
Znam da mnoge ljude nervira ljevičarska priča o europskom licemjerju i dvostrukim standardima. Ali da nije tog stalnog samopropitivanja, da nije kritičkog, slobodnog duha koji nikada nije zadovoljan stupnjem osvojenih sloboda, Khanova pobjeda ne bi bila moguća.
Dakako, posebna su priča oni koji ljubomorno čuvaju etničku i religijsku homogenost svojih zatvorenih sredina i prezrivo odmahuju rukom na Khanovu pobjedu. Oni sada moraju odgovoriti na pitanje: ako je London izabrao Khana, zašto Izmir za gradonačelnika ne bi mogao izabrati kršćanina? Zašto Albanac, musliman, ne bi mogao biti predsjednik Crne Gore? Ako je dobro da London glasa za muslimana, zašto ne bi bilo dobro da Kairo glasa za Kopta? Ili ćemo i dalje ponavljati refren o europskoj dvoličnosti, cinizmu i inherentnom fašizmu, a dvolično i cinično njegovati i braniti vlastiti fašizam?
Tužno je, beskrajno tužno, 8. svibnja bilo čitati intervju koji je kandidat za gradonačelnika Srebrenice dao novinarki Al Jazeere Balkans. Što mladi čovjek Mladen Grujičić ima za kazati? Da "nikada neće reći da je u Srebrenici bio genocid".
Revizija bez vizije
Grujičić demonstrira prezir prema budućnosti, tako svojstven nama, balkanskim narodima. On nema viziju: njega zanima revizija. On je zagledan u prošlost – tamo bi on intervenirao. On bi pospremao prošlost.
Kao što i Vučićeva vlast, retorički posvećena ekonomiji i planovima za budućnost, vrši sistemsku reviziju prošlosti i rehabilitaciju fašizma. Kao što i bošnjački političari sistematski njeguju otomanske sentimente i brane svoju istinu o turskoj vladavini.
Kao što i nova hrvatska vlast udarnički radi na polju onoga što je prošlo. Grujičić bi krečio genocid, Vučić kreči četništvo, u Hrvatskoj kreče Jasenovac. Nova hrvatska vlast alergična je na riječi "balkanski" i "regija". A na čitavom Balkanu odavno nije viđena balkanskija vlast od nove hrvatske.
U Crnoj Gori je sve (najmanje) dvostruko. Srbi su poglede uprli u Moskvu, Bošnjaci u Stambol, a vlast podgrijava metanarativ o "mileniju crnogorske državnosti" i, pragmatična kakvom ih je Bog dao, ne gleda u daljinu, nego u podgoričke ambasade Amerike i Njemačke. I sprema veliku i skupu svibanjsku paradu povodom desetljeća obnove, je li, milenijske državnosti. Demokratski front, pak, sprema alternativnu manifestaciju, kojom će ožaliti ono što vlast slavi. Po njima, crnogorska nezavisnost izdaja je tradicije i svega što je Crna Gora ikada bila. Kao što je i crnogorsko priključenje NATO-u i Europskoj uniji izdaja pravoslavne i rusofilske suštine Crne Gore.
A budućnost? Ona će, ovako ili onako, doći. Budućnost ne treba nikakvu legitimaciju, najmanje onu koja leži u prošlosti.
Pretpostavimo, za potrebe ovog teksta, da postoji "mi". Pod tim "mi" mislim na kulturu koja je zajednička i neprikriveno nekrofilska.
Buduća prošlost
"Mi" ne znamo šta bismo s tom, kako je zovu, budućnošću. "Mi" bismo je najradije odložili. Zašto ta budućnost ne bi sačekala dok "mi" ne vidimo šta ćemo s prošlošću?
Šta smo "mi" iz prošlosti naučili? Ništa, očito. Da jesmo, ne bi svaka naša budućnost bila tek ponavljanje grešaka koje smo već toliko puta počinili u prošlosti. To, ponavljanje grešaka, "mi" zovemo tradicija.
Kako "mi" gledamo na budućnost? Kao na buduću prošlost. Sve je prošlost, ili će to postati. Budućnost je, je li, neželjena i nepotrebna, ali će srećom proći i tada postati predmet naše pažnje. Onda kada jednom prođe, postat će dovoljno bitna da bismo se njome bavili.
Prošlost je naš najvrjedniji resurs. K tome, resurs obnovljiv i neiscrpan.
Nizozemci su, čitam, pripremili zakon kojim će upotreba vozila na naftu i njene prerađevine biti zabranjena.
Nafta je prošlost koja gori. "Mi" smo kultura koja funkcionira tako što sagorijeva prošlost. Da mogu, kulturu našeg "mi" zakonom bih zabranio.
Dobro, onda: kakve veze pobjeda Sadiqa Khana ima sa "mi"? Nikakve. U tome i jest problem.
Andrej Nikolaidis/Al Jazeera Balkans
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Andrej Nikolaidis je rođen 1974. godine u Sarajevu. Književnik je i kolumnist. Njegovi najvažniji romani su "Mimesis", "Sin", "Dolazak" i "Odlaganje". "Parezija" je roman za koji je dobio Nagradu Europske unije za književnost i crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Živi u Ulcinju.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati