Tekst i foto: Igor Čoko

SJEĆAM se toga kao da je bilo jučer... Nakon tri dana lutanja šumama i gorama Banije, nekako smo se dočepali Bosanskog Novog, jutro pred osvajanje Dvora na Uni. I odatle krenuli pješke za Svodnu i potom Banja Luku. Mater, koja je u međuvremenu sa rodbinom izbjegla iz Knina, kad me vidjela živog,  polomila mi je kosti od snage zagrljaja. Iako zakleta antialkoholičarka, odmah je otvorila pivo. Pa nek ide život... Kolovoz je 1995., u tijeku je Veliki Tutanj. Zborno mjesto izbjeglih je kasarna Kozara na izlazu iz Banja Luke. Nepregledno more traktora, pogubljenih duša... Stojim na doslovno nultoj točki svog života. Nazad više ne postoji, naprijed ne znam šta me čeka. "Tamo daleko" sam bio jednom u životu.  Ali "Tamo daleko" uskoro će postati moja nova realnost...

Prosinac je 2016. godine. Jutro. Jeza i vlaga stiskaju kosti, magluština je prekrila obale Save. Ogromna konstrukcija zgradurine u izgradnji na obali para nebo i nekako – djeluje postapokaliptično. Od naselja Bara Venecija i ostalih objekata u obalnom dijelu Beograda poznatog kao Sava mala, ostali su sitni tragovi. Samo štrčeća omeđena čistina koja treba postati taj famozni Beograd na vodi. Ostalo je tu, doduše, nekoliko polupanih kontejnera i jedna poluraspadnuta kućica. I prvi, nezvani stanovnici najvećeg srbijanskog građevinskog poduhvata u povijesti, na kome bi se i  Drug Tito duboko poklonio aktualnom srpskom premijeru na neimarskim vještinama i volšebnom menadžmentu...

Ispred jednog od kontejnera zatičem dvojicu musavih, umornih i  skrušenih mladića. Ahmad, ima mu dvadeset i kusur godina, dolazi iz Afganistana. Pored njega sjedi šutljivi drugar. Nešto mlađi, rekao bih. Ahmad je izbjeglica i na putu ka zapadu Evrope, "zapeo" je u Beogradu. Raspadnuti kontejner njegov je trenutni dom već nekoliko mjeseci. Zatičem ih ispred žara netom ugasle vatre koja ih je grijala. Beograd na vodi, to megalomansko gradilište srpskog Skadra na Bojani, Ahmadu i još stotinama drugih "zarobljenih" izbjeglica iz Avganistana, Pakistana i Sirije - nulta je tačka u životima, baš kao meni onomad kasarna Kozara u  Banja Luci. Nazad ne postoji, naprijed ne znaju šta ih čeka.

Ahmada muči samo jedno pitanje – kada će se otvoriti granice? Ne znam šta da mu kažem, da mu ne ubijem nadu koja ga valjda jedino i drži.

Sjetio sam se sebe u traktor koloni `95

Ahmad mi priča kako je krenuo iz Afganistana i putovao duže od mjesec dana do Bugarske odakle su ilegalno ušli u Srbiju i naletjeli na žicu u Mađarskoj... I dok pokušavam razaznati na njegovom trapavom engleskom sve te predjele kuda ih je vodio put, odjednom mi kreću pomalo zaboravljeni fleševi lične avanutre iz traktor kolone te 95. Deset dana puteševstvija kroz Bosnu, pucanje, granate, pljačkanja, agonija i usputne tuče. I u jednom trenutku – zatvorena granica na ulazu u Srbiju. Da, baš tako. Sjedeći u beskrajnoj koloni , prolomio se glas kako ne puštaju izbjeglice u Srbiju, a muškarce vraćaju na ratište. Srećom, nije dugo trajalo, masa je ipak bila veća, stotine tisuća protiv nekolicine graničara, ne može se lansirani stampedo tek tako zaustaviti.

Ali šta sa ovim mučenicima? Da li će oni imati sreće? Sve, ali sve je negdje doslovno isti koncept, isti scenarij, ista avantura....  Zato sam se negdje prepoznao u njihovoj agoniji, jednostavno sam htio razmijeniti to iskustvo s njima. Samo što je njihova priča ipak kudikamo ekstremnija. Ja sam bježao tričavih sedamsto kilometara, oni su morali prevaliti pješke skoro pola planete. Što nas je negdje ipak sjedinilo u empatiji. Pričajući im o svom tutnju, osjetio sam njihovo razumijevanje, saosjećanje. Da nisam tek tamo neki koji bi da se opari o njihovu priču, uzme šta mu treba i nestane...

Danas u Beogradu boravi nekoliko hiljada izbjeglica iz Afganistana, Sirije, Pakistana, Iraka... Oni koji nisu u prebukiranim prihvatnim centrima, borave u napuštenim vagonima na beogradskoj željezničkoj stanici, podzemnim prolazima... Ipak, najzgusnutije "zborno mjesto" je napušteni magazin, tik iza beogradske autobusne stanice. Na nekoliko tisuća metara kvadratnih načičkan je poput sardina, nemali broj izbjeglica u uvjeti koji, kako neko reče - podsjećaju na Alep ovih dana. Polupani prozori, mrak i na desetine upaljenih vatri koje stvaraju nesnosnu dimnu zavjesu. Teško se diše, slabo se vidi, dim grize oči... Gazim ispred položenih deka, pazeći da ne zgazim nekog uspavanog nesretnika urolanog u deku kao palačinka.

Osjetio sam na svojoj koži horor kolektivnih centara u Srbiji onomad, ali ovo je blaga definicija pakla.

"Boravimo tu četiri do šest mjeseci, kako tko je stizao. Ovo nije vrijedno života. Čekamo da se otvore granice, da idemo dalje. Odlazili smo prema Hrvatskoj i Mađarskoj, ali su nas vraćali. Nemoguće je proći granicu. Da ne znaš kad će se otvoriti?", pita mladić kome društvo čine tri golobrada drugara umotana u deke.

"Imamo tu u parku gdje se skupljamo (kod Ekonomskog fakulteta op.a) pomoć, dobijamo obroke, snalazimo se... Ali mi ipak želimo u Njemačku. Mađare mrzimo, Srbi su dobri, ne diraju nas", uleće drugi u priču.

Nešto dalje, srećem grupicu Afganistanaca okupljenih oko vatre. Griju se. Dobro su raspoloženi. Kreće razgovor, pričam im kako sam i ja svojevremeno imao svoj tutanj, osjećam razumijevanje s njihove strane. "Ajde sjedi s nama, prijatelju", kaže jedan. Putuju dosta dugo. Imali su izbjegličku avanturu još u Afganistanu, bježeći od talibana. Život im se svodi na bježanje i neuništivu nadu da će se dočepati boljeg života.

I pomalo nestvarno, koliko god preživljavali u svom osobnom paklu koji ih prati, odaje ih neka vrsta srčanosti, ponosa, volje da će sva ova agonija jednog dana zvati – jučer.

Uspoređujui svoju avanturu s njihovom, imao sam sreće, napravio sam nešto od svog života. Nadam se da će i njima poći za rukom. I da će neko uvidjeti njihovu agoniju nedostojnu čovjeka.

*Igor Čoko rođen je 1975. godine u Kninu, Hrvatska. Živi i radi u Beogradu. Po obrazovanju je diplomirani etnolog – antropolog. Iz perspektive vizualnog antropologa, kroz dokumentarnu i uličnu fotografiju istražuje senzibilitet ljudi, uličnog života i života stigmatiziranih grupa . Urednik je digitalnog magazina za uličnu i dokumentarnu fotografiju "Grain" www.grainmagazin.com. Do sada je svoje radove izlagao na samostalnim i skupnim izložbama u Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji, a radovi su objavljivani u vodećim medijima na prostoru bivše Jugoslavije (Vice, Index.hr, BH Dani, Delo, Politika, Nedeljnik, ….) kao i na tematskim street photography sajtovima u svijetu. Autor je knjiga fotografija "Subverzivna estetika ulice", "Karaburma, moj geto" i "Grad bez boja". Dobitnik je nagrade Press Photo Srbija za 2016., u kategoriji "Život reportaža" za seriju fotografija "Zatvor".