Foto: Hina

AFP-OV fotograf Abd Doumany, koji radi u sirijskom gradu Doumi, u blogu je otkrio s kakvim se sve teškim prizorima svakodnevno susreće. Kako tvrdi, prizori dječaka Omrana u kolima hitne pomoći, koji su obišli i šokirali svijet, za ovog fotografa nisu ništa novo ni neobično.

"Ljudi me pitaju jesam li iznenađen reakcijom svjetske javnosti na fotografije sirijskog dječaka Omrana u kolima Hitne pomoći. Da budem iskren, nisam. Ondje je dijete, maleno dijete, uhvaćeno u ratnom hororu. Morali biste biti bez srca da vas takvi prizori ne uzdrmaju. Imao je sreće da se ondje našla kamera koja je dokumentirala njegovu bol. Ali nemojte niti sekunde pomisliti da je on jedini. Postoje, i postojat će, nebrojeni drugi. U protekle tri godine, dokumentirao sam tisuće ranjenih u Siriji i zastrašujući broj njih bila su djeca. Fotografije ljudi kako iznose ranjenu ili mrtvu djecu iz ruševina nakon zračnih udara ili bombardiranja postala je rutina. Zvuči grubo, zar ne? Ali tako je. To je postala rutina.

Ostaju li pojedini prizori ozlijeđene djece u mojoj glavi dulje od drugih? Da ste me to pitali prije dvije godine, onda bih vjerojatno mogao dati odgovor. Ali danas, nakon što sam svjedočio brojnim masakrima, vrlo je teško sjetiti se nekog određenog. To je postala svakodnevica. Sada ti prizori ostaju kratko u mojim mislima prije nego iskliznu, i pronađu mjesto kraj ostalih. Na mom osobnom groblju.

Civili u Siriji pogibaju svakodnevno

Uzmite primjer od prošlog tjedna. Dogodilo se nekoliko dana nakon što su Omranove fotografije šokirale svijet. Toga dana, prva raketa ispaljena s MiG-a pogodila je zgradu prepunu obitelji oko 8:30 sati ujutro. Najmanje deset djece je ranjeno u tom napadu. Pet minuta kasnije, dogodio se još jedan napad na drugu zgradu. Ista stvar - ranjeno je mnoštvo djece i žena. Nemoguće je bilo potvrditi jesu li napad izvele vladine snage ili Rusi.

Kad sam otišao u bolnicu ondje je bilo desetak djece. Jedna od njih bila je djevojčica Noor, imala je osam godina. Otac je bio uz nju. Noorino je srce prestalo kucati. Liječnici su učinili sve da je spase. Dok su je liječnici oživljavali, njezin je otac, plačući, stajao kraj svoje kćerkice i ljubio joj stopala. Nakon 15 minuta liječnici su odustali i kazali da je preminula. Ali otac to nije želio prihvatiti. U suzama je sam počeo oživljavati Nooru dozivajući je. Nakon deset minuta bezuspješnih pokušaja, srušio se na pod.

Ta će scena ostati u mojoj glavi neko vrijeme. Ali onda će iskliznuti i zamijenit će je druga. Bezbrojne druge. Nakon što se otac srušio na pod, nisam više mogao fotografirati. Bilo je previše. Otišao sam na mjesto gdje donose mrtva tijela prije nego li ih sahrane. Tamo me čekala slična scena. Uplakani očevi gledaju svoju mrtvu djecu, gledaju ih posljednji put… Jedno dijete koje je poginulo u zračnom napadu toga dana izgubilo je oca u sličnom bombardiranju u isto vrijeme prošle godine. Njegovo je ime bilo Emad. Imao je pet godina...”, napisao je u blogu Abd Doumany.