Ilustracija: AFP

RIJETKO kad mi je muka što živim u ovom pokušaju i sprdnji od zemlje. Jer ma koliko bila nenormalna, nelogična i spojena na aparate za preživljavanje (dok se sva rodbina nada da neće izdržati), jedina je zemlja koju imam. Odem često u savršene apoteke svijeta poput nekakvih Norveški ili Švedski, samo da se još jednom uvjerim kako najbolje funkcioniram jedino s hercegovačkim kamenom, burom koja premješta kosti i s tri rastuća nacionalizma u venama "srcaste zemlje". Popis stanovništva koji se treba dogoditi u 2013.oj, a njegov probni eksperiment je već počeo prije par dana u nekoliko gradova, testira, međutim, sav moj donkihotovski optimizam za wannabe državicu koja posljednjih godina mjesečari na ivici ludila.
 
"Pa to je Bosna i Hercegovina..." – postala je najčešće izgovarana rečenica kojom posprdno susjedi i ostali fini svijet pokušava racionalizirati naš kaos. Jer sve što je poremećeno, ovdje je sasvim prigodno i da je drugačije svi bi se čudili. Bosna i Hercegovina je kao mutavi akrobat u cirkusu koji fula sve žice i mreže, ali svojom nesposobnošću ludo zabavlja publiku. I strance koji se na njoj napajaju priželjkujući uvijek nova sranja, i komšije kojima je u funkciji stalnog i besplatnog podizavača samopouzdanja, jer oni nikad ne mogu toliko zaglibiti, a da Bosna i Hercegovina nije bila ili još uvijek jeste, dublje.

Sve to, međutim, većinu stanovnika Bosne i Hercegovine niti sad, niti inače, uopće ne tangira. Na nedavnim izborima pobijedili su nam, pazi čuda, HDZ-SDA-SDS. A šta trenutno radimo? Prebrojavamo se jarane! Hajde, na trenutak je prestala svakodnevna nam maloumnost  – jedni mole da zemlje nestane i sve rade na tom planu, drugi se grčevito drže patriotizma koji je u stvari patriotizam samo jednog naroda, a treći kao i obično čekaju Treći. Enitet, kanal, svejedno, Treći je veći Godot od Godoa.

Za glupe već su ispunjene rupe

Popis stanovništva kojeg su se jedni plašili, a drugi ludo za njega navijali,  dogodit će se početkom sljedeće godine i trenutno nema teme koja više zaokuplja bosanskohercegovačku javnost, medije, intelektualce od krucijalnog pitanja – Koliko će nas biti?! Naravno, ni obična papirologija kojom se lafo demokratski izjašnjavamo o nekoliko stavki glede sebe i samo sebe osobno, ne može proći bez ultimativnog silovanja zdravog razuma. Tako to i nije obični popis, nego među rajom nosi radni naziv: "Ko će koga zajebati"?! Popis u BIH je dakle konačna bitka u miru nakon rata, najveći sraz tri idiotska plemena od devedesetih pa do danas, koji će pokazati šta je čije, koliko je koga, tko je na koliko posto zguran, tko nestaje, tko ostaje, ima li Bosne i Bosanaca, a koliko je Svemiraca, Klingonaca...

Svaki novi dan je zato za nijansu luđi šou-program. Naime, u ovoj zemlji se naravno  ne poznaju osnovni postulati individualnosti, ljudskih prava i demokracije i nema šanse da se izjasniš kako se ti osjećaš, nego kako ti oni kažu. Ustvari, nacrtaju. Kao uputstvo za debile internetom i tiskanim medijima kruže već zaokruženi listići s onim osnovnim pitanjima kojima gori pod nogama – etničko/nacionalno, jezično i izjašnjavanje o vjeroispovijesti. Kad tome dodamo da je ova zemlja pretežno nastanjena ljudima koji često brkaju pojmove vjere, nacije, naroda, etnosa, regionalne pripadnosti, onda ne možete ni zamisliti o razmjerima kojeg kuršlusa govorimo.

Bitka do zadnjeg Srbina, Hrvata i Bošnjaka

Srbi bahato kuliraju jer se zbog razjedinjenosti kod Bošnjaka nadaju brojčanoj i teritorijalnoj nadmoći na popisu. Pobjeda svih pobjeda bila bi dokazati da ih je najviše s najvećim teritorijem u BIH. Nitko naravno ne postavlja pitanje pustahije u određenim krajevima poput istočne Hercegovine koja više nalikuje na apokalipsu zaboravljenih jahača koji nikako ne prolaze niti dolaze, nego samo seobom odlaze prema Banja Luci ostavljajući taj čudesni kraj prazan kao dno od konzerve. Hrvati kao endemska vrsta razvikanog slučaja "Ugroženost" sebi ne smiju dozvoliti nikakve luksuze drugosti osim onoga što već na gorespomenutim uputama i sa bombastičnom glazbom u pozadini kruži – "Hrvat, katolik, jezik hrvatski". Sve mimo toga biti će kažnjavano tipičnom hrvatskom – izdajice roda svoga. Kod Bošnjaka je zato cirkus u najtežoj fazi. Rasuti od Bošnjaka do Bosanaca, Muslimana s malim ili velikim "m" (s ponekim Jugoslavenima, još živima), svi oni ljudi koji baštine imena koja odskaču od srpskih ili hrvatskih, ovih su dana pod najvećim pressingom političkih elita, kvazi nezavisnih intelektualaca i nevladinih (građanskih, pazi te parodije)organizacija, da odbace sve drugo i svrstaju se pod Bošnjake, jer sve drugo će ih rastaviti na proste faktore. Srbi i Hrvati s kokicama u rukama uživaju u ovom scenariju.

Nikog naravno od tih kretena, ne zanima kako se ti osobno osjećaš i šta osjećaš. Svi moraju vratiti nekakav nepostojeći dug, pojesti govno i biti ono što nalaže većina, komšiluk i politika, da bi bili prihvatljivi klauni u ovom putujućem nedemokratičnom užasu. Ne znam pitaju li se te velike nacionalne i moralne gromade sutra dok čekaju red za transplantaciju, je li organ kojeg će primiti njihovo bolesno dijete srpski, bošnjački ili hrvatski? Je li živio u Bosni ili Hercegovini? Je li bio fašista, ustaša, separatista, unitarista? Ne, tada je srce svima srce i važno je jedino da radi. Sjajna, mlada hercegovačka grupa Siledžije ima odličan stih: "Ova zemlja je dokaz, Bog ima dobar smisao za humor"

Mi danas u Bosni i Hercegovini imamo svega osim svoje slobodne volje. O srcu da ne govorim. Ovdje samo "izdajicu naroda" pogađa sudbina običnog čovjeka u drugom etnosu. I samo budala voli ovu nakaradnu zemlju. Samo jedan krivi korak je dovoljan da padneš iz pragmatike u patetiku. A na popisu je potrebno više nego ikad napraviti pravi korak. Najpraviji. Da se zadovolji stoka. Šta će vam djeca jesti sutra, smislit će već nekako Srbi, Hrvati i Bošnjaci.