Tekst: M.Č. / Totalsport
Foto: AFP

U INTERVJUU za Sports Illustrated 69-godišnji je bosanski nogometni trener Ivica Osim otkrio koje ga dvije stvari najviše more kad navečer legne u postelju.

"Mislim na dvije stvari: što mi bi da sam dvaput odbio ponudu Real Madrida i što se moglo dogoditi na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, odnosno nakon njega", rekao je bivši trener nogometne reprezentacije Jugoslavije, koji je momčad bivše države vodio na talijanskom Mundijalu.

"Da je Jugoslavija 1990. poslala prvak svijeta, možda ne bi bilo rata..."

"Ljudi se često pitaju što bi jugoslavenska nogometna reprezentacija u punom sastavu napravila da je igrala na Europskom prvenstvu 1992. godine. Umjesto nas u turnir je kao zamjena upala Danska i osvojila ga. Mene, međutim, više zanima ono što se moglo dogoditi na Svjetskom prvenstvu dvije godine ranije, pod uvjetom da smo pobijedili Argentinu u četvrtfinalu. Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta. Kad trezveno razmislim, nekako ne mogu vjerovati da bismo postigli baš takav učinak, no ponekad jednostavno sanjate o nečemu što se moglo dogoditi. Da, kad legnem u svoj krevet i ne mogu zaspati, mislim si da su stvari na području bivše države mogle završiti drukčije zbog nas i našeg nastupa na Svjetskom prvenstvu."

Jugoslavija je tada završila nastup u četvrtfinalu porazom od Argentine nakon raspucavanja penala. Iako je Osim još u prvom poluvremenu ostao bez pocrvenjelog Refika Šabanadžovića, koji je do tog trenutka izvrsno igrao flaster na Maradoni, Jugoslavija je s igračem manje na travnjaku bila bolja momčad koja je stvorila više prilika za gol.

Unatoč činjenici da je Tomislav Ivković obranio penal Maradoni i da je Pedro Troglio promašio, za Jugoslaviju je promašio Dragan Stojković (greda), dok je golman Sergio Goycochea obranio udarce Dragoljubu Brnoviću i Faruku Hadžibegiću.

Prije toga u fantastičnom je dvoboju osmine finala, jednom od najboljih na cijelom turniru, Jugoslavija nakon produžetaka pobijedila jaku Španjolsku 2:1. Utakmicu života odigrao je tada dvostruki strijelac Dragan Stojković.

"Bila je to utakmica u kojoj su igrači shvatili koliko su jaki. Španjolska je i tada, kao i danas, bila nogometna velesila. Da, moguće je da je to bila najbolja utakmica Jugoslavije pod mojim vodstvom."

"Katanec nije igrao protiv Argentine jer su mu obitelji prijetili odmazdom"

Otkrio je također da u dvoboju s Argentinom nije mogao računati sa svojim stožernim igračem, Slovencem Srečkom Katanecom, i to zbog fizičkih prijetnji Slovencu.

"Utakmica s Argentinom bila je naša najvažnija na SP-u, najveća utakmica generacije, no nismo se mogli u potpunosti fokusirati zbog okolnosti. Srečko Katanec je bio doista vrlo, vrlo važan igrač u našoj kompoziciji. Prije utakmice me molio da ga ne stavljam u momčad. Nekoliko sati prije njegovoj su obitelji u Ljubljani prijetili odmazdom bude li zaigrao protiv Argentine. Shvaćam u kakvoj je poziciji bio. Kako je mogao igrati dok mu je obitelj živjela u Ljubljani? Naravno da ga nisam išao nagovarati."

"Da su nogometaši na vlasti umjesto političara, nikad se ne bi dogodilo ono što se dogodilo na području bivše Jugoslavije"

"Ta je jugoslavenska momčad bila u daleko, daleko boljem stanju nego što je tada bila jugoslavenska država. Danas mi se čini uopće bespredmetno govoriti o tadašnjem nogometu kad je nogomet bio sporedna stvar. Nogomet je lijepa igra, ali je daleko nebitniji od života. Mnogo je ljudi ubijeno. Zemlja je bila uništena. Zato nije fer govoriti o nogometašima i njihovim tadašnjim odlukama s obzirom na ono što je uslijedilo."

"Jedna je stvar sigurna: da su nogometaši na vlasti umjesto političara, nikad se ne bi dogodilo ono što se dogodilo na području bivše Jugoslavije."

"Svaki je nogometni klub politika"

Također je Osim pokušao objasniti kako mu je bilo u isti sastav slagati igrače iz šest jugoslavenskih Republika.

"Zamislite da postoji izbornik Velike Britanije i da u momčad uzme pet Engleza, tri Škota i tri Velšanina, a nijednog Irca. Odmah bi izbio ustanak. Naravno da je bilo pritisaka i pokušaja pritisaka, pogotovo iz klubova. Nije, međutim, bilo, barem ne za mog mandata, sastavljanja reprezentacije po nacionalnom ključu. No, bilo je politike. Sve vam je politika. Svaki vam je nogometni klub politika, kako onda ne bi bila reprezentacija."