Foto:Miu Miu

BAREM jednom tjedno poželim dati otkaz, kupiti komad zemlje u nekoj pripizdini (po mogućnosti na moru) i postati totalno autistična i odvojena od cijelog svijeta. Imam osjećaj da mi ništa ne bi nedostajalo, barem godinu dana. Moj šef je teška klasika, tiranin u finom odijelu. Jebeni stručnjak, ali odvratan do bola. I potpuno nesposoban za bilo kakvu komunikaciju i odnose s ljudima. Ogromna koncentracija zla u tako malom i zdepastom tijelu. Zbog njega su svi uvijek nervozni  i stalno imaš osjećaj kao da je sve što radiš užasno glupo. Čak i onda kad sam bila sigurna da sam posao odradila dobro, uvijek je nekako našao način da me ubije u pojam. I ne samo mene. U firmi svi patimo od istog sindroma. Osim Marka, glupog napuhanka, pravog zagrebačkog dečka sa zlatnim pedigreom. Taj se nikad ne da smesti. I zato ga baš i ne volimo. Najblaže rečeno.

Imam osjećaj da šef uživa u tome da smo konstantno na iglicama čekajući da on pukne. Traume iz djetinjstva možda. Gura te do ruba i onda donese veliki poklon sa šarenom mašnom koji već dugo želiš i što da radiš? Malo zaboraviš sve ono loše i ideš dalje. Meni je platio magisterij koji sam jako željela  bez da me tražio da potpišem da ću ostati u firmi nakon toga. Iako mislim da je jako dobro znao da će moj osjećaj zahvalnosti od mene napraviti još većeg roba. Znam da zvučim nezahvalno  jer, svaki mjesec primam plaću i to dobru, ali kad podvučem crtu bojim se da nema tih novaca koji bi bili ekvivalent mojim živciranjima i stresu. Mobitel zvoni uvijek, podne, ponoć, vikend, praznik, godišnji jer klijenti ne mogu čekati. A često ni šefove privatne stvari ne mogu čekati. "Petra, znaš da u tebe imam najviše povjerenja, nitko to ne može riješiti bolje od tebe." Pa tako Petra kupuje poklone mami, ženi, djeci, rezervira putovanja, skida glazbu i serije, piše čestitke, dogovara majstore za puničinu vikendicu…

Već dva mjeseca radim na projektu za novog klijenta koji je naravno najvažniji klijent do sada i iako je to posao za barem troje ljudi, sve moram sama. Utjehu sam  pronalazila u činjenici da ću, ako klijent bude zadovoljan, biti toliko sretna da me ni glupi šef neće moći izdeprimirati. Barem mjesec dana.
E, pa jutros sam odradila prezentaciju za novog klijenta, šef se zadovoljno smješkao i gladio po svojoj čelenki. Kako znam da to radi uvijek kad je zadovoljan, a vrlo rijetko je zadovoljan, znala sam da činjenica što nisam najavila godišnji za medeni mjesec neće biti nikakav problem. Petra, nisi bila loša! Šefe trebam dva tjedna godišnjeg nakon vjenčanja! Nema problema, može i tri. Ajde dobro, ako uspijem iskoristiti i ta dva tjedna, bit će super. Ne bi me čudilo da me na dan vjenčanja zove da nešto trebam odraditi. Mrtav hladan.

Nakon ručka s klijentom, vratila sam se u ured provjeriti mailove. Žurila sam se naći s Klarom pa nakon toga s T.-om. Kino i večera, samo nas dvoje. Nakon sto godina. Usput sam otvorila i gmail, Klara mi je obećala poslati fotke konfeta. Obavijest od Facebooka – Luka M. vam je poslao poruku. Luka M.? Molim? Otkud sad on? Za sekundu sam bila na Facebooku. "Hej, sanjao sam te noćas. U Zagrebu sam. Javi se. L." Pa sam se javila, bez razmišljanja, poruka, samo s bok.  Za sekundu je bio na chatu.

Pa gdje si mala? Tu i tamo, ti? Vratio se kući, na duže vrijeme. Krasan san. Jel? Aha. Pa lijepo. Mala, a da popijemo kavu? Vodim te na kolače, znam da ih obožavaš. Udajem se. (isuse, zašto sam to izvalila?) A da? A tko je sretnik? Nitko koga poznaješ. Pa čestitam, valjda. Pa hvala ti, valjda. Dobro mala, poziv svejedno stoji. Super, čujemo se. Bok. Bok mala.

Udajem se!?????? Koji sam ja jebeni kreten. I odakle sad on? Klara je popizdila kad je čula. "Ne vjerujem, kaj ćemo sad opet imat sagu bez kraja i pameti?" "Šta ti je Klara, pa ja se udajem." Jebote, ta udaja mi je nekako postala univerzalni izgovor za sve. Stvarno sam jadna. "Znaš ti što ja mislim, vi nikad ne završite priču i ponovo se uvaljujete u sranja. Mislim da ti sad to nikako ne treba Petra." Koliko god da je različita od mene, ja nju jednostavno obožavam. Sva je po peesu, ali sva. Vidim je sad, u košuljici sjedi kraj mene, s debelim fasciklom koji je samo spremila u torbu kad sam spomenula Luku M. Pametno je zaključila kako me sad tisuću vrsta konfeta uopće ne zanima.

"Možda bi trebala zvati Evu, ja ne mogu podržati ovo tvoje stanje, jednostavno nije u redu. Odlučila si se udati i nikakav kontakt s Lukom M. ti ne treba." Sva se jadna zajapurila. Bilo mi je žao. Nekad se pitam jesu li njoj stvarno stvari zaista tako jednostavne kako ih predstavlja. Završila je fakultet, udala se za dugogodišnjeg dečka, sretna je (barem mislim, nikad se ne žali i uvijek je tako savršeno nasmijana i počešljana da ne ostavlja mjesta sumnji) i prokleto ispravna. Toliko ispravna da se pored nje uvijek osjećaš kao da si u prekršaju. I to debelom. "Nisam rekla da ću se naći s njim. Uostalom, nemam više nikakvih problema s tim, znaš da sam to riješila u svojoj glavi odavno." Nije mi povjerovala, ali nije više ništa rekla. Počela je o konfetima i cvijeću. Laknulo mi je. 

Ipak, od Klare sam se rastala s nekim groznim osjećajem. Vani se sve odjednom zamračilo i taman kad sam stigla do T.-a, počeo je pljusak. Zagrlio me i sakrio od kiše. U tom trenutku, osjećala sam se još gore.