Foto: Pinterest

KADA ovako nešto kažu autori koji su svojim tezama pokušavali promijeniti roditeljstvo iz starog u novo, moderno, onda zaista možemo ustvrditi da tu nešto doista ne štima.

Jer, priznajemo, jesmo rastrgani – želimo svoju djecu odgojiti na liberalniji način, a pritom se stalno čudimo što naša djeca nisu kao što smo bili mi. Nisu poslušna, razmažena su i najgore od svega – ne znaju cijeniti ništa – ni starije, ni roditelje, ni igračke, ni svijet oko sebe. Što se to tako strašno dogodilo tijekom protekla dva desetljeća?

O ovoj je temi progovorila britanska autorica knjige „Budi smiren roditelj“ Emma Jenner koja je tijekom dvadeset godina dadiljanja djece na dva različita kontinenta došla do zaključaka da sve što se trudimo napraviti s našom djecom čini se nije dobro. Jer doista, postoje problemi s kojima se roditelji više ne znaju nositi.

Mnogo je razloga za ovu tezu, a ovo su neki od najočitijih. I da – i mi se pridružujemo bojazni da se nešto mora pod hitno promijeniti jer iako smo i sami donosili mnogobrojne trendove u roditeljstvu i načinu ophođenja s djecom, neki od članaka bili su čisto informativne prirode, bez načina da se bilo kakav trend primjeni baš na svako dijete i obitelj. U konačnici, sve što se tiče djece toliko je individualno da jednostavno ne može biti univerzalno, ali ovih nekoliko najvećih bojazni, bojimo se, mogli bi se uočiti u svakom modernom domu.

Zato pročitajte dobro, a ako ste jedan od onih roditelja koji se s ovim problemima ne susreće – znajte da radite dobar posao i samo tako nastavite! Možda ste upravo vi pronašli najbolji model roditeljstva kojim ispreplićete stare dobre vrijednosti s modernim generacijama djece.

Nitko nema pravo odgajati vaše dijete osim vas samih

Vjerujemo da ste se mnogo puta od kada imate dijete našli u situaciji da netko drugi pokušava nešto reći vašem djetetu koje je napravilo nešto što nije u redu i pritom ste se vjerojatno silno uzrujali jer nitko, baš nitko nema pravo ništa reći vašem djetetu. Nije li tako? A  sjećate li se da je nekada bilo sasvim normalno da na nas, dok smo bili djeca, zagrme i susjedi i tete u trgovini i učitelji – doslovno svi koji su se našli u blizini zločestog djeteta imali su, i uzimali su si za pravo da kažu što dijete ide. I to ne samo da je bilo normalno, bilo je to ispravno jer smo mi tako bili odgajani gdje god smo bili.

Današnji roditelji smatraju kako samo oni imaju pravo nešto reći svom djetetu, a pritom ne primjećuju kako upravo njihovo dijete nije savršeno te još gore – kako to dijete zapravo ne sluša ni svoje roditelje, ali dobro znaju da im nitko, baš nitko sa strane nema pravo ništa reći. Jer su ih na to roditelji mnogo puta upozorili.

Sve se podređuje djetetu

Ponekad je podređivanje djetetu jednostavno previše. Ne mislite li to? Jeste li i vi jedan od roditelja koji će na svaku djetetovu zamolbu, plač, traženje, skakati i činiti sve kako bi udovoljili svom djetetu. I to jako često stavljaju ispred svojih potreba, a doista ne bi trebalo biti tako. Naravno da ćete djetetu dati jesti ako je gladno, ili piti ako je žedno, ali dizati se po noći pet puta da bi dijete popilo gutljaj vode, ili pojelo pola griza nečega što ste mu pripremili – ne, to je doista previše.

Današnji roditelji jednostavno moraju znati da reći „ne“ djetetu nije osobina lošeg već dobrog roditelja jer kako se sada čini, moderni roditelji s upravo ovakvim postupanjem prema svom djetetu jure prema tome da svoje dijete pretvore u vrlo bezobrazne, nestrpljive i nasrtljive ljude koji su navikli tijekom svog odrastanja dobiti sve što požele – odmah i sada!

Uostalom, toliko je primjera kada majke ili očevi radi neke dječje želje ostavljaju svoje poslove samo kako bi ugodili njima. A tko ugađa vama? I nemojte sada reći – kada ćemo im ugađati ako ne sada kada su još mali? Pod broj jedan – tako ćete ih naučiti i teško ćete ih kasnije moći okrenuti, te pod broj dva – jesu li i vama tako ugađali, ili se vi upravo zbog roditeljskog „ne“ i ne sada“ postali mnogo ranije samostalniji, strpljiviji i uopće sposobniji pobrinuti se o sebi samima.

Odgoj na koji se danas oslanjamo ide niz dlaku djetetu, a dobro znamo da život nije takav, niti će biti takav prema našoj djeci. Zato ih radije već sada pripremite da neće dobiti sve i uvijek. Radi dobrobiti njih samih!

Tko je kod vas glavni?

Kao nastavak na prethodnu tezu postavit ćemo i ovo pitanje – Tko je kod vas glavni? Vi, ili dijete kojem ste, a što se jako često događa, morali zamijeniti tanjuriće jer u prvom nije htjelo jesti? To je toliko banalna, a opet jako slikovita situacija koja zorno pokazuje da se dječje želje, koliko god one bile notorne, ispunjavaju u gotovo svakom domu. I to nije dobro jer vas djeca tako drže u šaci. I nije to lijepo za čuti, ali je tako, jer pokušajte vi kao odrasla osoba postupati poput svoje djece i vidjet ćete na kakve ćete reakcije nailaziti.

To su samo djeca

Kada dijete šutne prolaznika nogom, strga tuđu igračku, ne odazove se na vaš poziv, ne pospremi stol nakon jela, ogluši se na poziv da spremi igračke ... sve su to situacije kada je najlakše reći – pa on je samo dijete. Činjenica jest da je ono dijete, no tko kaže da dijete ne može biti odgovorno, poslušnije, tko kaže da dijete ne može imati veću samokontrolu? Mislite li da vaše dijete nije sposobno biti bolje?

Varate se i to samo zato što je vama jednostavnije  ići linijom manjeg otpora nego se potruditi i djetetu opet i opet usađivati lijepe manire, strpljivost, darežljivost, poštovanje. Sve to djeca mogu usvojiti samo je pitanje hoćete li vi biti ustrajni u tome?



Lakše je uvaliti im mobitel u ruke

Naravno da je jednostavnije djetetu u javnom prijevozu, u gostima ili u čekaonici dati mobitel u ruke – da se zabavi i da ne divlja, odnosno ne sramoti vas, no nije li upravo to jedna ogromna greška koju činimo?

Damo im mobitel u ruke kada god ne znamo što bi s njima? Zar nije tako? I što im tako poručujemo – evo ti mobitel da se ne moraš nikada naučiti zabaviti sam, da nikada ne moraš razmišljati kako ćeš se ponašati dok moraš strpljivo i mirno sjediti i šutjeti. Ili bi bilo bolje naučiti ih upravo to, koliko je god to malo teži put za nas roditelje.