SAMOPOUZDANJE se ne razvija preko noći, a mnoga djeca povremeno sumnjaju u svoje sposobnosti. Istraživanje provedeno 2025. godine u Velikoj Britaniji pokazalo je da trećina mladih ima nisko samopouzdanje ili ga uopće nema. Iako na njega utječu vršnjaci, učitelji i okolina, roditelji imaju presudnu ulogu.

Licencirana psihologinja dr. Caroline Danda samopouzdano dijete opisuje kao ono koje vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, ne boji se iskušavati nove stvari i zna zatražiti pomoć kada mu je potrebna. Ističe da samopouzdanje ne znači da dijete nikada nije tjeskobno, već da unatoč strahu ili nervozi nastavlja pokušavati. "Podrška, usmjeravanje i topao odnos ključni su za razvoj samopouzdanja i odgoj djeteta koje vjeruje u sebe", rekla je za Parade.

Kako prepoznati samopouzdano dijete?

Prema riječima dr. Dande, samopouzdana djeca vole isprobavati nove stvari i ne odustaju ako nešto ne uspije iz prvog pokušaja. Svjesna su da se znanje i vještine stječu učenjem i vježbom, a pogreške doživljavaju kao priliku za napredak, a ne kao dokaz da nisu dovoljno dobra.

Takva djeca ne razmišljaju samo o rezultatu, nego uživaju i u samom procesu učenja. Optimistična su, vjeruju da mogu napredovati i ne dopuštaju da ih jedan neuspjeh definira. Umjesto da kažu: "Loš sam u ovome", prije će pomisliti: "Moram još malo vježbati."

Što roditelji mogu učiniti?

Dr. Danda smatra da djeca najbolje razvijaju samopouzdanje uz roditelje koji istodobno postavljaju jasne granice i pružaju osjećaj sigurnosti.

"Djeci treba dati priliku da sama donose manje odluke i uče iz vlastitih iskustava. Roditelji su tu da ih usmjere, objasne posljedice i pomognu im da nešto nauče, a ne da ih okrivljuju ili posrame zbog pogreške", objašnjava.

Dodaje kako je važno i ponašanje samih roditelja jer djeca često uče promatrajući njih. "Roditelji koji uspijevaju kontrolirati vlastitu tjeskobu češće odgajaju samopouzdaniju djecu. Kada dijete osjeti da roditelj vjeruje u njegove sposobnosti, lakše će vjerovati i samo sebi", kaže psihologinja.

Jednako je važno da se dijete osjeća viđeno i saslušano. "Roditelji bi trebali jednako primjećivati ono što dijete radi dobro kao i ono što treba popraviti. Ne možete samo čupati korov, a da pritom ne njegujete travu. U suprotnom će se korov uvijek vratiti", slikovito objašnjava.

Osam rečenica koje je bolje izbjegavati

1. "Savršeno"

Riječ "savršeno" može stvoriti dojam da je savršenstvo jedino prihvatljivo. Umjesto toga bolje je reći: "Odlično, ovo će funkcionirati", "Hvala ti" ili "Vidi se koliko si se potrudio."

2. "Zašto si to napravio?"

Ovakvo pitanje lako izaziva osjećaj srama i obrambenu reakciju. Bolje je pitati: "Možeš li mi ispričati što se dogodilo?" ili "Što bi sljedeći put mogao napraviti drugačije?"

3. "Tako si sramežljiv" ili "Tako si zaboravljiv"

Etiketiranje može utjecati na to kako dijete vidi samo sebe, ali i na način na koji ga doživljavaju drugi. Umjesto etiketa, bolje je govoriti o konkretnom ponašanju.

4. "Uvijek te moram podsjećati"

Riječi poput "uvijek", "nikad" i "stalno" ostavljaju dojam da se dijete ne može promijeniti. Korisnije je mirno opisati situaciju i zajedno potražiti rješenje.

5. "Kako si to napravio?"

Ovo pitanje često zvuči kao procjena uspjeha ili neuspjeha. Puno je bolje pitati: "Kako je prošlo?" i saslušati dijete prije nego što ponudite svoje mišljenje.

6. "Daj da ja to napravim"

Kada roditelj odmah preuzme zadatak, dijete može steći dojam da nije dovoljno sposobno. Umjesto toga pitajte treba li pomoć i pomozite mu napraviti sljedeći korak, umjesto da sve odradite umjesto njega.

7. "Pretjerao si" ili "Previše si osjetljiv"

Takve rečenice umanjuju djetetove osjećaje. Umjesto toga možete reći: "Vidim da ti je ovo teško" ili "Čini mi se da ti treba malo vremena da se smiriš."

8. "Moraš se više potruditi"

Iako zvuči poticajno, dijete često ne zna što zapravo znači "više se potruditi". Korisnije je pitati: "Što ti je bilo najteže?" ili "Kako možemo zajedno riješiti ovaj problem?"