IZBIRLJIVOST djece pri jelu problem je s kojim se suočava velik broj obitelji, a istraživanja pokazuju da pogađa više od 80% kućanstava s malom djecom. Utjecaj seže i dalje od samog obroka; ranije istraživanje tvrtke Abbott pokazalo je da 60% roditelja osjeća frustraciju zbog prehrambenih navika svoje djece. Trećina ih priznaje da su zabrinuti, a 27% osjeća tjeskobu i nemoć, piše The Independent.

Ključ je u pristupu

Psihoterapeutkinja za promjenu ponašanja Alicia Eaton, autorica knjige "Mind How Your Kids Eat", tvrdi da se ovaj čest roditeljski problem može riješiti, pa čak i spriječiti.

"Mnogi roditelji misle da je izbirljivost sve češća pojava i u mnogočemu su u pravu", objašnjava Eaton. "Današnje obitelji odgajaju djecu u okruženju koje je složenije, poticajnije i s više izbora nego u bilo kojoj prethodnoj generaciji". Prema njezinim riječima, prevelik izbor dovodi do preopterećenja, neodlučnosti i tjeskobe, a to se onda odražava na apetit.

Eaton navodi nekoliko čimbenika koji pridonose izbirljivosti. Među njima su pretjerano grickanje između obroka, specifične osjetilne sklonosti i prirodan oprez prema nepoznatoj hrani, koji je često pojačan zbunjujućim emocionalnim porukama o hrani. Neovisno o uzroku, Eaton ističe da obroci ne moraju biti izvor sukoba.

"Roditelji ne trebaju prisiljavati, podmićivati ni boriti se s djetetom da bi ono dobro jelo. Takvi pristupi zapravo obično samo pogoršaju stvari", kaže Eaton.

"Djeci treba mirno i predvidljivo okruženje u kojem se apetit može prirodno razviti, a znatiželja prema hrani postupno rasti. Ako se manje usmjerimo na to da 'uguramo hranu u djecu', a više na to da im pomognemo da se osjećaju ugodno uz nju, mnoga ponašanja koja smatramo izbirljivošću neće se ni pojaviti".

Eaton nudi sedam jednostavnih strategija kojima se može spriječiti razvoj izbirljivosti kod djece.

Razmak između obroka

Ključno je ostaviti dovoljno vremena da dijete ogladni. Djeca koja na obrok dođu gladna puno su otvorenija za isprobavanje novih namirnica. Eaton napominje da stalna dostupnost grickalica često znači da djeca jednostavno nisu gladna u vrijeme ručka ili večere.

"Kada dijete odbije večeru jer nije stvarno gladno, roditelji mogu pomisliti da mu se jelo ne sviđa. Često ne prepoznaju da se apetit jednostavno nije stigao razviti". Ona savjetuje roditeljima da pomognu djeci razlikovati pravu glad od osjećaja koji dolaze iz dosade, umora ili drugih emocija.

"Prije nego što automatski posegnete za keksima, dobro je postaviti nekoliko pitanja", predlaže ona. "Prava glad se gradi postupno, a djecu se može podsjetiti da će zbog toga samo više uživati u sljedećem obroku".

Neutralan rječnik o hrani

Treba izbjegavati etiketiranje hrane kao "dobre", "loše" ili "nagrade". Neutralan jezik smanjuje tjeskobu i otpor prema novim namirnicama. Djeca od malih nogu slušaju razgovore o alergijama, prerađenoj hrani, dijetama i zdravlju. Ona upijaju emocionalne poruke puno prije nego što razumiju same riječi.

"Kada odrasli obrocima pristupaju s tjeskobom, pregovaranjem ili stalnom raspravom o tome što je 'dobro' ili 'loše', što deblja, a što ne, djeca brzo nauče da je jelo komplicirano i emocionalno. Ono prestaje biti opuštena rutina", upozorava Eaton. "Već sama ta atmosfera može stvoriti otpor i oprez prema novoj hrani".

Jedan obrok za sve

Treba izbjegavati praksu pripremanja posebnih, alternativnih obroka za djecu. Kad djeca vide da svi za stolom opušteno jedu isto jelo, s vremenom će ga i ona lakše prihvatiti. "Zajednički obroci su jedna od najboljih navika za prevenciju dugoročne izbirljivosti", ističe Eaton.

Osjetilne sklonosti djeteta

Djeca hranu doživljavaju na različite načine. Neka su vizualni tipovi i vole šarene, uredno složene tanjure. Druga reagiraju na zvuk i teksturu pa im odgovara hrskava hrana. Nekima je pak potrebno istražiti hranu dodirom ili umakanjem prije nego što je probaju.

"Kada roditelji razumiju te razlike i posluže hranu na način koji odgovara djetetovim osjetilnim sklonostima, često primijete da raste i želja za isprobavanjem", objašnjava Eaton. Ona dodaje da prividna tvrdoglavost često nije prkos, nego pitanje osjetilne ugode.

"Kad roditelji shvate da su sklonosti djeteta možda osjetilne, a ne stvar ponašanja, obroci postaju puno lakši", kaže. "Umjesto pitanja 'Kako da ga natjeram da ovo pojede?', počinjemo se pitati 'Kako mogu ovu hranu poslužiti na način koji odgovara djetetu?'. Male prilagodbe u izgledu, teksturi ili obliku ponekad mogu otvoriti put prema namirnicama koje je dijete prije odbijalo".

Znatiželja bez pritiska

Dopustite djeci da vide, dotaknu ili pomirišu hranu bez pritiska da je moraju pojesti. "Višekratno izlaganje hrani bez pritiska često vodi do toga da je dijete kuša kad se osjeti spremnim", savjetuje Eaton.

Predvidljiva i mirna rutina

Dosljedno vrijeme, mjesto i rutina obroka su iznimno važni. "Jednostavna rutina, obroci u isto vrijeme svaki dan i zajedničko sjedenje za stolom uz što manje ometanja pomažu djeci da se osjećaju sigurno. Tada su i spremnija na interakciju s hranom", kaže Eaton.

Primjer opuštenog jedenja

Djeca više uče promatranjem nego slušanjem uputa. Kada vide odrasle da jedu raznoliku hranu bez velike priče o njoj, djeca postupno usvajaju takav opušten pristup. "Djeca koja redovito vide odrasle kako opušteno jedu raznoliku hranu vjerojatnije će s vremenom oponašati takvo ponašanje", navodi Eaton.

Ona ističe da razgovor za stolom, umjesto pregovora oko svakog zalogaja, pomaže djeci da obroke povezuju s druženjem, a ne s pritiskom. "Tijekom mjeseci i godina takva atmosfera stvara veliku razliku u tome koliko će djeca postati fleksibilna s hranom", zaključuje.