Foto: 123rf

ENKOPREZA je voljno ili nevoljno ispuštanje stolice na neodgovarajućim mjestima kod djeteta starijeg od 4 godine. Kako ne odbace sva djeca pelene u istoj dobi, ovo se ne smatra medicinskim problemom do četvrte godine života. Enkopreza je obično uzrokovana fizičkim faktorom. Važno je naglasiti da dijete to ne čini namjerno.

Procjenjuje se da 1-2% djece do desete godine života ima problema s enkoprezom, a uglavnom se radi o dječacima (od petoro djece s enkoprezom, samo je jedna djevojčica).

U manjem broju slučajeva, enkoprezi je uzrok anatomska abnormalnost ili bolest s kojom je dijete rođeno. U većini slučajeva se enkopreza razvija kao rezultat kronične (dugotrajne) konstipacije.

Konstipacija podrazumijeva da se crijeva ne prazne redovito (pri tome redovito ne znači nužno i svaki dan!), ali i poteškoće s pražnjenjem ili čak bolove. Kod većine djece s enkoprezom, problem počinje s bolnim pražnjenjem vrlo velikih stolica. Ovo se događa puno prije nego enkopreza počne i dijete se toga niti ne sjeća. Nakon nekog vremena, djetetu pražnjenje crijeva postaje odbojno, te počinje zadržavati stolicu da bi izbjeglo bol. Ovo zadržavanje postaje navika koja ostaje dugo nakon što je konstipacija ili bolno pražnjenje crijeva razriješeno. Na samom početku djetetu procuri tek malo stolice, no s vremenom dijete sve teže zadržava stolicu koja se nakuplja u sve većim količinama, pa je i količina izbačene stolice veća.

Neki stručnjaci vjeruju da djeca imaju problema s konstipacijom kad ne unose dovoljno vlakana ili ne piju dovoljno vode. Čini se da se konstipacija u nekim obiteljima pojavljuje češće nego u nekim drugim. Za mnogu djecu nema jasnog medicinskog uzroka konstipacije.

Enkopreza je vrlo frustrirajuća za roditelje. Mnogi se roditelji ljute na učestalu potrebu pranja djeteta ili donjeg rublja zbog nemogućnosti kontroliranja stolice. Roditelji često pretpostavljaju da je dijete prelijeno da ode na toalet, da se „zaigralo“ ili da to čini namjerno.

U većini slučajeva, to nije točno.

Simptomi enkopreze

Više od 80% djece s enkoprezom iskusilo je konstipaciju ili bolne stolice u prošlosti – često čak godinama prije nego je enkopreza postala problem. Većina djece s enkoprezom izjavljuju da ne osjećaju potrebu za toaletom prije nego im se desi da im stolica procuri. To „curenje“ obično se događa danju, dok je dijete budno i aktivno. Školskoj djeci se obično isto događa kod kuće, kad se vrate iz škole.

Uvijek se preporuča posjetiti pedijatra, koji bi mogao pronaći uzrok ili otkloniti sumnju na njih. Ukoliko problem i dalje traje, korisno je posjetiti psihologa. Psihologu se možete obratiti i na samom početku da biste spriječili da svojom neprikladnom reakcijom na djetetov problem od jednog problema stvorite dva.

SAVJETI PSIHOLOGA

Kada Vaše dijete ima problema s enkoprezom, bitno je da ne stvarate pritisak na dijete jer ono to ne čini namjerno. Vaša ljutnja neće pomoći. Pokušajte razumjeti i razgovarati s djetetom o tome što osjeća prije nego se „zaprlja“, kako se osjeća nakon što mu se to dogodi. Objasnite djetetu da se takve stvari događaju i drugoj djeci (i odraslima) i da ste tu da mu pomognete, da ćete skupa pronaći neko rješenje. Prije odlaska liječniku i psihologu, najavite djetetu gdje idete i što će se tamo dogoditi. Djeca znaju stvarati puno strašnije slike o mogućim događajima nego što bi nama palo na pamet – primjerice, da će ostati u bolnici nekoliko dana ili sl. Objasnite djetetu što je liječnik i psiholog rekao o njemu, dajte mu nadu da će situacija biti bolja uz vaš zajednički trud. Dijete mora znati da je njegovo sudjelovanje važno, ali da ste kao roditelj tu uz njega, da mu pomognete. Važno je razvijati naviku obavljanja redovne nužde – naučite dijete da 5 – 10 min. sjedi na toaletu nakon doručka i večere – svaki dan! Opišite djetetu po čemu Vi znate da trebate ići na toalet, što osjećate i sl. U svrhu prevencije, vodite brigu o raznolikoj prehrani bogatoj voćem i povrćem, te adekvatnoj hidrataciji.

S druge strane, kada dijete ima problema s konstipacijom, roditelji pokazuju više suosjećanja – često čak i previše. U početku konstipacija može imati fizički uzrok, no često (ne uvijek) postane problem na psihološkoj razini.

Što se događa s djecom koja imaju konstipaciju? Nakon što iz nekog razloga nemaju stolicu danima, roditelji se počinju brinuti. Sjede kraj djeteta koje je na tuti, zabavljaju ga, podržavaju, plaču s njim zbog bolnih, tvrdih stolica. Djetetu se prave posebni obroci, nagrađuje ga se za svaki uspješan pokušaj, koji je praćen i jednom roditeljskom ekstazom. Roditeljima je teško gledati dijete u bolovima, pa mu na sve moguće načine pokušavaju pomoći. No, čine djetetu medvjeđu uslugu. Što je pogrešno u ovakvom ponašanju? Prije svega, dijete gubi sigurnost u sebe – nema povjerenja u samog sebe da može sam obaviti nuždu. Potrebni su roditelji, podrška, specijalni obroci, nagrade i dr. U našem genetskom kodu je potreba za pažnjom i ljubavi, a u ovakvoj situaciji dijete očigledno dobiva veliku količinu pažnje i ljubavi. Trpit će bol, ali i bol je lakša od „gubitka“ roditeljske ljubavi i pažnje. Naravno da roditelji koji su spremni satima sjediti i bodriti dijete na tuti nisu roditelji koji svoje dijete zanemaruju, ali niti jedan roditelj ne može u svakom trenutku ili čak svakom periodu života biti maksimalno posvećen djetetu. Majka se zaposli, rodi drugo dijete, otac ode na put, razboli se... ili se u nekom trenutku jednostavno ne osjećaju dobro ili bi možda htjeli pogledati dnevnik. Ništa od toga ne znači da ste loš roditelj, zato odbacite osjećaj krivnje i učinite sljedeće:

Prestanite cijeli svoj život vrtiti oko toaleta. Pokušajte uspostaviti kod djeteta naviku da nakon obroka provede 5-10 minuta na toaletu. Objasnite djetetu da će obaviti nuždu kada to bude osjetilo. Važno je da ne pratite dijete u stopu. Dozvolite djetetu privatnost. Pružite mu sigurnost da je sposobno samo i da ste Vi u blizini ako nešto zatreba. Ne pokazujte djetetu da ste u ekstazi od sreće kada uspješno obavi nuždu, ali ipak pokažite da ste primijetili da je dijete bez Vaše pomoći uspjelo u tome! Vodite računa o unošenju dovoljno vlakana i vode u prehranu djeteta, ali bez da spremate posebne obroke za dijete. Ne dozvolite da dijete pomisli da je obavljanje nužde glavna preokupacija u životu i da je to nešto posebno o čemu se treba neprestano brinuti. Jedite skupa voće, povrće, cjelovite žitarice. Izbjegavajte hranu koja zatvara (banane, čokolada, zašećereni sokovi i sl). Družite se s djetetom van toaleta. Crtajte, šetajte, razgovarajte.

Budite strpljivi. Vjerujte u sebe. Vi najbolje poznajete svoje dijete i najbolje ćete mu znati pomoći. 

Izvor: Andrea Vlašić, doktorand psihologije i certificirani klinički hipnoterapeut, certificirana za traumu kod djece i adolescenata