OVOGODIŠNJA dodjela Oscara uistinu će biti "posebna" jer dolazi nakon vjerojatno najčudnije godine za film.

I pritom ne mislimo samo na to što se dogodilo industriji koja je u samo godinu dana okrenuta naglavačke (možda i nepovratno) nego i o samim filmovima koji su egzistirali u nekom pandemijskom limbu pa su formalno postojali, ali su mnogi za njih čuli tek kada su nominacije objavljene.

The Father, Judas and the Black Messiah, Mank, Minari, Nomadland, Promising Young Woman, Sound of Metal i The Trial of the Chicago 7 mahom su filmovi za koje ste čuli samo ako ste zagriženi filmoljubac, a kombinacija zatvorenih kina i prezasićenosti streaming-servisima dovela je do toga da niste sigurni ni gdje biste točno pogledali sve te filmove.

Velika godina za Netflix

S druge strane, izbor Akademije je dosadno očekivan i to je nešto što se zadržalo unatoč svemu što se dogodilo, a kao i svake godine postoje i kandidati u kategoriji "zašto ovo nije nominirano".

Ove godine to je vestern-odiseja News of the World i nominacija za Toma Hanksa, a još veće iznenađenje je gotovo potpuni izostanak nominacija za Spikea Leeja i njegov Da 5 Bloods (samo nominacija za glazbu Terencea Blancharda) koji se već mjesecima tretira kao jedan od apsolutnih oskarovskih zicera.

Neki nagađaju da je riječ o tome da su Netflixovi projekti već ionako dominantni i da bi još jedan njegov film bilo pretjerivanje, ali činjenica jest da su streaming-servisi, s velikim naglaskom na Netflixu, upravo ono što je spasilo autorski film za koji iz godine u godinu ima sve manje prostora u tradicionalnom studijskom sustavu koji je orijentiran gotovo isključivo na ono što donosi zaradu. No s dolaskom pandemije zarada je postala nešto o čemu glavešine studija danas pričaju sa sjetom, a streaming-servisi profitiraju na svakom polju.

Primjerice, film koji je ove godine odnio najviše nominacija (deset) je Mank Davida Finchera, oda zlatnoj eri Hollywooda koja prati nastanak Građanina Kanea i, još bitnije, problematičnog scenarista Hermana J. Mankiewicza. Radi se o filmu koji unatoč veličinama kao što su Fincher i Oldman teško možete zamisliti kao projekt nekog velikog studija, a tome u prilog ide i činjenica da ga je Fincher isprva zamislio kao projekt koji će snimati nakon filma The Game iz 1997., i to s Kevinom Spaceyjem i Jodie Foster u glavnim ulogama. Problem je bio taj da je Fincher inzistirao na tome da snimi crno-bijeli film, a to se još devedesetih smatralo neisplativim pa se iz godine u godinu ta autorska sloboda sve više bacala u drugi plan.

Netflix s tim nije imao problema.

Štoviše, Netflix je ove godine otišao korak dalje. Nakon prošlogodišnje 24 nominacije, ove ih je godine skupio 35, što pokazuje da ne vlada samo u komercijalnom nego i u umjetničkom smislu. Pieces of a Woman, Ma Rainey's Black Bottom, The Trial of the Chicago 7 i Crip Camp također su njegovi projekti koji su pokupili nominacije u bitnim kategorijama.

Velika godina za redateljice

No ovo nije velika godina samo za Netflix.

Naime, radi se o povijesnom trenutku za žene jer su se prvi put u povijesti čak dvije redateljice našle u utrci za prestižnu nagradu. Riječ je o Emerald Fennell (Promising Young Woman) i Chloe Zhao (Nomadland), a to nije mala stvar jer se sveukupno gledano radi tek o šestoj i sedmoj redateljici kojima je pripala ova čast. Ovo je još veća godina za Zhao jer je prva nebjelkinja koja je nominirana za režiju, ali i prva žena koja je skupila četiri nominacije u istoj godini.

Tu je i najšarenija skupina nominiranih glumaca u gotovo stogodišnjoj povijesti dodjele, a mnogi će to pripisati pritisku na Akademiju da malo "diverzificira" svoje bijelo muško članstvo koje je dugi niz godina privlačilo kritike unutar industrije i u medijima.

Što se kategorije najboljeg glumca tiče, imamo Riza Ahmeda (Sound of Metal), Anthonyja Hopkinsa (The Father), Garyja Oldmana (Mank), Stevena Yeuna (Minari) i Chadwicka Bosemana (Ma Rainey's Black Bottom), koji je nominiran posthumno. Mnogi očekuju da će nagradu dobiti upravo Boseman jer slično se dogodilo i s Heathom Ledgerom i Peterom Finchom, koji su također nominirani posthumno, a posthumno su i nagrađeni.

U kategoriji glumica je daleko neizvjesnije pa imamo Carey Mulligan (Promising Young Woman), Violu Davis (Ma Rainey's Black Bottom), Andru Day (The United States v. Billie Holiday), Vanessu Kirby (Pieces of a Woman) i Frances McDormand (Nomadland).

Umjerena iznenađenje pojavila su se u kategoriji najboljeg sporednog glumca, gdje se našao talentirani i neobični Lakeith Stanfield za Judas and the Black Messiah, kojeg su zaobišle nominacije na SAG-u i Zlatnim globusima, dok je, primjerice, Zlatnim globusom nagrađena Jodie Foster zaobiđena na Oscarima, a isto vrijedi i za Aarona Sorkina i Reginu King, kojima su promakle redateljske nominacije.

Velika godina za balkanska prepucavanja

Ove godine regionalna scena pokazala je veliki interes za kategoriju najboljeg stranog filma, a jedan od potencijalnih kandidata bio je i srpski Dara iz Jasenovca Predraga Antonijevića.

Radi se o filmu koji je najveću pažnju skupio upravo navlačenjem oko toga radi li se o jeftinoj srpskoj nacionalističkoj propagandi ili ne. Sam redatelj je u istupanjima to uredno poricao, ali je, s druge strane, u svojim istupima također često znao nenamjerno potvrditi upravo ono što mu predbacuju dok su mu pretjerano uživanje u ratnim užasima spočitavali čak i oni koji su njegov film ocijenili pozitivno. Sve u svemu, film se, bila to redateljeva namjera ili ne, pretvorio u još jedan toksičan kamen spoticanja na relaciji Beograd-Zagreb, umotan u ruho Holokausta kako bi privukao pažnju stranih medija.

I zagrizli su, ali u isto vrijeme i većinski prozreli redateljev naum.

Daleko bitnije od toga, nominaciju za najbolji strani film dobio je bosanskohercegovački Quo vadis, Aida?, film redateljice Jasmile Žbanić koji se bavi temom ratnih zločina u Srebrenici.

Za razliku od Dare, film Jasmile Žbanić ima 100% na Rottenu (na temelju 34 recenzije) i oko njega ne postoji razdor, osim ako ne računate šovinističke ispade sa samog dna, a to je, očekivano, srpski Informer koji je na objavu nominacije reagirao naslovom: "DARA IM JE BILA SRPSKA PROPAGANDA, A ŠTA JE ONDA FILM JASMILE ŽBANIĆ "QUO VADIS AIDA"?! Nula, prazan skup... I ovo hoće Oskar - STRAŠNO!"

I koliko se god to činilo tragikomično pretjeranim, činjenica jest da ovo itekako hrani narativ onih koji negiraju ratni zločin u Srebrenici, a ratne rane na ovim su prostorima još uvijek svježe, neovisno o tome radilo se o četrdesetima ili devedesetima, i to očito otežava umjerenu i suvislu raspravu o ovim temama.

Bilo kako bilo, bila je ovo velika godina za balkanska prepucavanja, s ratištem koje se nakratko preselilo na Oscare.

Neobična dodjela za neobična vremena

Kao što smo napisali na početku, bit će ovo neobična godina, kako za cijeli svijet tako i za Oscare.  

Dodjela je s veljače prebačena na travanj, a zbog situacije s kinima, to znači da gledatelji većinu nominiranih filmova neće ni pogledati osim ako nemaju pretplatu na sve streaming-servise jer torrenti nisu isplativo rješenje baš svugdje. Isto tako, ove godine nema nominiranih blockbustera kao što su Joker ili Black Panther pa će se i to vrlo vjerojatno odraziti na gledanost koja je iz godine u godinu sve veći problem za "najbitniju filmsku nagradu na svijetu".

Preostaje nam pričekati 25. travnja i vidjeti kako će sve izgledati. Hoće li se nominirani pojaviti na dodjeli ili će sve djelovati još čudnije? U svakom slučaju, bit će to neobična dodjela za još neobičnija vremena.