PREDOSKAROVSKA sezona već se ozbiljno zahuktala, a u kinima odnedavno možemo gledati i jedan od njezinih najvećih favorita, epsku španjolsku dramu "Crna kugla" ("La bola negra").

Osim što je glavni favorit u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, film je i u najužem krugu pretendenata za glavne nagrade, a Scott Feinberg iz Hollywood Reportera, inače jedan od najpouzdanijih oskarovskih prognostičara, "Crnu kuglu" svrstava na drugo mjesto među favoritima za Oscara za najbolji film, odmah iza Nolanove "Odiseje" te među najizglednije dobitnike Oscara u kategoriji režije. Uostalom, redateljski dvojac Javier Calvo i Javier Ambrossi već je nagrađen za režiju na ovogodišnjem festivalu u Cannesu.

Film posuđuje naslov od nedovršene drame Federica Garcíe Lorce, od koje su sačuvane tek četiri stranice, a pripovijeda o mladiću kojemu zbog homoseksualnosti odbijaju članstvo u uglednom društvenom klubu u Granadi.

Crnu kuglu, simbol tog odbijanja, film preuzima kao polazište za mnogo širi i kompleksniji narativ u kojemu se isprepliću tri priče smještene u različita razdoblja španjolske povijesti, povezane homoseksualnošću, zabranjenim ljubavima i Lorcinim nasljeđem.

Tri vremena, jedna povijest isključivanja

Prva se odvija 1932. u Granadi i prati Carlosa (Milo Quifes), mladića kojemu društveni klub zatvara vrata. Druga je smještena u 1937., tijekom Španjolskoga građanskog rata: mladi vojnik Francove vojske Sebastián (Guitarricadelafuente) zbližava se sa zarobljenim republikancem Rafaelom Rodríguezom Rapúnom (Miguel Bernardeau), inače Lorcinim ljubavnikom. Treća nas vodi u 2017., kada povjesničar Alberto (Carlos González) nakon djedove smrti nasljeđuje dokumente povezane s Lorcinom dramom i počinje istraživati obiteljsku prošlost.

Komplicirano, ha? Pa je, osobito u prvom dijelu u kojemu redatelji zaista ne štede gledatelje skačući iz jednog vremenskog segmenta u drugi prije nego što postanu jasne poveznice između njih. Kad se dijelovi priče počnu povezivati, a odnosi među likovima i njihove motivacije razjašnjavati, gledanje postaje zanimljivije. Ali do tada je gledatelj već umoran od probijanja kroz vremena, stilove i značenja.

Redateljski tandem Calvo & Ambrossi, koji iza sebe već ima nekoliko zajedničkih projekata, ovome je pristupio iznimno ambiciozno te u njega ugradio više narativnih modela i stilskih opredjeljenja: miješaju se ovdje elementi nedovršene Lorcine drame, koju u filmu slobodno nadopisuju, zatim također slobodna adaptacija drame "La piedra oscura" Alberta Conejera, koja čini okosnicu drugog segmenta, dok je odsječak iz suvremenosti realiziran s najmanje stilizacija. 

Kako je Penélope Cruz zamalo ukrala film

Glavne priče pritom su ispresijecane hipnotičkim homoerotskim kadrovima iz vojničkog života, crno-bijelim isječcima u kojima se pojavljuje sam Lorca te dvama glazbenim brojevima kojima dominira Penélope Cruz.

Te scene - pune energije i vizualne raskoši te nabijene seksualnošću - spadaju u najbolje dijelove filma, iako ostaju slabo povezane s razvojem glavne radnje. Penélope Cruz se pojavi usred filma, otpjeva dvije pjesme, izgovori najjaču rečenicu ("Travestizam je fantazija o mogućnostima, a rat je suprotnost toga") i nestane bez traga.

A mi se vraćamo filmu koji su redatelji, nošeni prevelikom ambicijom ili tek nesigurnošću, barokno pretrpali svime što im se našlo pri ruci: likovima i njihovim kompleksnim motivacijama, metafilmskim dosjetkama, vremenskim skokovima, miješanjem stvarnosti i snova te stilskim i vizualnim bravurama. Kao da su, u strahu od praznine, film nakrcavali slojevima priče i značenja po načelu "od viška glava ne boli". Ali boli.

Narativna razvedenost, produkcijska raskoš, stilska ambicioznost i nesuspregnuti patos povremeno filmu osiguravaju operne proporcije, no ne i opernu snagu. Središnja priča o razvoju homoerotskog odnosa između dvojice vojnika iz suprotstavljenih tabora ima velik melodramatski potencijal, no drugi je segmenti, često prespori i naprosto zamorni, neprestano prekidaju i slabe. 

Razlog tome jest što ambicija filma, dugog više od dva i pol sata, seže mnogo dalje od jedne tužne ljubavne priče: cilj je gej ljubav postaviti u središte ključnog povijesnog sukoba unutar španjolskog društva.

Ljubavne priče zakopane u španjolskim poljima

Nije stoga čudno da filmaši posežu za velikanom kakav je Lorca, možda i najpoznatijom žrtvom fašističkih falangi. Film pokušava društvenu netrpeljivost prema homoseksualnosti smjestiti u širi povijesni kontekst te pridonijeti osvjetljavanju prešućene povijesti homoseksualnosti u Španjolskoj. O tome kako je bilo biti gej u Španjolskoj prošlog stoljeća govori i snažna rečenica o ljubavnim pričama zakopanima u poljima, koje film pokušava makar simbolički iskopati.

Tema je važna, a društvena trauma duboka, no važnost teme nije jamstvo umjetničke vrijednosti. Film joj ne uspijeva uvijek pristupiti iz svježe perspektive pa je često uvjerljiviji kada velike povijesne teme približi kroz konkretne ljudske odnose, osobito u suvremenom segmentu, u kojem glumački briljira Lola Dueñas kao Albertova majka. Njezin lik pokazuje kako društvena represija prema homoseksualcima "ostavlja posljedice ne samo na njihovim životima nego i na životima njihovih obitelji.

Vizualni aspekt filma gotovo je jednako važan kao i sadržajni. Njegova estetika prezasićenih boja priziva Almodóvara, koji se ovdje nalazi u ulozi pridruženog producenta, ali uglavnom ostaje na razini površinske sličnosti: vizualna raskoš ne uspijeva se pretvoriti u emocionalnu snagu kakvu postižu najbolji filmovi velikog španjolskog redatelja.

"Crna kugla" film je epskih razmjera koji često postaje žrtvom vlastitih ambicija. One mu osiguravaju spektakl, ali guše njegovu najzanimljiviju mogućnost: subverzivnu i potresnu gej melodramu koja bi intimnu priču povezala s političkim nasiljem onako snažno i nemilosrdno kako je to znao raditi Rainer Werner Fassbinder.

A Oscar? Umjesto nagrade Američke filmske akademije predlažemo članstvo u Akademiji precijenjenih čije je osnivanje, svojedobno u filmu "Manhattan", predložila Diane Keaton.

Ocjena: 3/5