ODRASTANJE u traumatičnom okruženju često ostavlja tragove koji se očituju i u odrasloj dobi, čineći život znatno težim. Djeca svijet oko sebe tumače stvaranjem svojevrsne unutarnje mape koja im pomaže da se nose s događajima kojima svjedoče. No, ako se ta mapa ne prilagodi tijekom odrastanja, stari načini tumačenja svijeta mogu ozbiljno narušiti funkcioniranje u odrasloj dobi, piše Your Tango.

Stvaranje lažnog "ja" kako bi se osjećali voljeno

Andrea Brandt, terapeutkinja specijalizirana za emocionalne traume iz djetinjstva, kaže: "Često susrećem pacijente koji u odraslu dob donose duboke emocionalne rane. Jedan od najočitijih načina na koje se te rane manifestiraju jest stvaranje lažnog 'ja'. Djeca prirodno žude za ljubavlju i brigom roditelja. Kada to ne dobiju, pokušavaju postati dijete za koje vjeruju da će ga roditelji voljeti. Potiskivanjem osjećaja koji bi im mogli stati na put do ispunjenja te potrebe, stvaraju lažnu osobnost koju predstavljaju svijetu."

Kada potisnemo emocije, gubimo kontakt sa svojim pravim bićem, jer su osjećaji ključan dio našeg identiteta. Živimo u strahu da ćemo, ako maska padne, ostati bez brige, ljubavi i prihvaćanja.

Studija objavljena 2024. godine u časopisu Child Abuse & Neglect potvrdila je da djeca koja odrastaju zanemarujući vlastite emocije te obrasce prenose u odraslu dob. Dugo nakon što napuste roditeljski dom, bore se s procesuiranjem i izražavanjem osjećaja.

Najbolji put do otkrivanja autentičnog "ja" jest razgovor s terapeutom specijaliziranim za traume iz djetinjstva. On može pomoći u ponovnom povezivanju s vlastitim osjećajima i njihovom izražavanju na siguran i cjelovit način.

Usvajanje identiteta žrtve

Ono što mislimo i vjerujemo o sebi oblikuje naš unutarnji dijalog, koji nas može osnažiti ili oslabiti. Negativan unutarnji govor oduzima nam snagu i stvara osjećaj da nemamo kontrolu nad vlastitim životom, stavljajući nas u ulogu žrtve. Možda smo i bili žrtve kao djeca, ali to ne znači da moramo ostati žrtve i kao odrasli, kaže terapeutkinja.

Način na koji razgovaramo sa sobom definira naš pogled na svijet. Zaglavljenost u negativnom unutarnjem govoru može stvoriti dojam da nam se život događa, umjesto da ga sami kreiramo. Prema riječima terapeutkinje za traume Nancy Carbone: "Ako za loše stvari krivite život, druge ljude ili okolnosti, umjesto da se zapitate kako zapravo bježite od osjećaja da niste dovoljno dobri, ostat ćete zarobljeni u tom ciklusu."

Čak i u situacijama u kojima nam se čini da nemamo izbora, on uvijek postoji - makar to bio samo izbor kako ćemo razmišljati o svom životu. Kao djeca imamo malo ili nimalo kontrole nad okolinom, ali više nismo djeca. Vjerojatno smo sposobniji promijeniti vlastitu situaciju nego što mislimo.

Umjesto da o sebi razmišljamo kao o žrtvama, možemo se vidjeti kao osobe koje su preživjele. Sljedeći put kad se osjetite zarobljeno i bezizlazno, podsjetite se da imate više sposobnosti i kontrole nego što mislite.

Odrastanje uz nezdravo izražavanje ljutnje

Djeca koja odrastaju u okruženju u kojem se ljutnja izražava isključivo na nezdrav način, usvajaju uvjerenje da je ljutnja neprihvatljiva. Ako ste svjedočili ispadima bijesa, kao odrasla osoba možda smatrate da je ljutnja loša emocija koju treba potisnuti. S druge strane, ako su vas roditelji učili da je ljutnja na popisu zabranjenih osjećaja, vjerojatno je potiskujete i danas, iako bi vam njezino zdravo izražavanje moglo koristiti.

Što se događa kada ne možete izraziti ljutnju? Ako ste skloni potiskivanju neugodnih osjećaja, odgovor vjerojatno znate: naizgled ništa.

I dalje osjećate ljutnju, jer je ona prirodna i zdrava emocija, ali umjesto rješenja koje donosi suočavanje s uzrokom, vi jednostavno ostajete ljuti. Svoje osjećaje ne izražavate izravno, no kako se ljutnja ne može u potpunosti zatomiti, ona pronalazi put kroz pasivnu agresiju.

Emocionalno ili fizičko zanemarivanje

Ako ste kao dijete bili zanemareni ili napušteni, možda ste potisnuli ljutnju i strah u nadi da vas više nitko nikada neće povrijediti na taj način. Međutim, potiskivanjem osjećaja djeca na kraju napuštaju sama sebe.

Kada ne osjećamo svoje emocije, sputavamo se. Postajemo pasivni i ne živimo u skladu sa svojim punim potencijalom. Pasivna osoba često si govori: "Znam što trebam učiniti, ali to ne činim."

Istraživači u studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Child and Adolescent Psychiatry otkrili su da izbjegavajući mehanizmi nošenja s traumom, poput potiskivanja ljutnje ili pretvaranja da je sve u redu, prate osobu i u odrasloj dobi. To se očituje kao frustrirajući jaz između znanja što treba poduzeti i stvarne sposobnosti da se to i učini.

Kada potiskujemo osjećaje, potiskujemo i ono što jesmo. Zbog traume iz djetinjstva možda smo naučili skrivati dijelove sebe, što nam je tada možda i pomoglo. No, kao odraslima, osjećaji su nam potrebni da nam kažu tko smo, što želimo i da nas vode prema tome da postanemo osobe kakve želimo biti.