Foto: Press

DA VAM odrasla osoba priđe i izjavi da razgovara, ili barem pokušava komunicirati, s nevidljivim bićem koje upravlja svemirom, vjerojatno biste pokušali što prije pronaći izlaz i pristojno napustiti prostoriju.

Da ista ta osoba izjavi da želi upravljati vašim životom ili barem nekim aspektima vašeg života, vjerojatno biste učinili isto, ali puno brže, jer htjeli biste što prije stupiti u kontakt s policijom.

Ipak, takve se stvari neprestano događaju. Crkva se na sve moguće načine upliće u naše živote, raznorazne udruge zabrinutih katolika mijenjaju zakone i svoja uvjerenja nameću drugima, a predsjednica države uokolo tumara dodirujući leševe "čarobnim" maramicama jer "takvo dodirivanje sarkofaga simbolizira dodir s blagoslovom".

No, politika i religija oduvijek idu ruku pod ruku. Mnogi političari i predsjednici, unatoč odvojenosti države i crkve, oduvijek naglašavaju svoju vjeru kako bi privukli glasače, a to je bio slučaj i s Donaldom Trumpom koji je igrao na ovu kartu, iako bismo ga po malo čemu mogli nazvati tradicionalnim predsjednikom.

"Ako pričaš s Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si"

Dean Burnett, doktor neuroznanosti, pozabavio se ovom temom u tekstu za The Guardian i pritom se osvrnuo na nedosljednost medija koji su Trumpa često nazivali luđakom, ali ne i u slučaju kada je izjavio da je "predstavnik svemogućeg nevidljivog božanstva koje je svijet stvorilo u šest dana". Njegov su potez u tom slučaju opisali kao cinično podilaženje.

"Ako pričaš s Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si", rekao je dr. House u popularnoj televizijskoj seriji. Unatoč tome što ova i slične izjave imaju namjeru naglasiti dvostruka mjerila u slučaju prihvaćanja nečijih vjerskih uvjerenja, dok u isto vrijeme slične znanstveno neutemeljene tvrdnje smatramo znakom psihičkih smetnji, Burnett tvrdi da postoji razlog za ovu nedosljednost.

Što je psihoza?

Psihoza se definira kao gubljenje doticaja sa stvarnošću, a manifestira se na različite načine. I zapravo je uznemirujuće uobičajena. Naši kompleksni mozgovi osjetljivi su na niz unutarnjih poremećaja, od psihičkih do fizičkih bolesti. Štoviše, toliko su osjetljivi da psihozu nazivamo i "dijagnozom isključivanja" jer prvo moramo isključiti niz drugih problema prije nego možemo dijagnosticirati psihozu.

Psihoza se najčešće manifestira kroz halucinacije (lažna percepcija da nešto što ne postoji zapravo postoji) i deluzijski poremećaj (iluzije, vjerovanje u nešto što nedvojbeno nije istina).

Halucinacije mogu biti jednostavne. Primjerice, netko uporno tvrdi da medvjed u prostoriji želi pomfrit i prilično je jednostavno utvrditi pati li netko od halucinacije ili ne. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i provjeriti nalazi li se u sobi brbljavi medvjed. U slučaju da medvjeda nema, osoba vrlo vjerojatno halucinira.

Iluzije su malo kompleksnije

Iluzije su malo kompliciranije jer ne radi se o onome što netko vidi, nego u što vjeruje, a poprimaju različite oblike. Primjerice, kod iluzije grandioznosti, bolesnik misli da je jako nadaren ili da je došao do važnog otkrića.

Kod ljubomornog podtipa bolesnik misli da mu je bračni drug ili ljubavnik nevjeran. Kod proganjajućeg podtipa, bolesnik misli da se protiv njega spletkari, da ga netko špijunira, maltretira ili zlostavlja. Može opetovano pokušati tražiti pravdu putem sudskih tužbi ili tužbi drugim državnim institucijama te u obrani od umišljenog progona može pribjeći nasilju.

Deluzije je izuzetno teško pobiti argumentima, bez obzira na snagu dokaza. To je vjerojatno jedan od ključnih razloga zašto psihotičnu osobu koja vjeruju da ga prate nikada nećete razuvjeriti. Dok ćete vi vidjeti starca koji šeta psa, oni će vidjeti vladinog špijuna, a ako dopustite da vas uvuče u raspravu, do kraja prepirke vjerojatno će zaključiti da i vi radite za "njih".

Budući da mozak ne "radi" kako bi trebao, logika i razum nemaju istu moć pa postoji ogromni otpor kada takva uvjerenja dovedete u pitanje.

Zašto je Bog u redu, a ostale iluzije nisu?

Burnett se pita zašto vjerska uvjerenja ne tretiramo na isti način kao i druge iluzije. Vjernici su također skloni pružanju otpora kada njihova uvjerenja dovedete u pitanje.

Vjerovati da na nebu postoji svemoguća očinska figura koja promatra i osuđuje sve što radite ili da će se njegov sin koji je umro prije više od 2000 godina vratiti svakog trena, nije ništa manje suluda od mračnih vladinih sila koje prate svaki vaš korak. Štoviše, ovo drugo daleko je vjerojatnije od ovog prvog.

Stoga, zašto smo popustljiviji u slučaju vjere?

Burnett objašnjava da iluzije stvaraju anomalije u ljudskom mozgu, preciznije, anomalije u sustavu mozga koji tumači što se događa i što bi se trebalo dogoditi. Mozak u pravilu održava mentalni mod toga kako bi svijet trebao funkcionirati, koje bi se stvari trebale dogoditi i kada. Uvjerenja, iskustva, očekivanja, pretpostavke, kalkulacije, sve to kombinirano je u generalnom shvaćanju toga kako stvari funkcioniraju. Tako znamo što očekivati i kako reagirati, bez potrebe da svaki puta iznova prolazim kroz proces razumijevanja toga što se događa. Na svu sreću, mozak je dobar što se filtriranja nepotrebnih informacija tiče.

Iluzije su ono što se događa kad ovaj sustav prestane funkcionirati zbog bolesti ili nekog drugog poremećaja, pa stvari koje bi inače bile otpisane kao nevažne, postaju puno bitnije, a naš se sustav vjerovanja mijenja kako bi im se prilagodio. Bez obzira koliko to pogrešno bilo.

Bitno je tko razgovara s Bogom

Burnett tvrdi da je problem u tome da naš mozak od samog starta ne dolazi s "ugrađenim" razumijevanjem kompleksne znanosti toga kako svijet funkcionira. To je nešto što postepeno izgrađujemo tijekom vremena i temeljimo naša znanja na životnom iskustvu i edukaciji.

Stoga, ako ste odgojeni u okolini u kojoj se vjeruje da na nebu postoji Bog, ili da je zemlja stara samo 6000 godina, ili da svijetom upravljaju bogovi sa šest ruku, nema razloga da i vi u to ne vjerujete. Ništa što svakodnevno doživljavate ne pobija tu tvrdnju pa je i vaš mentalni model svijeta u skladu s time.

To je razlog zašto se deluzijski poremećaji dijagnosticiraju samo u slučajevima kada iluzije nisu u skladu s postojećim sustavom vjerovanja i pogledima na svijet. Ako vjernik u crkvi počinje komunicirati s Bogom, to je sasvim normalno ponašanje. Ako isto tijekom sastanka učini ateist, vjerojatno ima psihičkih problema. No ako obojica započnu tiradu o tome da će svijet za 30 minuta nestati zbog ljutitih žaba koje žive na suncu - obojica imaju ozbiljnih problema.

Osim ako i to ne postoji u Bibliji.