BILA sam u supermarketu. Namjeravala sam uzeti prethodno pripremljeni martini kako bih uživala na suncu, kad sam osjetila da voditelj trgovine stoji iza mene. "Imate li kakav identifikacijski dokument?", upitao je uzdišući. Nisam imala. "Ali ja imam 30 godina", rekla sam pokazujući prema svom licu: "Zar ne vidite da mi je 30 godina?" Nasmijao se kao da sam previše samouvjerena učenica šestog razreda koja iskušava sreću u kupnji alkohola. "Da? Pa, ne bih rekao. Oprostite, ali neće ići", rekao je voditelj.

Upravo u tom trenutku poželjela sam udariti nogom susjednu policu sa žitaricama i sve prosuti. Misliš da sam tinejdžerica? Onda gledaj kako se ponašam kao tinejdžerica. Ali ja imam 30 godina, tako da je proradila kontrola impulsa, za Vogue piše Daisy Jones.

Je li to kompliment?

Ljudi vole reći "smatrajte to komplimentom!" kada pomisle da si mnogo mlađi, ali u ovom slučaju ne mislim tako. Završila sam fakultet prije skoro 10 godina. Radila sam kao novinarka i urednica gotovo jednako isto toliko, bila sam u više veza i prošla kroz intenzivna životna iskustva. Posjedujem usisavač Hetty Hoover. Objavila sam knjigu. Sjećam se AOL-a! Kad netko kaže da izgledam mlađe, ono što stvarno čujem je: "Ništa od svega toga se ne računa. Još uvijek te ne shvaćam ozbiljno." Nije da ljude u 20-im godinama ne shvaćaju ozbiljno, ali ja sam drugačija osoba od one koja sam bila s 24, 25, čak i 26 godina. Želim da se to vidi izvana.

Ne mislim da zapravo fizički izgledam mlađe od 30 godina. Ali kao i drugi milenijalci (generacija rođena između 1981. i 1996.), vjerojatno odašiljem mlađu energiju. Ruke su mi prekrivene tetovažama iz mojih 20-ih. Izgledam opušteno u udobnoj majici s kapuljačom i trapericama. Osim toga, visoka sam jedva 157 cm.

Način na koji govorim i držim se nije se mnogo promijenio u posljednjih nekoliko godina. I nisam sama u tome: moji prijatelji, koji su uglavnom istih godina kao ja, lako bi mogli biti pet godina mlađi. Moja zaručnica je profesionalna glazbenica plave kose i sklona motocross jaknama. Kao djevojčica nisam zamišljala da 30 godina izgleda ovako. Moji srednjoškolski profesori imali su 30 godina. Definitivno izgledamo drugačije od njih. I ponašamo se drugačije od njih.

Već je mnogo rečeno o nesposobnosti milenijalaca da "odrastu". Krivi nas se što ne posjedujemo nekretninu ili ne rađamo djecu dovoljno brzo (tko može ostvariti bilo što od toga ako nema veliko kućanstvo s dva primanja i/ili nasljedstvo?).

Puno dulje živimo s prijateljima i cimerima poput ostarjelih studenata (mnogi moji slobodni prijatelji ne mogu si priuštiti da žive sami). A stvari poput braka ili mukotrpnog truda u istoj branši za mnoge su izgubile sjaj. Unatoč tome, to ne objašnjava zašto ne izgledamo kao 30-godišnjaci iz prošlih vremena - ili zašto ne mogu kupiti martini u svom lokalnom supermarketu.

Zašto milenijalci ne stare?

Nisam jedina osoba koja o ovome razmišlja. TikTok je pretrpan snimkama o tome zašto izgleda da milenijalci ne stare normalno ("zašto milenijalci ne stare?" trenutno ima oko 19.4 milijuna pregleda na TikToku). Neki su pretpostavili da je to zato što su "podešavanja" poput filera i botoksa sada jeftinija i dostupnija. Drugi su se šalili da je to zato što su milenijalci "depresivni i ne izlaze iz svojih domova, pa im sunčeva svjetlost ne oštećuje kožu." Treći su se pak pitali je li to zbog mobitela s kamerom i činjenice da se viđamo češće nego ikad prije, što znači da pridajemo više pažnje svom izgledu i odjeći. Ili možda starimo normalno, samo ne mislimo da starimo, pa se ne ponašamo tako.

Vjerojatno postoji bezbroj razloga za ovo iskrivljenje vremena, tijela i uma. Jedna od mojih osobnih teorija je da je naša slika "prave odrasle osobe" jednostavno zastarjela i ne uzima u obzir novije stilske i kulturalne promjene. Naši roditelji, bake i djedovi nisu objavljivali fotografije, nosili sportsku odjeću na radnom mjestu ili slali poruke svojim kolegama kad im je bilo 30 godina. Ali referentni okviri stalno se razvijaju, a to je ono što su sada 30-godišnjaci. Ne možete se odjednom ošišati i početi stariti u trendu. Zapeli smo s imidžom 30-godišnjaka koji više nije relevantan. Sigurna sam da generacija X - britpop djeca, rejveri - nisu uvijek nalikovali svojim očevima. Trebalo je vremena da takvima postanu.

Prije nego što nastavim, moram dodati: itekako sam svjesna da su godine uglavnom besmislene i da je etiketiranje osobe na temelju proizvoljne vremenske oznake loša usluga individualizmu. Znam da većina ljudi zapravo ne osjeća svoje godine, jer se jednostavno osjećaju kao oni sami. A mnogo me više zanima nečiji um nego koliko ima godina. Ali to ne znači da nisam zaintrigirana i znatiželjna kako izgledam drugima sada kada sam u svojim 30-ima. Bojim se da ne postanem lik poput Benjamina Buttona - kao kad guglate dječjeg glumca, a on izgleda isto u odrasloj dobi, samo čudno i s dlakama na licu. Jesu li milenijalci poput djece glumaca? Zauvijek zaglavljeni i zamrznuti u vremenu?

Jedna od najstrašnijih stvari u postojanju jest da se svijet vrti, a vrijeme juri naprijed. Stani, želim protestirati, nisam još spremna, nisam spremna. Ali svemir ne čuje i ionako ga nije briga. To je istodobno velika tragedija i dar življenja. Svi idemo naprijed. I jednog dana, uskoro, generacija Z će se probuditi i bit će sredovječna, a generacija alfa će imati vlastitu djecu, a njihove bake i djedovi neće nositi hlače i lijepiti novac na božićne čestitke. Nosit će Juicy Couture i Post Malone kroksice i slati emoji lubanje kao reakciju na poruke svojih unuka.

Tekst preuzet s Voguea gdje je izvorno objavljen.