PRONAĐITE negdje stare rockere koji dobro pamte što se sviralo od Vardara pa do Triglava u onim davnim vremenima te ljubomorno čuvaju i dalje hrpu tadašnjih ploča. Pitajte ih koji je bend po njima bio najbolji uopće.

Bijelo Dugme? Sumnjam da će dobiti ijedan glas. Azra? Za njih će glasati oni koji su odrasli uz novi val. Ili, za nešto slično, poput Haustora i EKV-a. A ako imate više njih koji su nešto i naučili svirati, onda možete biti sigurni da će se glavna bitka najvjerojatnije voditi između dva sastava: Smak i Leb i Sol.

O mojim dragim Makedoncima neki drugi put, danas je na redu petorka iz Kragujevca, grada koji je bio poznat po nezamislivoj tragediji u Drugom svjetskom ratu, automobilima Crvene Zastave i – grupi Smak.

"Ne sviramo glazbu koju volimo"

Kao i mnoge druge rock grupe, Smak su imali prilično dugu pretpovijest, koju vam nemam namjeru prepričavati, imate za to Wikipediju i ostale izvore. Kad gorespomenute stare rockere pitate za postavu, onda za njih postoji samo jedna – Boris Aranđelović – vokal, Zoran Milanović – bas (i danas prva asocijacija kad mi netko spomene "Zoran Milanović"), Slobodan Kepa Stojanović – bubnjevi, Laza Ristovski – klavijature, Radomir Mihajlović Točak – gitara.

Svi oni što su svirali ranije ili kasnije, koliko god da su bili dobri, idu u drugi plan pred ovom postavom koja je zapravo kratko trajala. Kompletirana je pred kraj 1974. godine, kad im je pristupio Ristovski. Izdali su i singlicu Živim, izvorno nazvanu Biska 16, jednu od 22 pjesme posvećena Točkovom prijatelju Predragu "Biski" Albiću, koji je spajanjem Točka s Kepom i pokrenuo cijeli proces osnutka grupe.

S postavom koja je jako podsjećala na Deep Purple i s vokalom Aranđelovića, koji je primljen u grupu zbog iznimne izvedbe Child in Time, oni su mnogima bili kragujevačka verzija britanskih hard rockera. Sud je malo neopravdan, no, o tome kasnije. 

U dokumentarnom filmu Put u Ameriku (imate ga na YouTubeu), kojega je 1976. godine snimio moj tada prvi susjed Jovan Ristić, Laza Ristovski je iskreno priznao da oni ne sviraju glazbu koju vole. Htjeli bi izvoditi jazz, ali su svjesni da moraju još puno raditi da bi to i uspjeli.

Prvu stvar su skladali još 1971. u Kraljevu, kad ih je Kepina baka izbacila iz kuće u kojoj su se našli. Otišli su prvo u restoran, ali pošto nisu bili pri novcima da bi se duže zadržali, završili su u obližnjem parku.

Ako mene pitate koja mi je Točkova solaža najbolja, onda je to svakako ova. Isječak je iz navedenog Puta u Ameriku.

Ulazak u legendu

Njihov definitivni ulazak u legendu dogodio se 16. ožujka 1975. godine, kad su nastupili u Hali Pionir kao predgrupa već legendarnom Deep Purpleu.

Kažu zapisi da je Smak izveo samo tri pjesme – započeli su s 19-minutnim prog-rock instrumentalom Put od balona, koji je zauzeo cijelu drugu stranu njihovog debitantskog albuma Smak. Onda su odsvirali Šumadijski blues, kojega su izdali na dvostrukoj singlici (na kojoj je inače glavni hit bila pjesma Satelit). Da bi sve to završili opet s ubojitim instrumentalom Ulazak u harem.

Godinama kasnije pričalo se da je oduševljeni Ritchie Blackmore, koji će samo desetak dana kasnije napustiti bend, poklonio Fendera Točku, kao znak priznanja da je ovaj bolji od njega.

Drugi su pripovijedali da je Deep Purple prosvjedovao zašto su im doveli predgrupu bolju od njih. To su, naravno, pučke legende koje ne govore o tome što se stvarno dogodilo, nego više o mitskom statusu kojega su vremenom stekli Točak i Smak.

Te 1975. godine Točak je praktički među svima onima u Jugoslaviji koji su makar pokušavali svirati gitaru neslužbeno proglašen najboljim. Bila je to i satisfakcija nakon što je tek mjesec dana ranije u jednom prilično namještenom glasanju na zagrebačkom Kongresu rock majstora titula najboljeg Yu-gitarista podijeljena četvorici pulena izdavačke kuće Jugoton: Vedranu Božiću, Josipu Bočeku, Bati Kostiću i Goranu Bregoviću (koji je definitivno zalutao na ovaj popis). 

U travnju 1975. Smak su izdali i singl Ulazak u harem; zapravo, dva singla za dvije različite izdavačke kuće (što je izazvalo i aferu). A instrumental je postao neizostavni test za sve one koji su pretendirali da budu solo gitaristi. Ova verzija (u izdanju zagrebačke Suzy), vjerojatno će iznenaditi one koji se numere obično sjećaju u kasnijem izdanju, s albuma Stranica našeg vremena. 

Korak iza Purplea

Smak su, ovaj put s Petkovskim namjesto Ristovskog, izdali 1977. album Crna dama i to je sada glazbeno i produkcijski bio priličan korak naprijed. Ne mogu vam opisati svoju sreću kad sam nabasao na nekog tko mi je praktički nekorišteni primjerak prodao za siću.

To mi je njihov jedini album kojega i dan danas mogu preslušati od početka do kraja, a ponudio je i par prilično popularnih hitova kao što su Alo, alo (gdje Boris koristi scat tehniku pjevanja) i Daire, kao jednu od vječitih pjesama iz tog vremena. Istina, tekstovi Mirka Glišića bili su ispod razine glazbe, Smak se nikada nije isticao nekom lirikom.

Osokoljeni uspjehom albuma, napravili su i englesko izdanje Black Lady – koje su britanski kritičari uglavnom pokopali kao previše slično Deep Purpleu i Rory Gallagherovom trojcu Taste. Iako je Borisov glas u Alo, alo u visokom registru definitivno sličio Gillanovom, a naslovna pjesma Crna dama mogla se mirne duše uvrstiti na album Stormbringer, Smak ni u najranijoj fazi nisu bili tek kopija Deep Purplea.

Uzgred rečeno, čisto filozofski gledano, ne shvaćam to pretjerano inzistiranje na originalnosti. Malo više sluha za Smak, osobito za Točka, sasvim očekivano je pokazao časopis Guitar Player. Shvatili su da pred sobom imaju bend koji ide vlastitim putem i čiji gitarist nipošto nije kopija Blackmorea.

Iako je i Deep Purple, osobito u postavi s Tommy Bolinom, znao pokazivati simpatije i za jazz fusion, Smak je i tu išao dalje. Ispunila se ona ranije iskazana želja Laze Ristovskog da se više okrenu jazzu. Samo što on nije sudjelovao u tome, zamijenio ga je klasično obrazovani Miki Petkovski (koji je znao i s violončelom) i napravio jednu od najboljih jazz rock stvari u povijesti Jugoslavije. 

Tito, punk i Smak

S Crnom damom Smak su doživjeli vrhunac svoje popularnosti, a ni sljedeći album Stranice našeg vremena nije razočarao. Osim što su preradili Ulazak u harem, napravili su još nekoliko vrlo dobrih pjesama, među kojima su glavni naglasak stavili na 11-minutni prog-rock Ponoćni lovac.

I taj je album dobio svoje englesko izdanje, s prilično provokativno erotskom omotnicom, no, prošlo je nezapaženo. Između ostalog i zato što je te 1978. godine Englesku zahvatilo ludilo punka i nitko nije imao preveliku želju baviti se nekim hard-prog sastavom iz socijalističke Jugoslavije.

A onda su kola krenula nizbrdo. Svađe unutar grupe dovele su čak i do privremenog odlaska Točka, da bi se onda nekako popravile stvari suradnjom s Dado Topićem. Imali su i svoj posljednji jači hit Na Balkanu, a onda izdali album Rock cirkus koji je osim par solidnih momenata ponudio uglavnom blijedi prosjek.

Ipak su htjeli taj album jače reklamirati, iz Slovenije su u travnju 1980. naručili čak i jedan šator, koji bi im trebao biti kao neka pozornica za koncertni spektakl. No, upravo tada je napadao tako jaki snijeg koji je totalno devastirao šator (i ja se inače dobro sjećam te sniježne nevolje sred travnja, bilo ga je do koljena u Beogradu). 

Naručili su drugi šator, ali je onda u svibnju preminuo Tito i moralo se na neko vrijeme stati sa svim mogućim cirkusima. 

A punk i novi val došli su iz Engleske u Jugoslaviju i Smak je odjedanput počeo zvučati kao glazba iz davne prošlosti.

Bila su to malo previše okrutna vremena, neopravdano se gazilo po svemu onom ranije. Sjećam se kako se jedan rock kritičar (što god to zanimanje značilo) rugao krilatici "Jedino je Smak neponovljiv" dodajući "srećom!". Srećom, prošlo je to ludilo isključivosti, pojavili su se neki manje opterećeni klinci, shvatilo se da je Smak pravio stvari koje i danas super zvuče.

Polagano odumiranje

Kad netko tvrdi da su Smak najbolji ex-Yu bend, uvijek pitam na koji Smak točno misli. 

Da su kojim slučajem izdali još pet-šest albuma kao što su Crna dama i Stranice našeg vremena, priznajem da bi ušli u najužu konkurenciju ne samo na razini bivše države. 

Nažalost, nisu održali tu visoku kvalitetu, a kasnije su postali gotovo pa franšiza, s glazbenicima koji su se mijenjali kao na tvorničkoj traci. Nemirnih 1990-ih izdali su još dva albuma, s po par solidnih trenutaka i savršeno ništa više od toga, uglavnom sa zvukom koji je zastario još 1980. godine (izuzetak mi je gotovo pa alternativna SOS s albuma Egregor).

Zapravo smo gotovo četiri desetljeća mogli više manje nijemo promatrati lagano odumiranje grupe koja se odbijala ugasiti, premda su mogli ponuditi samo još poneki solidan koncert. Umiranje je, nažalost, bilo i doslovno, Laza Ristovski je 2007. godine izgubio dugogodišnju borbu s multiplom sklerozom. Boris Aranđelović je umro 2015., svega par mjeseci nakon velikog koncerta na beogradskom Ušću pred 20 tisuća gledatelja.

Naravno, teško da ću razuvjeriti nekog vatrenog smakovca. I ne trebam, da se negdje slučajno nađemo, mirno bi sjeli i u pustili neku ovakvu stvar koja i danas izuva iz cipela.