POČETKOM 1970-ih svijetom teškog rocka vladalo je "nesveto trojstvo" bendova: Led Zeppelin, koji su prvi i započeli s tim stilom, Black Sabbath, koji stvorili heavy metal i Deep Purple, koji su se nekako cijeloj priči možda i posljednji priključili. Iako su nastali praktički kad i Zeppelini.

Vanilla Fudge za siromašne

Dvije godine i četiri albuma trebalo je petorci iz Londona da konačno krenu svirati ono po čemu će ih se pamtiti.

Daleko bilo da su radili što loše, izdali su tri dosta solidna albuma, na kojima su kombinirali prog-rock, psihodeliju i neki rani hard rock. Imali su autorske stvari, a i dosta zanimljive obrade – za svoju verziju pjesme Help dobili su (sasvim opravdano) pohvalu od Paul McCartneya. 

Najviše uspjeha donijela im je obrada pjesme Hush, ali samo u Americi, gdje su ih predstavili kao „engleski Vanilla Fudge”, tada vrlo popularni i kvalitetni hard-prog bend. No, u njihovoj domovini posprdno su ih nazvali „Vanilla Fudge za siromašne”. Doduše, oni koji su ih malo pažljivije slušali mogli su uvidjeti da je malo grupa koje imaju u temelju trojac virtuoznih instrumentalista kao što su bili Ritchie Blackmore na gitari, Jon Lord na klavijaturama i Ian Paice na bubnjevima.

Iz one sam generacije slušatelja koji nisu svoje druženje s Purpleom započeli s ta tri prva albuma, pa su im znali zazvučati dosta neobično. Iskreno, prošli su malo neopravdano loše kod publike (i nešto malo bolje kod kritike), ali je evidentno da su se stilski prilično tražili. Nešto malo više sluha za ta vrludanja imali su, primjerice, Nijemci, tako da 1970. godine na njihovoj televiziji imate ovaj poseban spot za pjesmu s trećeg albuma. Nesumnjivo odlična ekipa, samo malo previše guranja ne baš kvalitetno skladane klasične glazbe.

Svi pamte ovu postavu

Teškometalnu agendu najviše je gurao Ritchie, te je krenuo tražiti novog pjevača, namjesto inače solidnog Rod Evansa, koji je ipak zvučao previše kao Neil Diamond. Prvi je izbor bio Tery "Velika Pluća" Reid, ali on je otkantao Purple, baš kao što je nešto ranije učinio i s Zeppelinima. Onda su u bendu Episode Six pronašli Ian Gillana, dugokosog velemajstora visokih tonova (u stilu originalnog Arthura Browna). Odmah je pristao, samo što je tražio da s njim u paketu dođe i basist Roger Glover.

I tako je nastao Mark II, druga postava benda, koja su se konačno opredijelila za teški zvuk i virtuozne solaže. Za mnoge ljubitelje Deep Purplea, to je njihova esencija.

Jon Lord i dalje je htio od njih napraviti nekakav prog rock bend, pa je skladao Concerto for group and orchestra, jedno preambiciozno djelo, kojega su izveli u znamenitom Royal Albert Hallu u rujnu 1969. 

Začudo, upravo zbog tog nastupa britanska ih je javnost počela drugačije gledati, a Lord je odmah skladao i Gemini Suite, djelo za koje sumnjam da ga i najveći fanovi Purplea mogu poslušati od početka do kraja.

Ritchie je onda stao pred Lorda i rekao: "Snimimo jedan pravi hard rock album, pa ako ne uspijemo, cijeli ću život svirati s orkestrom". Lord ga je poslušao, snimili su album In Rock, stavili sebe na omotnicu kao najznačajnije američke predsjednike – i postali Sveti Duh nesvetog Trojstva.

Ni danas ne znam kako je ova publika u studiju mogla sve ovo mirno promatrati i ostati na sjedalima. Njihova svirka i neponovljivi Gillanov vokal dio su najsvjetlije povijesti rock glazbe.

Bogovi u Japanu i Jugoslaviji

I sljedeća tri albuma ušli su u antologiju teškoga rocka, s hrpom pjesama koje su definirale taj glazbeni stil. Uz već spomenutu Child in Time, tu su Highway Star (s nenadmašnom Ritchijevom solažom), Smoke on the Water (s najpoznatijim gitarskim rifom svih vremena), Black Night, Woman from Tokyo, Lazy, Strange Kind of Woman – i tko će ih sve pobrojati?

Ali, tu je ekipu trebalo vidjeti i čuti uživo. Sami sebe su znali iznenaditi s improvizacijama i vrhunskim show programom. Iako je Deep Purple uspješno nastupao po svim kontinentima, najvatrenije su ih prihvatili Japanci, pa su tamo 1972. snimili svoj album uživo Made in Japan, jedan od najboljih live albuma svih vremena. 

Te iste 1972. godine Deep Purple su postali zvijezde i u Jugoslaviji, te je Jugoton svoju 25. obljetnicu proslavio promptnim izdavanjem netom objavljenog albuma Machine Head. Utjecaj Deep Purplea već se osjećao kod Korni Grupe i Timea, a uskoro će Jugoslaviju preplaviti grupe koje su ih imitirale i postavom i izgledom i zvukom. Najviše su time profitirali Bijelo Dugme i Divlje Jagode, a najbliže Purpleu po kvaliteti došli su dečki iz kragujevačkog Smaka.

A ovu izvedbu, s glazbenim dijalogom Blackmorea i Gillana i prodornim krikom potonjega, mogli ste tih godina čuti iz puno stanova po gradovima, pa i selima cijele Jugoslavije. Čuo je to i Brega i početak pjesme iskoristio za Bitangu i princezu. 

Treća sreća

Stalne turneje, unutar kojih su na brzinu snimali studijske albume, dovele su do zamora materijala. I žestokih svađa, prije svega između Ritchieja i Iana. Na što je ovaj drugi reagirao napuštanjem grupe, povukavši sa sobom i Glovera. 

Preostali trojac dao se u potragu za novim pjevačem i basistom. Dopalo im se kako bas svira Glen Hughes, a fascinirale su ih i njegove glasovne sposobnosti, tako da su se nosili mišlju da on zamijeni istodobno i Iana i Rogera. No, oni su već godinama bili sastav sa zasebnim pjevačem, tako da su pozvali već eminentnog Paul Rodgersa da im se pridruži.

On ih je odbio (osnovavši Bad Company), a snimku sa svojim nastupom poslao im je prilično nepoznati David Coverdale, koji je i glasom i stasom podsjećao upravo na Rodgersa. Blackmoreu se to dopalo i uskoro je zaživjela nova, Mark III postava. 

Priznajem da spadam u heretike koji upravo nju doživljavaju kao najbolje izdanje Deep Purplea. Postali su stilski raznolikiji, izdali dva iznimno dobra albuma, od kojih je Stormbringer vjerojatno i njihov najbolji. Ne sjećam se da je ikada ijedan bend imao zajedno dva tako izuzetna vokala.

U zemunskoj hali Pinki postojala je videoteka, u njoj su na velikom ekranu barem jednom mjesečno puštali snimku ovog koncerta (na kojemu su sudjelovali i Black Sabbath, Emerson, Lake and Palmer, Eagles i drugi). Uvijek bi se tu našla ista ekipa dugokosih hardrockera, vremešni redar bi nas dočekao s "Ajde, polako, dipparplovci!", a mi smo mogli taj nastup gledati u svako doba dana i noći.

Ovu stvar puštam i iz respekta prema Ian Paiceu, jedinom članu svih devet postava benda. Dionica koja razlikuje vrhunske bubnjare od prosječnih. 

Rastanak nakon Jugoslavije

U toj postavi Deep Purple se konačno pojavio i u Jugoslaviji, koncertom u Beogradu 16. 3. 1975. Kao predgrupa nastupio je malo poznati Smak, koji su se tada po svemu furali upravo na Puprle. Znamenita (i izmišljena) priča veli da je Blackmore toliko bio fasciniran svirkom Radomira Mihajlovića Točka da mu je poklonio svog fendera.

Nama koji smo tada bili totalni klinci oni malo stariji prepričavali su taj dotad uvjerljivo najbučniji koncert na ovim prostorima, a mi smo zamišljali kako je bilo kad su se oni pojavili na sceni i zasvirali Stormbringer.

Desetak dana kasnije, Ritchie napušta grupu koja nije više imala puritanski odnos prema hard rocku. Osnovao je Rainbow, a Deep Purple su odlučili naći novog gitarista.

Pitali su i Mick Ronsona, no, Bowie ga s pravom nikome nije htio dati. Na audiciju je onda pozvan Tommy Bolin, već proslavljen kao gitarist na kultnom jazz rock albumu Spectrum Billy Cobhama. Uključio je gitaru u svojih šest pojačala i više nije bilo dvojbe tko će zamijeniti Ritchieja.

Ta Mark IV postava snimila je, nažalost, samo jedan album, kojega su i publika i kritika prilično neopravdano dočekali na nož. Heretik sam i po pitanju tog albuma, za mene je to djelo koje je pokazalo u kojim je smjerovima mogla krenuti ta inače iznimna grupa. 

Ali, ubrzo je što zbog estetskih razlika, što zbog Bolinovog i Hughesovog drogiranja, došlo do raspada sistema. Nakon katastrofalnog nastupa u Liverpoolu 15. 3. 1976. Coverdale je priopćio Lordu i Paiceu da napušta bend. "Nema više nikakvog benda", oporo su mu odgovorili.

Ovu je stvar Bolin posvetio Georgeu Gershwinu. Kad je ustrebalo, znali su biti i odličan fusion sastav. Nažalost, već u prosincu 1976. Bolin je preminuo od predoziranja heroinom.

Post scriptum od 40 godina

I dok sam prolazio fazu teškog rocka, Deep Purple je već bio davna prošlost, nama poznata samo sa snimki. Slušali smo Rainbow, Whitesnake, Gillan Band, sve one koji su nastali raspadom Purplea, svjesni da su oni ipak samo odlična kopija nenadmašnog originala.

A onda se 1984. dogodilo ono što se davno priželjkivalo – Deep Purple su se ponovno ujedinili u Mark II formaciji. I izdali nimalo loš album Perfect Strangers, s turnejom po Americi koju je tada nadmašio jedino Bruce Springsteen.

Perfect Strangers sam odslušao s respektom i kupio ga kako bih onda kompletirao svoju kolekciju njihovih albuma i kompilacija.

Oni su prošli kroz još četiri postave, trenutačno su na Mark IX. Ritchie je davno otišao svojim putem, a Jon Lord je umro. Sad je sve to, ako ćemo iskreno, rasprodaja slave, ali i entuzijazam vremešnih rockera koji i dalje vole odličnu zabavu. 

Možda je tu priču trebalo završiti puno ranije, dok je Gillan još mogao otpjevati Child in Time. 

No, dokle god ih biologija i publika održavaju na životu, taj show traje.

Mora im se, naravno, priznati da su uživo ostali i dalje uvjerljivi.