U KRUGOVIMA televizijskih znalaca nema dileme o točnoj godini i danu početka trećeg Zlatnog doba televizije. Bilo je to 10. siječnja 1999. godine, kad je na kabelskom kanalu HBO emitirana prva epizoda serije Sopranos, koja je označila eru tzv. prestižne televizije, dakle doba obilja sjajnih serija kojima su se televizijski kanali i streaming platforme nadmetali u originalnosti i kvaliteti.

No mnogo je teži dogovor o danu ili godini kada to Zlatno doba završava. Neki tvrde da je priča bila gotova još sredinom prošlog desetljeća, što se povezuje sa završetkom serije Breaking Bad, dok će drugi tvrditi da ono još nije završilo. 

Stvar je u tome da baš kad pomislite kako se hype ispuhao, kako je kvaliteta serija pala te kako se više nema ništa novo i zanimljivo za pogledati, pojavi se neka Igra prijestolja, ili Naslijeđe, ili Slow Horses, ili, evo zadnji primjer, The Diplomat, odnosno Diplomatkinja. Pa se Zlatno doba još malo produži.

Drugačija zvjerka

Čim je prije nekih godinu i pol osvanula na Netflixu, Diplomatkinja je signalizirala da nije samo još jedna geopolitička serija o teorijama zavjera, Amerima i Rusima (i Britancima i Irancima), već su, naprotiv, priča, likovi i registar pripovijedanja dali na znanje kako imamo posla s drugačijom zvjerkom. 

Keri Russell, koju smo obožavali u ulozi ruske špijunke u Amerikancima, ovdje je novopostavljena američka veleposlanica u Londonu Kate Wyler, no na poziciju stiže navrat-nanos, spremajući se za Afganistan ili neku sličnu nepopularnu misiju sve očekujući da će ispražnjeni londonski ured zapravo dobiti njezin suprug Hal, koji uostalom ima mnogo više diplomatskog iskustva.

Njega igra odlični Rufus Sewell (iz The Man in the High Castle) i zaista se čini kao netko kome bi uloga veleposlanika mnogo bolje odgovarala, no u tom slučaju nitko ne bi gledao seriju. 

Naime, Russellica je koliko atraktivna toliko i fantastična glumica koja je naglavačke preokrenula sve filmske stereotipe o diplomaciji, ona hoda po veleposlanstvu i po uredima engleske vlade raščupane kose, s gardom kaubojke, ponekad u trapericama, a ponekad sa zihericom koja joj umjesto remena pridržava hlače, svako malo ostane bez cipele ili zafleka sako ili je pak zadesi neka slična banalna nevolja, no mozak joj nikad ne prestaje raditi. 

Slučaj koji je dočeka u Londonu, tek što je odradila protokolarno preuzimanje veleposlanstva, zaista je bizaran: britanski nosač zrakoplova je raketiran, 40-ak je poginulih mornara, a uobičajeni sumnjivci su Rusi i Iranci.

Populistički britanski premijer, kojega beskrajno zabavno igra Rory Kinnear, traži da mu pod hitno kažu koga treba bombardirati, no njegov najbliži suradnik, ministar vanjskih poslova Dennison i Wylerica imaju malu zadršku pa prije nego što započnu treći svjetski rat, ipak pokušavaju saznati što se stvarno dogodilo. 

Taj se slučaj ne uspijeva riješiti u prvoj sezoni pa nas dočeka i u drugoj, no dodatno se zaoštrava nakon terorističkog napada na engleskog političara u kojemu su ozlijeđeni i zamjenik veleposlanice Stuart (Ato Essandoh) i njezin muž Hal.

Kad pomislite da luđe ne može...

Druga sezona donosi nove informacije o napadu na engleski ratni brod, što Wylericu navodi na sumnju da iza njega stoji sam engleski premijer kojemu je cilj ostati na vlasti i spriječiti secesiju Škotske.

Ono što slijedi je niz preokreta u kojima nikad niste sigurni tko je kriv, tko nevin, tko radi za koga i zašto, no da biste mogli slijediti furiozan ritam, pazite da ne trepnete, mogli biste propustiti važnu informaciju.

Ipak, čak i u takvoj dinamici, paralelno s ozbiljnim državnim poslovima, stigne se popratiti i nekoliko privatnih linija priče, naravno ponajviše između Kate i Hala. Čak i kad su oni u pitanju, nismo baš uvijek sigurni o kakvom je točno odnosu riječ, pomaže li joj on zaista iskustvom ili joj smješta ili je tek priprema za posao potpredsjednice koji je više njegova nego njezina ambicija.

Osim njih dvoje, serija je nakrcana nizom osebujnih likova, a posebno je mjesto rezervirano za nerijetko dvoličnog, no ipak simpatičnog Kateina zamjenika Stuarta i njegovu curu, inače šeficu sigurnosti u veleposlanstvu Eidre (Ali Ahn).

Druga sezona ne donosi neku značajnu tematsku inovaciju u odnosu na prvu, tek autori više nisu morali gubiti ni sekunde na upoznavanje likova pa su od prve sekunde nabili tempo priče koja piči 200 na sat, a taman kad pomislite da luđe ne može, u petoj će epizodi na travnjak veleposlanstva sletjeti genijalna Allison Janney (sjećate se sigurno C.J. iz Zapadnog krila) te u ulozi potpredsjednice seriju prebaciti u turbo mode.

Sučeljavanja između nje i Kate ulaze direktno u TV antologiju, stoga se i ne mogu prepričati, ali bi ih bilo šteta propustiti. Iako je osvojila čak sedam Emmyja i jednog Oscara, Janney posljednjih godina rijetko viđamo u premium filmovima i serijama, stoga je dojam kako ni izbliza nije dovoljno prisutna, a to pak Diplomatkinji daje dodatan ekskluzivitet.

Debora Cahn, koja se kao i Janney kalila na Zapadnom krilu, točno je znala što joj stara suradnica donosi: žena je doslovno ukrala zadnje dvije epizode Diplomatkinje, a spektakularni cliffhanger završetak sezone sugerira da će u trećoj sezoni imati i mnogo veću ulogu.

Osim u Zapadnom krilu, Cahnova je radila na serijama kao što su Homeland i Uvod u anatomiju te je do sada osvojila dva Emmyja, niz nominacija te brojne druge nagrade, dok je Diplomatkinja prošle godine zaradila tek jednu nominaciju za Emmyja, očekivano Keri Russell. Nakon druge sezone velika je vjerojatnost da će joj i Emmyji sljedeće godine biti skloniji.

Jedinstven spoj trilera, filma zavjere i komedije

Način na koji Debora Cahn ovdje spaja politički triler, film zavjere i komediju jedinstven je i pomalo podsjeća na Slow Horses. Naime, iako smo svjesni da je priča nategnuta, pretjerana, često posve bedasta i na rubu farse, ona je svejedno atraktivna podloga za razvijanje niza specifičnih zapleta i raspleta na relaciji veleposlanica-njezin suprug-britanski premijer-britanski ministar vanjskih poslova, a koji također povremeno zadobivaju farsični karakter.

Svemu tome usprkos, priča jednako dobro funkcionira na oba kolosijeka, i na trilerskom i na komičnom, koji se nekako skladno izmjenjuju i prepliću.

Cahn je sigurno bila svjesna koliko je riskantna igra koju je zaigrala, samo jedan pogrešan korak i sve se moglo raspasti, odnosno pretvoriti u neuvjerljivu budalaštinu. Ipak, nije se ni jednom poskliznula, već je u osvit nove političke ere isporučila političku burlesku koja ju uvjerljivo najavljuje.

Pozadinska politika, PR politika, privatna, poslovna i ljubavna savezništva koja kreiraju današnju politiku mnogo više od samih vrijednosti… Zvuči dobro poznato, no teško se probavlja.

Kate uopće nije naivna, no ipak nije spremna za toliku dozu cinizma, pa njezino inzistiranje na transparentnosti i demokratičnosti Hal prekida razornom poantom, "demokracija zapravo izlazi iz mode". Savršen tajming za učenje ove lekcije!