U POSLJEDNJIH osam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije i pol godine smucajući se Južnom Amerikom, Karibima, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2023., otisnuo se na Crveno more. Na Indexu sad imate priliku čitati njegove putopise iz Egipta. 

Kad se u ranim večernjim satima autobus nadaleko od prezrene West Delte stao probijati kroz gustu smjesu smeća, metala i smoga, svega onoga što danas čini glavni egipatski grad, nisam se mogao ne zapitati gdje je to pošlo po zlu pa se jedna od najspektakularnijih civilizacijskih tvorevina u povijesti pretvorila u ovo prljavo nepregledno bezvlađe što je prvo bukom, pa onda i svime ostalim, zauvijek zatrovalo deltu najduže rijeke svijeta.

Bijeg u tišinu pustinje nije stoga samo alternativa već često i krajnja nužnost, i to unatoč tome što većina svjetskih veleposlanstava pokušava odgovoriti od bilo kakvog putovanja u taj kraj. Zašto? Posljednjeg desetljeća, otkako se islamistički pokret počeo prelijevati sa sinajskog poluotoka na deltu Nila, Zapadna pustinja pretvara se u svojevrsni rasadnik terorista.

Sve do 2010. godine islamski pokret imao je velikih problema s nabavom oružja i eksploziva, međutim jednom kad je počela rasprodaja dobara iz opljačkanih vojarni Muammara Gaddafija, doživio je pravu renesansu. Nekontrolirane ulazne točke na više od 1200 kilometara pustinjske granice su nebrojene pa krijumčari rade doslovce što žele.

Karavane oružja

Svako toliko egipatske vlasti zaplijene ili unište karavane oružja koje ne žele stati, a koliko je problematična postala cijela priča i kako brzo stvari znaju izmaknuti kontroli najbolje govori događaj iz 2015. kad je vojska helikopterom raketirala grupu od osam meksičkih turista što se noću u blizini oaze Bahariya naganjala džipovima.

Autobus 223 na relaciji Kairo - Siwa izgledao je kao onaj kobni let u Kingovim Langolijerima, s izuzetkom što vozač nije beznadno cijepao papir, već je, nervozno tarući znoj s čela, jurio raspadnutom prometnicom kao da ga đavo naganja po ovoj pustošiji.

Kroz prašnjave prozore nazirala su se krda divljih deva, a iza njih obrisi Siwe. I jedno i drugo bilo je stvarno kao samopouzdanje kojim sam odisao. Signalu na mobitelu nije bilo ni traga i samo sam čekao kad će gusta fatamorgana ispljunuti par do zuba naoružanih terorističkih džipova.

Nema sumnje, takve stvari događaju se jedino u filmovima, no svejedno, dok nismo stigli do velike željezne barikade nalik zidu koji je Westeros čuvao od White Walkera, nisam se uspio opustiti. Dva golobrada mladića, jedan kalašnjikov i jedan suhi pas promarširali su busom i napokon smo bili unutar oaze.

Ovaj put razočaranje je izostalo. Dva zbunjena lica sišla su stepenicama na cestu, a iz hlada odnegdje je iskočio siwanski Tonino Smeraldić i ponudio nam prijevoz. Dok trstikom junački mlati tovara, pripovijeda kako je život u oazi nepredvidiv kao njegov sinčić kad se u dvoru preždere datulja.

Osim što je strašne pješčane oluje mogu sasvim izolirati od svijeta (jedna takva progutala je 50 tisuća Perzijanaca koji su 524. pr. Kr. marširali na Siwu), vojska od nje zna napraviti karantenu kakve se ne bi posramila ni FEDRA. Nedavno je jedan lokalac bez blagoslova vojske krijumčario stvari iz Libije. Danima su ga lovili po pustinji i dok ga nisu uhvatili, nitko nije mogao iz grada.

"Živa istina, u Siwi se ne možeš ni pomokriti ako za to nisi dobio dozvolu vojske", potvrdno kima naš proćelavi domaćin Walid dok pokazuje sobu u kojoj ćemo provesti narednih pet dana. Djeluje dobroćudno, no ako je nekad možda i bio jednostavan čovjek, danas to više zasigurno nije.

Drevni egipatski doručak

Svježe rastavljen, bolje rečeno nasilno otrgnut iz simulacije tradicionalnog islamskog braka, 2021. godine pobjegao je iz Aleksandrije pa u Siwi kupio zemlju i stao graditi kuću. U međuvremenu je počeo upoznavati svijet i samog sebe pa sad pokušava nadoknaditi sve što nije napravio do četrdesete. I dobro mu ide.

Njegov eco-lodge u koji već pola godine prima putnike iz cijelog svijeta divna je fuzija siwanske i moderne arhitekture. Daleko od tog da sam stručnjak, ali takav osjećaj luksuza zasigurno nikad nitko nije dobio koristeći isključivo sol, blato, šiblje i palmina debla. Kad sam tu misao podijelio s njim, osmijeh kao da mu je zauvijek zapeo za lice. Zauzvrat je ovim skitnicama odlučio skinuti sve zvijezde sa saharskog neba.

Jurcanje džipovima uz arapski hip-hop, noćni shorbit na vatri pod vedrim nebom libijske pustinje, ptičji tannouri kod starog uzgajivača golubova, adrenalinski sandboarding po dinama, rastakanje u sumpornim izvorima Bir Waheda, lutanje labirintom grobnica Gabal Aw-Mawte i levitiranje u slanim jezerima samo su neka od iznenađenja kojima je od jutra do mraka žonglirao.

Interesantno, ni za što nije tražio riječi hvale osim za svoj Ful medames - doručak iz vremena drevnog Egipta koji je nenametljivo servirao uz sirup od datulja i tahini. Svako jutro ista slika - punih trbuha tapšamo ga po ramenu, a Walid nas zadovoljno vozika okolicom oaze i pripovijeda lokalne legende.

Iako smještena usred pustinje, Siwa je okružena vapnenačkim brdima koja su poput ementalera izbušeni tisućama egipatskih, grčkih i rimskih grobnica. Pustinjski pijesak kog vjetar kao behar raznosi uokolo ovdje je više no igdje krcat fragmentima kostiju, okamenjenim rakovima i školjkama milijunima godina starih pa čovjeku dođe prosto žao ako za to nema nikakvog interesa. 

Daleko atraktivnije za mene u tom idiličnom vestern krajoliku bile su napuštene kolibe na koje bi nas put naveo, a za čijim bi šankom, samo da je odavde, Doc Holliday liječio svoju sušicu. Whiskeyja doduše nema, ali zato ima aragija, a ako je nešto osim vjetra i pijeska oblikovalo povijest ovog mjesta, onda je to upravo ta palmina rakija koja je posljednjih tisuću i pol godina testirala sve društvene norme poznate svijetu.

Navodno su je u ove krajeve donijeli Zagali - nekadašnji nadničari koji su tu dolazili kao radna snaga. Živjeli su u predgrađu Shalija u kom bi nakon napornog dana svirali, plesali i do besvijesti pili aragi, a taj "folklor vulgarnosti" smatra se temeljem onog što je već stoljećima od posebnog interesa znanstvenika - društveno prihvaćena muška homoseksualnost koja je tu, u srcu islamske kulture, evoluirala do pravih pravcatih obreda.

Vjenčanje s dječakom

"Svečanost vjenčanja s dječakom slavi se s velikom pompom, a novac plaćen za dječaka ponekad iznosi petnaest funti, dok novac plaćen za ženu iznosi jedva funtu", pisao je još davne 1900. godine Georg Steindorff. Svega četvrt stoljeća poslije američki antropolog Walter Cline proveo je puna tri mjeseca u Siwi koje je okrunio vrlo provokativnom etnografijom mjesta.

"Siwanski muškarci gotovo svakodnevno prakticiraju sodomiju i toga se ne stide. Jedni drugima posuđuju sinove, a većini je dječaka između dvanaest i osamnaest. Homoseksualnost nije samo raširena, pripadnici elite imaju hareme dječaka i spremni su ubiti za njih, što nikada ne bi napravili za jednu ženu." 

"Koliko Siwani strahuju od svoje mračne prošlosti najbolje govori ono što se dogodilo 2009. godine", prošaptat će Walid pa protumačiti kako se, netom što će arapsko proljeće u korijenu sasjeći mediteranski turizam, priča o nesvakidašnjim običajima lokalaca proširila svjetskom LGBT populacijom.

Nekolicina njih došla je pionirski izvidjeti situaciju, a bojeći se onog što bi moglo uslijediti, par lokalaca gotovo nasmrt prebilo je jednog radoznalog došljaka, tako poslavši oštru poruku svijetu kako ovaj pustinjski apstinent nije spreman na nova moralna posrnuća. "Jesu li u tome uspjeli? Pa rekao bih da baš i nisu", zagonetno će Walid.

Jedan od najstrožih šerijata na svijetu

Ništa manje bizarna nije ni povijest ženskog dijela populacije koji je već milenijima osuđen na jedan od najstrožih šerijata svijeta. Daleko najgore bilo je u vrijeme Otomanskog Carstva kad su vlasti nametnule porez na neudane žene pa su brojne siwanske obitelji bile prisiljene udavati kćeri čim bi navršile deset godina.

Kada se toj stravičnoj praksi pridodaju tradicionalni nedostatak pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti te značajna ograničenja na kretanje, ponašanje i odijevanje, ispada kako je jedino ženino životno zadovoljstvo bilo i ostalo - služenje obitelji. 

"U posljednje vrijeme postoje inicijative da im se omogući studiranje i rad u javnim ustanovama, no rijetke se na to usuđuju", tvrdi Walid. Valjda izgleda kao zamka, šalim se, no činjenica je kako većina žena život i dalje provodi iza četiri zida kuće. Problem u tome, međutim, ne vide ni oni najobrazovaniji.

"Tradiciju treba poštovati, ona je lijepa", reći će novopečeni magistar književnosti Gbril, sin osnivača gradske knjižnice, pa već sljedeći tren mrtav-hladan zanijekati postojanje bilo kakve literature koja opisuje povijest homoseksualnih odnosa u Siwi.

"Što drži žene ovdje?" revoltirano smo napali Walida čim smo napustili biblioteku.

Nasmijao se i pokazao pješčane dine oko nas. "Pustinja! Ovdje je život, a svugdje okolo smrt. Šalu na stranu, za razliku od većine Egipta, gdje je borba za egzistenciju svakodnevica, ovdje se živi jako komotno. Ogromna količina novca slijeva se švercom europskih cigareta, hašiša i lijekova, da ne govorim koliko Egipćana pokušava ući u Libiju. Tu su ogromne pare."

"Libiju!? Zar tamo nije kaos?"

"Jest, ali i dalje se svakoga mjeseca rijeka nesretnika pokušava zaposliti u tamošnjoj naftnoj industriji. Granica između Matrouha do Sallouma praktički je zatvorena, za proći treba tona papira, tako da svi koji žele u Libiju dolaze tu u Siwu gdje ih se tajnim putevima noću vodi kroz pustinju. Veliki je to rizik, pogotovo uza sve ono što se događa s islamistima, ali zarada je ogromna."

Kaos u turizmu

"A što je s turizmom?"

"Rekao bih da je budućnost naša. Još to nije sektor u kom vojne glavešine vide priliku za veću zaradu, zato uostalom i puštaju svakoga da radi što hoće, ali neće to tako zadugo."

"Što se događa?"

"Jednom riječju, kaos! Dobar dio tisućama godina starih lokaliteta koje su nekad posjećivali velikani poput Kleopatre i Aleksandra Makedonskog danas leže zapušteni, a ulaznice često samovoljno naplaćuju obitelji koje imaju kuću najbliže hramu. Kulturna baština u Siwi i dalje se nažalost tretira kao stara onemoćala krava što se muze do posljednje kapi mlijeka."

Kakvo bolesno mjesto! Vjerovat ćete mi kad kažem da sam svakog jutra imao osjećaj kao da sam sve sanjao jer ova bizarna saharska pozornica, okružena stotinama jezera i tisućama palmi, a zapravo zabarikadirana poput kakvog srednjovjekovnog zamka, jednostavno nije mogla postojati.

Jasno, u nastavku dana ludilo bi se samo nadogradilo.

Na daskama su glavne uloge igrali berberski šerifi s višestoljetnom praksom sodomije, koji LGBT došljake odnedavno mlate ništa manje no svoje žene, dok se svi zajedno bave unosnim švercom ljudi i sve to u području kojim haraju pustinjske oluje i islamski militanti.

I kao da to sve nije dosta, posljednji komadić slagalice ovog suludog pakovanja novovalna je hippy kultura koja je odnedavno počela bujati u Siwi. Kao nekada Zagali, iznajmljuju kuće u predgrađima gdje ispod radara vojske i islamskih starješina izvode raznorazne psihodelične obrede.

Obred 

Igrom slučaja, jednom takvom druženju imali smo priliku prisustvovati posljednje večeri u Siwi i to u raskošnoj vili s bazenom kakve se ne bi posramila ni obitelj Wildenstein. Cijelu slikovnicu papir ne bi istrpio, ali jednu sliku može. Ovako nekako izgleda.

40-godišnji arhitekt iz Aleksandrije, neobično pobožni otac dvoje divne djece koji u životu nije ni cigaretu zapalio, a kamoli kap alkohola popio, ispija do dna čašu pastelne smjese koju mu je u ruke turnula 33-godišnja Poljakinja, u koju je, saznat ćemo kasnije, zateleban kao dječarac.

Nakon što je dobrih dvadeset minuta buljio u nju, onako golu kao od majke rođenu, i tko zna što joj radio u svojim maštarijama, valjda konačno zgrožen onim što mu je došlo pred oči, svoje preširoke zjenice prikucao je na njenu mačku i rekao: "Vedrane! Nešto se čudno događa sa mnom."